Vedrana RudanNisam gledala Kviskoteku, čula sam da je pobijedio neki Robert Pauletić, gospodin je dobitak podijelio potrebitima, više od milijun kuna. Za svaku pohvalu. Tek kad sam ga vidjela u “Nedjeljom u 2“, podsjetio me da je bio jedan od esteovaca, čak i urednik, Božićeva desna ruka. Danas Pauletić na Hrvatskoj televiziji izjavljuje kako je “na to morao pristati“ zbog “sistema ucjene“, a i “bilo je ratno doba“, “mi smo prema Adžićevima bili mala djeca“, “bilo je takvo vrime“, gospodin je “bio nezaposlen“... Kad je otišao iz redakcije, napisao je “nekoliko feljtona“ u kojima je razotkrio što se ondje radilo. Nisam čitala “feljtone“, ali poznajem mnoge žrtve lista za koji je gospodin pisao. Svi Božićevi jurišnici trebali su završiti u Haagu jer su u to “vrime“ njihova pera ubijala, ostavljala ljude bez posla, uništavala im obitelji. Nekolicina nesretnika je, vjerujući hrvatskim sudovima, tužila jednog od esteovih heroja. Već sam pisala o mladom lovcu na riječke “četničke“, glave koga hrvatski sud nije uspio pronaći među mnogobrojnim zagrebačkim novinarima, književnicima i piscima scenarija za sapunice. Da, kako u Metropoli naći Srbina koji je u “ono ratno doba“ lovio svoju braću po krvi? Ima li Hrvata do Srbina, gdje ste, psihijatri? Sve su riječke tužbe pale u zastaru. I veliki je dobrotvor na televiziji spomenuo ime lovca o kojem vam govorim, još živi u Zagrebu, uspješniji nego ikad.

Javljaju li mu se u san svi oni riječki jadnici krvavih glava i usranih gaća iz kojih je na policiji pendrecima cijeđena “istina“ dan prije objavljena u ST-u? Oduzimane su im putovnice i osobne iskaznice, oni su tada imali godina koliko on danas, njihova su djeca tada imala godina koliko njegova danas, izvlačili su ih iz krevetića i s njom bježali s putnim listom u jednom smjeru. Hej, sapuničaru, kakve priče pričaš djeci za laku noć? Malo sam gruba prema dečku? Trebala bih smanjiti doživljaj. Ipak je on u međuvremenu postao i muž i otac i ugledni građanin. A i nije bio jedini. Mnogi današnji hodajući spomenici hrvatske kulture i novinarstva zaboravili su što su radili kad su bili “ucjenjivani“ od zlikovca Božića. Božić je bio homoseksualac, jadničci u nježnim godinama morali su birati, lagati ili... A možda i jedno i drugo. Kad čovjek sluša Pauletića, čini mu se kako su u ono “vrime“ u hrvatskim novinama radili samo gadovi poput njega. Nije bilo baš tako. Neki su novinari tada ipak pisali istinu pa zbog toga ostajali bez posla, proglašavani “izdajicama“, a njihovu su djecu u školi maltretirali učitelji zbog roditelja “komunjara“ i “crvenih“. Meni je, primjerice, opatijski HDZ službeno, pismo je objavio Novi list, prijetio smrću. Dobila sam otkaz jer sam vrijeđala Tuđmanovu lentu. Kad me sud vratio na posao, šef mi je rekao da moram pisati, ali mi se ne smije čuti glas. A radila sam na radiju. Sama sam dala otkaz. Tadašnji riječki gradonačelnik mome je suprugu i meni rekao kako bi bilo dobro da neko vrijeme ne spavamo kod kuće jer smo “na listi“. Poslušali smo ga, čuli smo što se dogodilo civilima s gospićke “liste“. I moj je suprug dobio otkaz. Ja 91. u siječnju, on 92. u lipnju. A onda je mjesecima čekao suglasnost za otvaranje odvjetničke kancelarije. Ostali smo bez ikakvih prihoda s troje malodobne djece na vratu. Zašto bih ja to morala zaboraviti? Zašto su te moje godine pojeli skakavci? Nepristojno je govoriti o sebi? Što mi se dogodilo? Ništa. A oni koji su ostali bez krova, djece, života, nogu, ruku... Kukam nad sobom, a stotine tisuća ljudi prošlo je gore od mene? Ne kužite. Ne kukam, hvalim se svojom časnom prošlošću u kojoj nisam pisala za ST. Hvalim se i ponosim njome jer živim u vremenu u kojem je nečasnima sve oprošteno. Naravno da je bilo i hrabrijih od mene. Mnogi, danas zaboravljeni, nisu pristajali na “ucjene“, nisu bili “mali adžići“ jer i najmanji je “adžić“ ipak “adžić“. A gospodin Pauletić misli kako milijun kuna može oprati sve njegove grijehe. Zar se on nestankom onog “vrimena“ pretvorio u toplo ljudsko biće? Osoba koja se usuđuje za gospodina Hedla, časnog čovjeka i heroja hrvatskog novinarstva, reći kako “ima problem“ jer u priči o Glavašu “ima privatni interes“, dokazuje, jednom esteovac, zauvijek esteovac. Raditi za ST, odlučiti se za Božića jer je “briljantni urednik za dat’ naslov“, potpisivati one tekstove, uređivati onakvo glasilo makar i sat u životu, to nije greška, to je stanje duha. Zašto Glavaš leži u zatvoru dok oni koji su činili ista zlodjela drugim sredstvom daju intervjue, najavljuju svoje zaposlenje na Hrvatskoj televiziji i dijele milodare potrebitima?!

Naše generale, ma gdje čamili, treba pustiti na slobodu. Neka pišu feljtone. Sigurno će im dati ruku Božićevi dečkići koji dobro plivaju u svim “vrimenima“. U tim bi feljtonima svakako trebalo ostati zabilježeno da su u “ratno doba“ svi hrvatski novinari bili smeće. Ja sam baš nepristojna? Što hoću? Da mi se na uvele grudi objesi orden zvijezde hrabrice? Trebalo bi mi platiti duševne boli? Isplatiti sve zaostale plaće s kamatama pa da i ja okolo mogu dijeliti milostinju? Vratiti me na Hrvatski radio na kojem i danas rade oni koji su mi dali otkaz? Ne želim ništa od toga. Očekujem ispriku. Očekujem ispriku? Koja sam ja patetična koza. Tko bi mi se to morao ispričati? Ovi današnji? Ali ovi današnji su 80-ih bili komunisti, 90-ih nacisti, danas su demokrati. Baš zato na ekranu Hrvatske televizije gledam neuništivog heroja domovinskog smrada. Ovaj Pauletić, taj mi mračni lik poručuje, da je Božić živ, postao bi glavni urednik Hrvatske televizije.