Mani Gotovac u svojoj staroj kamenoj kući u Dubrovniku Mani Gotovac (68), nekadašnja kazališna kritičarka Radio Zagreba, dramaturginja, teatrologinja, autorica nekoliko teatroloških knjiga i prva intendantica u povijesti hrvatskog teatra, završila je ravnateljski mandat u riječkom HNK Ivana pl. Zajca politički provokativnom Brezovčevom predstavom Krležinih “Glembajevih“. Iako je nakon toga još vodila Riječke noći, ta je predstava na najbolji mogući način zaokružila njezinu ravnateljsku karijeru, pokazavši njezinu sklonost teatarskom eksperimentu i političkoj provokaciji.

Zakon je prisiljava na mirovinu, ali Mani Gotovac, kći poznate splitske glumice Marije Danire, poznate i kao “željezna lady hrvatskog kazališta“, i dalje se kani baviti teatrom i uopće ne razmišlja o povlačenju. Tri ravnateljska mandata u kazalištima u Zagrebu, Splitu i Rijeci nisu je iscrpila, niti su otupila njezin oštar jezik.

S kontroverznom Mani Gotovac, jednom od najhvaljenijih i najosporavanijih osoba u hrvatskom teatru, koju su neki optuživali za estradizaciju i spektakularizaciju kazalištu, a drugi hvalili zbog uvođenja inovativnog istraživačkog duha, razgovarali smo u Dubrovniku, gdje u svojoj kamenoj kući piše knjigu o “svom slučaju - korupciji u kazalištu i svom obračunu s njima“, koja će biti “prava bomba“.

NACIONAL: Mandat u Rijeci završili ste predstavom “Gospoda Glembajevi“. Možete li na temelju Brezovčevih poruka objasniti svoju viziju teatra?
- Nismo izdali Krležu, ni njegov estetički i kritički odnos prema svijetu i društvu. Samo smo otkrili kako je Krleža davno otvorio neka pitanja našega identiteta. U “Gospodi Glembajevima“ pokazao je kako se na pljački, ubojstvu i korupciji temelje visoki društveni status i napredovanje pojedinaca u našem društvu. Za njih, naravno, ne postoji kategorički imperativ “zvjezdanog neba nad nama i moralnog zakona u nama“. Filozof Nenad Miščević o toj je predstavi napisao da je “dobra vijest za kazalište i loša za društvo“. Već samim tim ona je postala komercijalno zanimljiva. Pojavila se u pravom trenutku i zabrujila Hrvatskom. Bila je to dobra kazališna ideja, a danas se traže dobre ideje. Zlato je u nama, nije u bankama, samo ga netko mora iskopati.

NACIONAL: Hoćete li prihvatiti umirovljenje ili imate kakav adut da radite još nekoliko godina?
- Zakonu o mirovini kod nas ne podliježu samo političari. Jedino oni ne mogu ostarjeti. Oni su jednostavno vječni. Zato bi u nizu brojnih novih zakona u predizbornoj sapunici mogli napraviti i human čin, pa poslati umirovljenicima metak umjesto mirovina. Iz milosrđa. Što se mene tiče, ja po zakonu idem u mirovinu, ali taj isti zakon ne može me umiroviti mentalno ili fizički. I dalje ću se baviti kazalištem, kao i svim onim čemu me kazalište naučilo.

NACIONAL: Više od 15 godina bili ste na čelu kazališta u Zagrebu, Splitu i Rijeci i u te ste sredine unosili nemir,ANTUN VUJIĆ,Nelli Manuilenko, Ivica Čikeš i Mani Gotovac na Splitskom ljetu 2001. provokaciju, eksperimentalni i istraživački duh. Kako?
- Vodila sam tri različita kazališta u tri različita grada. Programi su bili različiti, ali u njih sam uvijek unosila ono što i sama imam u sebi. I zato su se događali slični nemiri i slične reakcije. Ja sam se teatru davala. U onoj mjeri u kojoj sam se davala, teatar se otvarao, izazivao, provocirao. Davanje je za mene prvi i jedini razlog bivanja u kazalištu. U teatru se ne možete štedjeti, čuvati jetru ili srce. Ne možete kalkulirati, korumpirati mozak i suradnike. Sve se to odmah vidi u predstavama i atmosferi oko teatra. Ako ravnatelj kazališta ne teži nemiru, nema hrabrosti, nije spreman na rizik i nije sklon opasnim idejama i istraživanju, toga nema ni u teatru. Prije ili poslije teatar počinje sličiti osobi koja ga vodi.

NACIONAL: Neki su vaš tip kazališta nazivali spektakularnim, skandaloznim, teatraliziranim, a drugi vas optuživali za estradizaciju. Kako gledate na to?
- Danas svi spominju samo Severinu, a zaboravljaju da sam dovela najveću europsku Toscu, Francescu Patanè, i najvećeg tenora svijeta, Joséa Curu, da režira u Rijeci. Zatim sam vratila Božidara Alića i Nevu Rošić u teatar nakon stanke dulje od desetljeća, pozvala Radu Šerbedžiju da održi koncert i u Hrvatskoj promovirala kontroverznog arapskog koreografa Gagika Ismaliana. Uvijek me vodila želja da radimo živo kazalište. Teatar je oduvijek skandalozan, spektakularan i teatraliziran. Ali definicija ovisi o pogledu onih koji ga gledaju i procjenjuju. I namjeri da se svake večeri napuni 700 mjesta u kazalištu. Teatarskih posjetitelja u Hrvatskoj ima više nego nogometnih. Ima li itko svijest o tome? Ali moje osnovne namjere nikada nisu bile tako usmjerene. Za mene je teatar prije svega otvaranje emocija kojih se stidimo, osobito u Hrvatskoj, te bavljenje skrovitim pitanjima duhovnog života. Neka svatko bira što želi.

NACIONAL: Zašto se vaše ideje nisu uvijek dobro primale?
- Točno, prijem nije uvijek dobar. Ako igdje u našoj zemlji vidite trunčicu pameti, motivacije, ideje, uspjeha, ili morala, odmah se uz to počinju pridruživati neke vrste crnih legija, predstavnici ega bez pokrića, glupost, nepriznavanje Drugoga i drukčijega, pa i mržnja i zavist. Otkud god dolazili, ti zastupnici blažene osrednjosti uvijek “brane visoku estetiku“ ili “ispravna stajališta“. A posrijedi su neznanje i strah zbog vlastite nemoći, ili naš primitivizam. To pak ne znači da i u mom prepuštanju kazalištu nije bilo pogrešaka i da ono ponekad nije bilo kontraproduktivno.

Mani Gotovac sa Severinom Vučković na koktelu nakon premijere 'Glembajevih' u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci koji su ili najveća provokacija njezine karijereNACIONAL: Tko vas je više onemogućavao - političari ili kazališni protivnici?
- Bez protivnika nikad ništa ozbiljno nije nastalo. Protivnici - to je dobar znak za mene. Bez protivnika ne bih ništa napravila. Protivnici su protiv sebe, a ne protiv mene. Dolazili su i s političkih i kazališnih položaja. To su korupcionaši, na različite načine. Umjetnost i politika nikad nisu išle zajedno. Živi teatar opasan je za državu. S druge pak strane, u prirodi države i jest da drži stvari na okupu. Mudre države u Europi znaju čuvati taj bitan, famozni razmak između države i kulture, taj prostor slobode bez kojega se ništa ne može roditi. Zar danas u nas vidite neke naznake hrvatske kulturne politike ili strategije? Ja ne. Vidim samo činovnike partije na vlasti koji se tobože bave kulturom, a zapravo čuvaju položaje. Oni brane sve što je mrtvo, jer s mrtvima lakše izlaze na kraj. Ukratko, često sam za dio Hrvatske, ili nekadašnje Juge, bila “slučaj“. Kazališni, politički, osobni. A ta mi se pozicija sviđa. Dobro se osjećam u toj koži.

NACIONAL: Što ste u svoje tri intendanture promijenili u hrvatskom teatru?
- Nadam se da sam ipak u hrvatsko kazalište upisala tragove koji su se utisnuli u naša teatarska zbivanja. Ne moraju se vidjeti sada, ali probit će već tu i tamo, negdje, nekad. Konkretno: otvorila sam prostor mladim piscima, redateljima i glumcima, pokušavajući im pružiti šansu i kad se to nitko nije usudio. Zatim, kad je uvođenje filmske dramaturgije u suvremeni teatar postalo neizbježnim, pozvala sam filmske redatelje, Branka Ivandu, Lukasa Nolu i Vinka Brešana, da režiraju kazališne predstave. Promijenilo se, barem u nekim krugovima, ustaljeno mišljenje kako nacionalna kazališta moraju biti visokoparni hramovi kulture, u kojima se gleda samo kroz akademske, ideološke ili visokoučene naočale. Pokazalo se da se i taj model teatra može približiti svakom gledatelju i da se na sceni možemo baviti pričama običnih malih ljudi, ili da možemo pružati neizmjeran raspon emocija. Jednostavno, da teatar i s velike pozornice može probiti crnu rupu naše ravnodušnosti. Napokon, pronašao se ključ za Riječke ljetne noći.

NACIONAL: Kako ocjenjujete današnji teatar u Hrvatskoj? Zašto ne valja?
- Zašto je nešto trulo u državi Danskoj? Ako Hamlet nije dao decidiran odgovor, otkud meni pravo da ga tražim? Pa ipak, ono što je bila trulost Danske - to je korupcija Hrvatske. A te korupcije na bezbroj načina ima i u kazalištu, samo se tu vrti manji novac. Hrvatski teatar je loš zbog korupcije. U našim teatrima vladaju razni oblici korupcije, materijalne i moralne. Sustav bilo kakva dodvoravanja vlasti, ili onaj koji funkcionira prema načelu “ja tebi, ti meni“, garancije su kazališnih neuspjeha. Ima ih mnogo više nego što se čini. Novi kazališni zakon pogoršava situaciju i potpomaže korupciju. U Hrvatskoj vlada apsolutna društvena nesvijest o tome, kao i o svakom ozbiljnom pitanju kazališta. Zašto Slovenci, Mađari i Česi ulažu velik novac u kazališnu kulturu? Zašto imaju dugoročnu kulturnu strategiju? Tko su naši sponzori? Zašto su kazališni djelatnici zaštićeni na radnom mjestu gotovo do mirovine, bez obzira na vrijednost svog posla?

NACIONAL: Politika je obilježila vašu karijeru već 70-ih, kad ste smijenjeni s mjesta voditeljice press službe na Dubrovačkim ljetnim igrama, a zatim vam je zabranjeno raditi na radiju i televiziji. Jeste li bili žrtva politike?
- Ma kakva žrtva! Politika je za mene bila uvijek samo jedna u nizu pojava koje bi me tu i tamo zakvačile. Kad su mi zabranili raditi zbog “hrvatskog proljeća“, posvetila sam se temeljitom studiju teatrologije i objavila tri knjige. Kad mi u Splitu nisu prihvatili drugi mandat, jer sam bila “loša Hrvatica“, kada me neki Luka Podrug napao u splitskom Gradskom vijeću zbog predstave koju nije vidio, a neki Petar Krolo odmah udovoljio zahtjevima stranke koja je danas na vlasti, počela sam pripremati program za riječki HNK Ivana pl. Zajca. Dajući se kazalištu, približavate se filozofiji politike pa minijature iz svakodnevnice postaju dobra lica za suvremenu komediju. I ništa više.

NACIONAL: Bili ste prva ravnateljica u hrvatskom kazalištu. Jeste li zbog svog spola doživljavali neugodnosti i šikaniranja?
- Ne samo da sam bila prva intendantica, nego i prva selektorica novosadskog Sterijina pozorja i Torinskog biennala, urednica kazališnog časopisa i predsjednica Društva kritičara i teatrologa. To je samo zato što imam puno godina i po naravi sam radoholičarka. Ali ti poslovi ne osiguravaju veliku materijalnu dobit. Zato nisu zanimljivi dijelu muškaraca.

NACIONAL: Što radite u Dubrovniku?
- Gledam predstave i pokušavam prepoznati grad u kojem ljetujem od rođenja. Masovni turizam sve je izokrenuo. Postajem nostalgična. I pišem knjigu.

NACIONAL: Teatrološku?
- Ne, pišem o svom slučaju. U kazalištu i životu uopće. O svom obračunu sa sobom i s njima. Objavit ću dokumentaciju, papirnata pisma, elektronička pisma, napade na mene, suprotne javne izjave o meni dok sam bila na nekoj funkciji, pokazat ću primjere korupcije u kazalištu… Pisat ću i o posve intimnom privatnom životu, o onome što sam preživjela. Bit će to svojevrstan Noćnik. Moj se život zbiva noću, kad ima više prostora za slobodu. Igor Mandić mi je predložio naslov “Moj odnošaj s teatrom“. Ali uz teatar zbivao se i život. On nije bio “negdje drugdje“, kako bi rekao Kundera.

Blistava karijera

Mani Gotovac najvećim uspjesima smatra predstave za njenog ravnanja "Budi se lijepa", "Gorki, gorki mjesec" i "Begović cabaret" u Teatru &TD, "Cigla", "Ptičice" i "Šest lica traže autora" u Splitu te "Krvavi svatovi", "Ničiji sin" i "Glembajevi" u Rijeci.