Nakon teške operacije 2005. Blanka Vlašić je u sebi našla snagu i optimizam i ponovo počela nizati uspješne rezultate Hrvatska atletičarka Blanka Vlašić prošlog je tjedna na mitingu u Stockholmu ostvarila svoj najbolji rezultat karijere i drugi rezultat svih vremena. Skokom od 2,07 metara Blanka Vlašić tako se približila svjetskom rekordu većem samo za dva centimetra, koji je prije 20 godina na mitingu u Rimu postavila Bugarka Štefka Kostadinova. Tim rezultatom Blanka Vlašić je zasjela, zajedno s Bugarkom Ljudmilom Andonovom, na drugo mjesto svih vremena. Blanki Vlašić su kontinuirano vrhunski rezultati tijekom sezone osigurali vodeću poziciju na trima tablicama uspješnosti Međunarodne atletske federacije - prvo mjesto na listi najboljih ovosezonskih rezultata, prvo mjesto na tablici svjetskog atletskog toura i prvo mjesto na rang-listi. Kako objašnjava njezin otac i trener Joško Vlašić, rang-lista ne vrednuje trenutačni rezultat nego ukupni uspjeh u jednoj godini. Na Athletic World Tour listi na kojoj se zbrajaju bodovi svih pet mitinga sezone Blanka Vlašić trenutačno je jedina s maksimalnih sto bodova. Za dvadesetak dana počinje svjetsko prvenstvo u Osaki, priznaje da se nada medalji, ali dodaje kako ne očekuje previše jer joj je iskustvo pokazalo da velika nadanja uglavnom završe razočaranjem. Blanka Vlašić na intervju je stigla ležerno odjevena i odmah na početku zamolila da snimanje traje što kraće jer je to jako umara. Zbog brojnih autograma koje su uglavnom tražili strani turisti nekoliko smo puta prekidali razgovor.

NACIONAL: Što očekujete od svjetskog prvenstva? Stvara li vam nedavno ostvareni rezultat pritisak?
- Moj otac bi sad rekao da ne očekujemo ništa osim medalje. Svjetsko prvenstvo je drukčije natjecanje od Zlatne lige primjerice. Ide se na rezultat, nema puno kalkulacija i skače se svaka visina iz što manje pokušaja, što je bitno. Ako stanem na istoj visini s nekom drugom skakačicom, a imala sam pokušaj više, ona će imati prednost. Dakle, u Osaki nije bitan rezultat, nego poredak. Zato svjetsko prvenstvo zahtijeva veliku koncentraciju tijela i uma. Na određeni način je i veći pritisak jer se moj skok materijalizira ili ne samo s medaljom. Imati titulu osvajača jedne od medalja svjetskog prvenstva je prije svega prestiž. Teško je govoriti što očekujem. Mnogi ne znaju da sitnice mogu omesti i najbolje pripremljenog sportaša.

NACIONAL: Koje su to popratne stvari koje vas mogu baciti korak unatrag?
- Vremenska razlika za početak. Ako se ne uspijem na vrijeme aklimatizirati, mogu podbaciti. Bitna je i atmosfera na samom stadionu, publika, hrana i smještaj. A da ne govorim o posve drukčijim klimatskim uvjetima na koje se treba naviknuti. Evo jedna banalna sitnica koja mi se nedavno dogodila. S Adidasom već godinama imam sponzorski ugovor. Trenutačno imam sprinterske tenisice koje mi ne odgovaraju. Na lijevoj nozi mi se napravio žulj, ne zato što nisu dobre, nego jednostavno nisu dobro prilagođene mojem stopalu. Do Osake će mi napraviti nove koje će biti deblje podstavljene. Na stadionu smo samo ja i sprinterice. Možete li zamisliti kako je skakati sa žuljem na nozi?

Blanka Vlašić skokom u Stockholmu postala je najuspješnija skakačica danas NACIONAL: Jeste li dovoljno psihofizički spremni ponoviti rezultate iz prvog dijela sezone?
- Nikad ne razmišljam previše o brojkama. Počela sam sezonu s 2,04 m i nisam razmišljala hoću li skočiti više od toga. Jednostavno imam svoj zamišljeni put i jasno sam odvojila u glavi dvije stvari: trenutačno preskočeni rezultat i ono što se može u budućnosti preskočiti. Ostvarila sam drugi rezultat na svijetu svih vremena, ali si ne želim dopustiti da me ponese euforija. Tada mogu nastati problemi, a ja ne želim razočaranja jer postoji niz realnih prepreka koje mogu dovesti do toga da ne skočim više od ovog sad. Trenutačno sam u odličnom ritmu i želim tu i ostati. Skačem sve bolje, ali bez grča. Znam kako sam došla do ovoga i znam kako ću učiniti sve da to i zadržim. Pretjerano sam oprezna i ne želim se uopće dovesti u situaciju da napravim pogrešan korak.

NACIONAL: Svjetski rekord postavljen je prije 20 godina. Kako objašnjavate činjenicu da ga nitko nije srušio dva desetljeća?
- To je zaista jak svjetski rekord i mnoge su pokušale svih ovih godina, no jednostavno nije išlo. Mnogi ne znaju, ali ova je disciplina specifična. Štefka je tada skakala istom tehnikom kao što se skače i danas, dakle nije se ništa drastično promijenilo. No zbog nekog razloga u ovoj disciplini visine jako osciliraju. Znalo je biti natjecanja, posebice sredinom devedesetih, na kojima je najveća preskočena visina bila dva metra, što je gotovo deset centimetara manje. Početkom 2000. digao se nivo i skakalo se više od dva metra. Prošle sam godine preskočila primjerice 2,01 metar na Europskom prvenstvu i bila sam četvrta, i ostala bez medalje. A to je rijetkost da na bilo kojem natjecanju skočiš više od dva metra i ostaneš bez medalje. Dakle, nema pravila. Jako je puno popratnih elemenata koji određuju koliko će se na nekom natjecanju skočiti. Kostadinova je tada, po meni, imala idealnu tehniku. Kad sam bila mlađa, uvijek sam gledala njezine skokove. Nema nekih inovacija. Prije deset godina su samo popratne stvari bile drukčije, no tehnika je ostala ista.

---

NACIONAL: Koje popratne stvari?
- Doping kontrola je bila puno labavija, nazovimo to tako. Sportaši su se testirali nekoliko dana prije samog natjecanja i pravila nisu bila tako stroga. Danas stručnjaci za doping dolaze sportašima nenadano na vrata. Postoje formulari koje moj otac redovito ispunjava i šalje u njihovu središnjicu. Primjerice, koje lijekove trošim, što sam jela, kakav mi je dnevni raspored. To je neka vrsta izvješća. U svakom trenutku moraju znati gdje sam. Ako dođu na mjesto gdje bih ja, po nekom svojem rasporedu, trebala biti, a mene nema u tom trenutku, ne smiju me zvati na telefon nego jednostavno odlaze. A to nije dobro. Ako je riječ o ljetovanju, godišnjem odmoru, neće doći, no ostatak godine koji provodim radno svaki je dan automatski i njima radni. Mislim da je to dobro. Ako je to jedini način uspješne borbe protiv doping-kontrole, onda pristajem na to. I meni su pokucali na vrata, uzimali uzorak urina, ispisala sam formulare koji su anonimni, a u kojima sam morala nabrojiti sve medikamente koje sam koristila u posljednjih sedam dana, od aspirina i kapi za nos do vitamina. To je sastavni dio profesionalnog sporta. Iako mi se čini da su sportaši koji koriste doping uvijek korak ispred kontrole, u posljednje vrijeme ipak su uhvatili dosta atletičara. Doping pojedinaca je mrlja koju ljudi doživljavaju kao opće prihvaćenu stvar kod atletičara, a to nije istina. Mnogi, među njima i ja, vrhunske rezultate osvojili su isključivo radom.

S Antoniom Ergotićem koji ima puno razumijevanja za njenu karijeru NACIONAL: Prosječne nagrade na atletskim mitinzima su 8000 dolara. Ne osvojite svaki put prvo mjesto. Koliko sportaš poput vas može dobro živjeti od tog sporta?
- Atletika nije nogomet i ne može se jednim transferom osigurati bliža i dalja rodbina do kraja života. Uz uvjet da se osvojeni novac oplemeni na drugi način, od atletike se može pristojno živjeti, ali samo pod uvjetom da je atletičar 10 godina u samom vrhu. Mora postojati određeni kontinutitet, dakle cijelo vrijeme treba biti među prvih pet na velikim natjecanjima. A to je jako teško i potrebno je jako puno rada i odricanja. Da se zbog nečega ne mogu dalje baviti atletikom, pronašla bih neki put u životu koji bi i dalje bio vezan za sport. Iako sam po struci farmaceutski tehničar, sport je ipak moj životni odabir. Od atletike se ne kupuje vila s bazenom.

NACIONAL: Vaš otac Joško Vlašić bio je uspješan sportaš, prvi na Mediteranskim igrama u desetoboju 1983. Koliko je on utjecao na vaše bavljenje sportom?
- Oba roditelja su se bavila sportom i od malih nogu sam s ocem bila u dvorani. U početku je to bila igra. Tata mi je razvijao motoriku i koordinaciju znajući da ću se jednog dana htjeti baviti nekim sportom. Do trinaeste godine nisam bila sigurna čime bih se točno bavila. Trčala sam štafete i malo skakala preko letvice. Na kraju osnovne škole trebalo se odlučiti što i puno smo kalkulirali jer smo znali, ako ostanem u atletici, da ćemo vrlo teško doći do sponzora. Jednostavno nije bio isplativ sport i u njega se nije mnogo ulagalo. Bili smo sumnjičavi i dvoumili smo se između individualnog i kolektivnog sporta koji uglavnom ima veću potporu sustava. No već tada sam znala da definitivno nisam za kolektivni sport jer sam po prirodi dosta zatvorena i volim sve sama. Zbog škole i ljetnih natjecanja ipak smo se odlučili za atletiku. Tata je od prvog dana bio moj trener i njemu možda najviše trebam zahvaliti što sam sve ovo postigla.

NACIONAL: Sredinom 2005. operirali ste štitnjaču, zbog čega do kraja života morate svakodnevno uzimati terapiju. Koliko vas je ta operacija omela?
- Život dijelim na dva razdoblja. Prije i poslije operacije. Tek nakon operacije postala sam pravi profesionalac na način kako sam ja to zamišljala. Štitnjača je žlijezda osjetljiva na stres koji je kod mene bio jako prisutan. Teško sam podnosila poraze, a nisam znala kako se nositi s neuspjehom, što je kod mene izazivalo veliki stres. Kasnije smo saznali, jer nitko o tome od rodbine nije prije htio pričati, da je bolest štitnjače meni i genetski predodređena. Bila sam jako umorna, znojila sam se, srce mi je nekontrolirano lupalo i imala sam grozne oscilacije u raspoloženju. Od depresije i živčanih napadaja do euforije. Jedna vrlo podmukla bolest. Nakon operacije shvatila sam da je najvažnije zdravlje i da jedno natjecanje ne čini karijeru. Zbog uzimanja terapije morala sam mirovati mjesec dana, što mi je zasigurno bilo najteže od svega. To nije bilo mirovanje u smislu da ne smijem trenirati. Ja jednostavno ništa nisam smjela raditi. Od zamjenskih hormona udebljala sam se nekoliko kilograma, što me dodatno ubilo. U jednom trenutku sam počela gubiti sebe. Znala sam da se želim vratiti u formu, a bila sam svjesna da to neće biti nimalo lako. Ali nikada mi nije palo na um da odustanem. Imala sam jaču želju nego ikad.

NACIONAL: Nakon operacije preskočili ste 200 cm i pobijedili. No i dalje ste imali problem koji vas je mučio godinama i zbog čega ste zamalo otišli iz Hrvatske.
- Na žalost Split nema zatvorenu dvoranu u kojoj smo mogli trenirati. Ljeti je bilo u redu jer smo trenirali na stadionu, no ljudi zaboravljaju da u Splitu osim sunca postoji kiša i bura. U kasnijoj fazi napretka trenažnog procesa dvorana nam je trebala i ljeti. Puno smo puta apelirali da nam Grad osigura dvoranu, no nije išlo. Zapravo smo samo tražili osnovne uvjete za rad. Moji su me treneri zaštitili od svih problema. Događalo se da smo trenirali u hodniku pokraj svlačionica na stadionu jer zbog lošeg vremena nismo mogli biti vani. Jedno smo vrijeme skakali u prostoru dužine deset i širine pet metara. Znali smo trenirati u dvorani pokraj bazena u Poljudu, ulazili bismo u odbojkaške termine i improvizirali osnovne uvjete za rad. Bio je veliki pritisak jer smo svaki dan razmišljali gdje ćemo sutradan napraviti trening. U listopadu 2003. Grad, Diokom u stečaju i ASK potpisali su ugovor o korištenju jednog kata koji je u to vrijeme služio kao skladište. Puno truda i novca se potrošilo da bi prostor priveli svrsi. On nije bio reprezentativan poput onih kakve su imale druge svjetske i europske skakačice, ali je nama bio sve, i to smo cijenili. Kad je kupio Diokom u stečaju, Željko Kerum je uvažio taj ugovor i produljio nam ga. Nedavno smo se preselili na kat više i uvjeti su mnogo bolji. Kerum nam je uredio prostor iznad ugovorenih obveza, tako da smo bitno popravili trenažne uvjete. Otac je mnoge sprave i trenažere sam izradio, a mnoge dao napraviti po svojim nacrtima. Da te dvorane nije bilo, nikada ne bismo mogli doseći ovu razinu. Vjerojatno ne bismo mogli ostati ni u Splitu, ni u Hrvatskoj.

NACIONAL: Priznajete da ste hiroviti. Od devetnaeste godine živite sami, a nedavno se k vama doselio i vaš dečko Antonio Ergotić iz Vinkovaca. Koliko mu se teško nositi s vašom naravi?
- Profesionalni sam sportaš i ako želim rezultate, onda se moram posvetiti sto posto. Osoba pokraj mene mora imati razumijevanja za to ili veza ne može opstati. Primjerice prijatelji nas znaju pozvati na večeru, ja jednostavno ne mogu doći jer navečer ne jedem. Može ručak, ali večera ne. Nerijetko se moram dignuti u četiri ujutro da bih stigla na avion, moram odspavati prije natjecanja, odmoriti se i koncentrirati. Tada iskopčam telefon i ništa me drugo ne zanima. Veliki sam individualac i moj dečko je to tako prihvatio. Imam svoj ritam i ne mogu odstupati od njega. U svakom slučaju on je spremniji od mene na kompromis, ali mislim da to nije ništa strašno. Kad nekog voliš, onda je kompromis sastavni dio odnosa. On zna da mi je ovo što radim vrlo važno te da zahtijeva puno odricanja i apsolutna mi je podrška. Nikako ne bih mogla biti u vezi koja je prepuna trzavica. Zamislite da imam osobu koja mi stalno zbog nečeg radi probleme? Jednostavno se ne bih mogla koncentrirati na natjecanju. Dok još mogu ovako, držat ću se toga jer to donosi rezultate. Sad sam u naponu snage i disciplina je nužna.

Biografija

rođena 8. studenoga 1983. u Splitu

2003. dvostruka svjetska juniorska prvakinja s preskočenih 201 cm postala je seniorska rekorderka Hrvatske u dvorani i na otvorenom
2004. nastupila na Olimpijskim igrama u Ateni
2005. operacija štitnjače remeti karijeru u usponu
2006. u siječnju preskočila 200 cm na dvoranskom mitingu u Moskvi; u veljači u Banskoj Bystrici postavila apsolutni hrvatski rekord u skokovima u vis za žene od 205 cm
2007. 30. srpnja u Solunu povećala hrvatski rekord na 206 cm; na atletskom mitingu u Stockholmu 7. kolovoza preskočila 207 cm

'Otac mi je trener i prijatelj'

"Mnogim velikim talentima su očevi odmogli. U mojem slučaju je obratno. Škola je bila prioritet i tata nikad nije želio da treniram na štetu nastave. Uvijek je govorio da ima vremena i da će sve doći na svoje mjesto. U srednjoj školi otišli smo Bojanu Marinoviću koji me naučio skakati.

Bez forsiranja
Bojan je forsirao moj zalet od deset koraka iz mjesta, pri čemu je vrlo važno da dok trčim ostanem visoko u kukovima. Ako se imalo spustim, mogu srušiti letvicu. Puno je radio sa mnom na pravilnom položaju i jakom odrazu. Godine su prošle dok mi to nije postala automatika. Krenula sam sa sedam koraka zaleta, pa s devet, pa s uvodom u zalet. Kako sam rasla i formirala se, tako se mijenjala i tehnika. Nisam uvijek iste visine i težine i tehnika se mora prilagoditi uzrastu, a svaka promjena tehnike znači mjesece treniranja. Sad se odrazujem iz puno veće brzine nego prije pet godina. Mnogi me pitaju kako sam došla do svega ovoga. Pravilnim treniranjem. Otac nikad nije dopuštao forsiranje jer je znao da to može biti bumerang-efekt. Kad sam počinjala, bila sam u pubertetu, a inače sam hirovita i tvrdoglava. Mislila sam da sve dolazi preko noći. Tada nisam razmišljala da mnogi juniorski prvaci nikad ne dosegnu seniorsku kategoriju, isključivo zbog nepravilnog treniranja. Ne postoji određena tehnika koja će te dovesti na vrh. Postoji samo volja i želja i dobar i loš trener. Ja sam imala sreću da sam u treneru našla i najboljeg prijatelja. Katkad mi se čini da je moj otac i moja najbliža duša. Bez njegove smirenosti ni pola od ovoga ne bih izdržala.
Skok od 2,07 metara
Sad se svi čude kako sam skočila 2,07 m. Nije to čudo, to su godine dobrog i mukotrpnog rada. Da sam se kao svjetska juniorska prvakinja preforsirala, nikad ništa ne bih napravila. Jednostavno se u organizmu ne može više napraviti dovoljno dobar podražaj i sportaš stagnira. Između juniorskog i seniorskog prvaka velika je zamka. Mi smo je zaobišli."