SPAS U ENGLESKOJ - U rujnu 2006., dok je bio na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, premijer Shinawatra je smijenjen vojnim pučem i zabranjem mu je povratak na TajlandU subotu je odigrano prvih sedam utakmica prvog kola prve engleske nogometne lige u sezoni 2007./08., a najviše pozornosti izazvala je utakmica koja je odigrana u Londonu između West Ham Uniteda i Manchester Cityja, i to u prvom redu zbog gostiju. Proteklih tjedana britanska je javnost s ogromnom pozornošću pratila što se s nogometom događalo u engleskom gradu Manchesteru, poznatom već desetljećima po odličnom nogometu koji se tamo igra. No za razliku od prijašnjih godina, kad je pozornost bila usredotočena na najpopularniji tamošnji klub Manchester United i njegova menadžera sir Aleca Fergusona, te njegove velike nogometne zvijezde, kao što su Eric Cantona, David Beckham, Wayne Rooney i Cristiano Ronaldo, ovog je ljeta u središtu pozornosti bio Manchester City, drugi prvoligaški klub iz Manchestera, jer su se u njemu događale vrlo zanimljive stvari vezane uz igrače koji su došli u klub i novog menadžera, ali posebno zbog novog vlasnika.


Od svih klubova engleske prve lige Manchester City je tijekom ovog prijelaznog roka bio najaktivniji, a aktivan je i dalje. Do sada je klub potrošio 40 milijuna funti za nove igrače, što nije učinio nikad do sada. Kupio je osam odličnih igrača, a lovi ih još nekoliko. Prvi je kupljen vrsni napadač talijanskog kluba Reggina Rolando Bianchi, koji je bio jedan od najboljih strijelaca talijanskog nogometnog prvenstva prošle sezone, zatim Gelson Fernandez iz švicarskog kluba Siona i Brazilac Deiberson Geovanni koji je svojedobno igrao u Barceloni i Benfici. Stigla su i dva Bugara, vezni igrač Martin Petrov iz madridskog Atletica i napadač Valeri Božinov iz Fiorentine, Španjolac Javier Garrido iz Real Sociedada, Vedran Ćorluka iz zagrebačkog Dinama, te vjerojatno najbolji igrač kojeg je do sada Manchester City uspio kupiti, brazilski reprezentativac Elano, koji je stigao iz ukrajinskog Šahtjora. Klub pokušava još kupiti vratara Marca Ameliju iz talijanskog kluba Livorna, zatim Islanđanina Eidura Gudjohnsena, kojeg je Barcelona stavila na listu za transfer, a priča se i o pokušajima da se kupi Australac Marco Bresciano, koji trenutačno igra za Palermo, pa čak i slavni Antonio Cassano, kojeg prodaje Real Madrid, koji je svojedobno bio najtalentiraniji europski igrač, ali se ni u jednom klubu nije uspio skrasiti zbog svojeg nemogućeg karaktera.

Praktički Manchester City je kupio ili kupuje cijelu prvu momčad, jer će po svemu sudeći samo manji broj njegovih dosadašnjih igrača nastupati u prvoj momčadi i ove sezone, možda talijanski napadač Bernardo Corradi. Klub do sada nije imao poznatijih igrača, najzvučnije ime je golman Kasper Schmeichel, ali ne zbog svoj igre, nego zbog oca, danskoga golmana, danas 44-godišnjeg Petera Schmeichela, koji je u Manchester Cityju svoju dugu karijeru završio 2003. Upravo zato što nije imao poznatih imena, a klub i nije bio osobito vođen, on je sezonu 2006./07. završio tek na 14. mjestu, jedva se spasivši da ne ispadne u drugu ligu. Manchester City u svojoj povijesti duljoj od stotinu godina nikad nije imao mnogo uspjeha, samo je dva puta bio prvak Engleske, posljednji put prije 39 godina. U ovu sezonu je klub ušao mnogo ambicioznije, i to zbog dva čovjeka. Navijači Manchester Cityja time su vrlo zadovoljni, iako se i dalje boje da bi se sve moglo pretvoriti u veliki debakl ako sudbina jednog od njih dvojice krene po zlu. A to bi se lako moglo dogoditi.

VEDRANA ĆORLUKU Erikson je pozvao u Manchester City iz zagrebačkog Dinama Šveđanin Sven Goran Eriksson, jedan od najslavnijih svjetskih nogometnih trenera, za menadžera Manchester Cityja postavljen je 6. srpnja ove godine i bio je glavni u odabiru igrača za klub. Njegovo imenovanje izazvalo je veliku pozornost jer je malo tko očekivao da će se on ponovo angažirati u engleskom nogometu nakon jednogodišnje stanke. On je do ljeta 2006. bio selektor engleske nogometne reprezentacije, a njegovo vođenje reprezentacije od 2001. do 2006. bilo je praćeno brojnim kontroverzama i kritikama. Iako je u 67 utakmica, koliko je vodio englesku reprezentaciju, imao 40 pobjeda, 17 neriješenih rezultata i samo deset poraza, engleska nogometna javnost njime nije bila zadovoljna jer nije postigao veći uspjeh na velikim natjecanjima, a posebno su im smetale brojne privatne i seksualne afere u koje je bio umiješan. Više se pričalo o njegovim ljubavnicama, među kojima je bilo i TV-voditeljica, ali i prsatih tajnica nogometnog saveza, nego o njegovim nogometnim postignućima, pa je to bio jedan od razloga što je morao otići. No Eriksson je nesumnjivo izniman trener, pa nije čudno što ga je Manchester City angažirao.

Sven Goran Eriksson je sve do dolaska u Englesku bio trener izvanrednih rezultata a posebno je bio uspješan kao trener Lazija. Godine 1998. osvojio je talijanski kup, 1999. europski Kup pobjednika kupova, te Super kup UEFA-e. U dramatičnoj završnici, u posljednjem kolu sezone 1999./2000. Eriksson je s Laziom osvojio i prvenstvo Italije, drugo u povijesti kluba, prvo nakon dvadeset pet godina. Lazio je svoje jedino dotadašnje prvenstvo osvojio u sezoni 1974./75. I sljedeće prvenstvo Lazio je počeo dobro, te se nalazio pri vrhu talijanske prve nogometne lige. Zbog tih uspjeha s Laziom engleski nogometni savez ponudio mu je da preuzme vođenje engleske nogometne reprezentacije.

---

Razdoblje njegova upravljanja engleskom reprezentacijom bilo je vrlo burno, bilo je velikih pritisaka da ga se smijeni, a na kraju je to i učinjeno, ali više zbog seksualnih skandala nego rezultata reprezentacije.

TRENER ERIKSSON s novim igračima, Bugarinom Martinom Petrovom i Brazilcom Geovanniom, na predstavljanju dresova u klubu Drugi čovjek o kojem ovisi budućnost kluba je njegov ambiciozni novi vlasnik koji želi da u roku od tri godine Manchester City postane prvak Engleske i nadmaši svoga gradskog rivala Manchester United. Taj čovjek velikih ambicija jedna je sasvim neobična osoba, za koju većina navijača Manchester Cityja uopće nije čula prije nego što je preuzeo klub, a ako je i čula za njega, bilo je to - po zlu. Taj čovjek je Thaksin Shinawatra, Tajlanđanin, kojeg u njegovoj zemlji smatraju velikim kriminalcem, koji se u svojoj domovini čak i ne smije pojaviti jer bi sigurno bio smjesta zatočen, a koji ima sreću da je uopće živ. Naime, do rujna 2006. Thaksin Shinawatra bio je tajlandski premijer, a tada je srušen u vojnom udaru, srećom za njega, dok je putovao po inozemstvu. Da je bio u domovini, vjerojatno bi ga smaknuli. Thaksin Shinawatra cijelog je života bio kontroverzna osoba, a to je i danas, pa su navijači Manchester Cityja zabrinuti što je za vlasnika kluba došao takav čovjek. Protiv njega se u Tajlandu vode razne istrage, ne bi bilo neobično da ga zbog nečega uhite britanske vlasti i isporuče Tajlandu, što bi za klub bila katastrofa.

Thaksin Shinawatra rodio se 26. srpnja 1949. u gradiću Sam Kamphaengu na sjeveru Tajlanda nedaleko od burmanske granice u obitelji imigranata iz južne Kine, koji su se u Tajland doselili u drugoj polovini 19. stoljeća. Obitelj se bavila preradom kave i posjedovala kinematografe, te stekla ugled u svojem kraju, pa se Thaksinov otac čak počeo baviti politikom i bio poslanik tajlandskog parlamenta. Thaksin se školovao za policajca i 1970. ušao u policijsku službu. Želio je napredovati, pa se dalje školovao, a da bi impresionirao svoje pretpostavljene, upisao se na neko malo poznato američko sveučilište te tamo diplomirao, a kasnije na isto tako sasvim nepoznatom drugom američkom sveučilištu dobio i doktorsku titulu. Zahvaljujući tome dobio je posao u glavnom stožeru policije u Bangkoku, gdje je radio na poslovima logistike. U policiji je bio do 1987.

Istodobno dok je radio kao policajac, on se, kako je to u Tajlandu uobičajeno, bavio i privatnim poslovima. Imao je trgovinu svile, vodio je jedan kinematograf u glavnom gradu, gradio i prodavao stanove. Neko je vrijeme vodio agenciju za bračno posredovanje, a svi su ti poslovi bili manje-više neuspješni, pa je bio u velikim dugovima. Posao mu je bolje krenuo kada se počeo baviti kompjuterskim i telekomunikacijskim poslom, gdje je koristio svoje veze u policiji da dobije poslove od državnih institucija. Nešto je zaradio kada je osnovao “paging” službu, zarađivao je i na iznajmljivanju kompjutera državnim tvrtkama, no pravi je novac zaradio tek kad je njegovo poduzeće, pod sumnjivim okolnostima, 1990. dobilo koncesiju za mobilnu telefoniju. Na tome se enormno obogatio, te postao milijarder. Ulagao je i u druge srodne poslove, pa je postao vlasnik kompanije koja upravlja komunikacijskim satelitima i televizijske stanice. Njegova kompanija mobilne telefonije bila je najveća u Tajlandu.

Ništa od toga ne bi ostvario da nije imao jake veze prvo u policiji, a potom i u politici. On je vrlo brzo uočio da u Tajlandu ništa ne ide bez političkih utjecaja, a smetalo mu je što je ovisio o političkim moćnicima, pa je odlučio novac koji je stekao iskoristiti da i sam postane politički moćnik. Očito stoga što je financirao stranku Palang Dharma Party njen predsjednik je 1994. uveo Thanksina, koji nije imao nikakva političkog iskustva, u vladu, i to odmah na mjesto ministra vanjskih poslova. Uskoro je istisnuo predsjednika stranke s njegova položaja te sam preuzeo vodstvo stranke, izborivši se za mjesto potpredsjednika vlade. Krajem 90-ih postao je jedan od najmoćnijih ljudi Tajlanda.

No da bi se domogao čela države nije mu bilo dovoljno da ima veze u političkim krugovima, trebala mu je i podrška birača. Stoga je 1998. osnovao vlastitu stranku “Thai Rak Thai” - Tajlanđani vole Tajlanđane, te je počeo agitirati diljem zemlje, obraćajući se prije svega siromašnim ljudima u unutrašnjosti, kojima je svašta obećavao i sitno ih potkupljivao. Bio je vrlo efikasan pa je 2001. njegova stranka uvjerljivo pobijedila, a to je bio prvi slučaj u novijoj tajlandskoj povijesti da je jedna stranka sama mogla formirati vladu.

Thaksin je postao premijer i to počeo masovno iskorištavati za svoje bogaćenje, što je činio preko svojih rođaka, koji su, formalno, preuzeli upravu nad njegovim kompanijama. Da bi ojačao vlast, on je svoje rođake i prijatelje počeo postavljati na ključna mjesta u državi, pa je jedan od njih čak imenovan za zapovjednika tajlandske vojske, čime se Thanksin želio osigurati od udara vojske. Bilo je mnogo prosvjeda zbog takvog njegova ponašanja medu političarima, u građanskim i poduzetničkim krugovima i Bangkoku, ali je u unutrašnjosti i dalje imao veliku potporu. Ipak, s vremenom se podrška počela topiti, a ključni se događaj zbio početkom 2006., kad je otkriveno da je Thaksin preko svojih rođaka iznenada prodao udio u jednoj velikoj telekomunikacijskoj kompaniji za milijardu dolara, a da za to nije platio niti dolara poreza. Izbile su demonstracije, koje nisu bile velike, ali su počele djelovati na mijenjanje odnosa javnosti prema njemu. Da bi smirio strasti, Thanksin je raspisao izbore, čak obećao da će se nakon njih povući, ali je prekršio obećanje, a izbore tako pristrano organizirao da ih je oporba bojkotirala, pa se parlament nije mogao konstituirati, što je navelo čak i kralja da intervenira. Vojska je bila sve nezadovoljnija, pa je Thaksin morao s mjesta šefa vojske maknuti svojeg rođaka, te je za zapovjednika vojske imenovao generala Sonthija Boonyaratkalina, vjerujući da mu je lojalan. Prevario se, jer je upravo general Sonthi Boonyaratkalin 19. rujna 2006., dok je Thaksin bio u New Yorku na zasjedanju generalne skupštine UN-a, pokrenuo puč protiv njega.

On je svrgnut i zabranjen mu je povratak u zemlju, ali su mu tajlandske vlasti, kad mu je u Rusiji nekoliko mjeseci poslije ukradena putovnica, izdale novu putovnicu tako da može slobodno putovati. On je u početku obilazio svjetske prijestolnice tražeći političku podršku, ali bez uspjeha. U Tajlandu je protiv njega pokrenuto nekoliko istraga zbog korupcije i neplaćanja poreza, ali su dokazi protiv njega - i to samo za neplaćanje poreza - teško skupljeni tek nedavno. Stoga su mu vojne vlasti zamrznule imovinu i najavile da će protiv njega biti podignuta optužnica i međunarodna tjeralica. On je u međuvremenu ipak uspio nešto svog novca prebaciti u strane banke. Ima ga toliko da je jedan dio odlučio investirati u engleski nogomet, po nekim mišljenjima stoga da kao vlasnik neke imovine u Velikoj Britaniji dobije mogućnost da prije dobije britansko državljanstvo i tako spriječi eventualno izručenje Tajlandu. Prvo je želio kupiti londonski klub Fulham, a kad mu to nije uspjelo, kupio je Manchester City. Platio ga je 86 milijuna funti, mnogo manje nego što se prije procjenjivala njegova vrijednost. Stoga sada ima dosta novca za kupnju igrača, i to po Erikssonovim željama.

Novi trener kluba

Novi trener Manchester Cityja Sven Goran Eriksson odmah je počeo kupovati nove igrače koji odgovaraju njegovoj zamisli buduće momčadi. Neki ga komentatori kritiziraju da je većinu igrača kupio a da ih nikada nije vidio kako igraju uživo, nego samo na temelju snimaka i gledanja na internet stranici You Tube.