Zoran Ferić“Ispričavam se talijanskim turistima koje su nedavno maltretirali, pretukli i opljačkali zaposlenici u zadarskom noćnom klubu Princess, o čemu su nedavno pisale novine; ispričavam se njemačkom turistu Alexandru Nepkeu kojeg su u istom noćnom klubu pretukli i opljačkali zaposlenici kluba nešto ranije; ispričavam se nadalje svima onima koji su doživjeli neugodnosti, fizička i psihička maltretiranja, zastrašivanja i svakovrsne prisile a čija imena nisu dospjela u javnost nego su u tišini bili prisiljeni platiti kriminalno visoke račune za popijeno piće; ispričavam se u ime Vlade u kojoj sam ministar, u ime stranke kojoj pripadam i, konačno, u ime Republike Hrvatske i svoje osobno, kao građanin. Svi su ti ljudi opljačkani, pretučeni ili maltretirani u noćnom klubu kojemu sam ja kum. Pri tome odbijam svaku vezu s ovakvom ugostiteljskom praksom, ovakvim načinima naplate i ovakvim ponašanjem u turizmu. Znamo da su upravo ljudi i njihova ljubaznost ključ turističke ponude i garancija uspjeha ove privredne grane u koju Republika Hrvatska već desetljećima tradicionalno polaže svoje najveće nade. Upravo zato s gnušanjem odbijam svako pokroviteljstvo, prijateljstvo ili eventualne poslovne veze s vlasnicima ovakvih klubova diljem hrvatske obale. Isto tako, mi u vladajućoj stranci s gnušanjem ćemo odbiti svaku donaciju, svaki novčani dar ili uslugu koju bi vlasnici ovakvih klubova mogli eventualno ponuditi u tijeku predizborne kampanje. Bio sam obmanut i kao ministar i kao kum te po svojoj savjesti i profesionalnoj etici ne mogu više obnašati dužnost ministra pomorstva, turizma, prometa i veza u Vladi Republike Hrvatske. Zbog toga podnosim Vladi i njenom predsjedniku, doktoru Ivi Sanaderu, neopozivu ostavku na mjesto ministra.” Ministar u ostavci Božidar Kalmeta.

Je li ovakvo pismo jednoga hrvatskog ministra u povodu slučaja pretučenih gostiju kluba Princess moguće? Na ovo pitanje većina hrvatskih građana vjerojatno bi s podsmijehom odgovorila da nije jer se u Hrvatskoj ministri tradicionalno drže svojih fotelja i kad ih se uhvati s rukom u blagajni ili ih oplahne kakav veći skandal s lobiranjem ili korupcijom. Proganja se, saslušava i uskočki obrađuje sve i svakoga, samo se ministre abolira jer ništa nisu znali. A upravo takvi ministri, neznalice, praktični su za svaku vladu jer ni za što ne odgovaraju, nema skandala s ostavkama i nenadanih kadrovskih problema. Tako je posve vjerojatno da ni ministar Kalmeta nije znao da u Princessu mlate ljude ako ne žele platiti 70.000 kuna za dva piva i coca-colu. On to nije znao kao što ne zna ni polovica Zadra, ili, ako već hoćemo, polovica Hrvatske. Uostalom, najzanimljivija stvar u vezi sa spomenutim klubom i njemu sličnima, za koje je ministar prošle godine izjavio da u njima ne vidi ništa nemoralno, su upravo cjenici. To da boca velikog šampanjca stoji kao automobil niže klase, da su pivo i cola šestina profesorske plaće, da mali šampanjac stoji 1800 kn, dakle gotovo kao pola profesorske plaće, ovakve klubove pretvara u poligon za čistu pljačku koja bi se trebala i zvati tim imenom, a ne nekakva protupravna naplata. Naprosto pljačka. Brutalna, cinična, arogantna pljačka. I to pljačka u lokalu kojemu je kum, formalni ili neformalni to je svejedno, ministar u Vladi Republike Hrvatske.

To što su naivni gosti u klubu dobivali nekakvo piće i činjenica što su ga popili, ne može ni zericu umanjiti tu brutalnu činjenicu: da se radi o pljački. Naprosto nesrazmjer između konzumiranog i plaćenog opravdava upravo takvu kvalifikaciju. Svojevremeno, kad sam bio mali, Zagrebom je kružila jedna priča, zapravo romantična urbana legenda. Jedan stariji rođak upitao me je hoću li vidjeti najskuplju kuću u Zagrebu. Rekao sam, naravno da hoću, misleći da će me odvesti na Tuškanac ili Pantovčak gledati najnoviju vilu kakvog rukovodioca. On me odveo u Donju Dubravu i u jednom neurednom dvorištu pokazao mi neožbukanu bajticu od cigle sa samo dva prozora i vratima u sredini. Jedan prozor je bio razbijen. “Nemoguće”, rekao sam, “ovo ne može biti najskuplja kuća u Zagrebu.” Onda mi je čovjek ispričao da je taj dečko iz Dubrave imao curu u Trnju i da su mu svaki put kad ju je pratio kući, trnjanski huligani prodali po jednu ciglu. U to je vrijeme, naime, postojao običaj da grupice huligana prodaju na ulici građanima lijepo upakirane cigle za veliku lovu. Praktički za sve što su imali po džepovima. Ako netko ne bi imao love, bio je pretučen. Tako je dečko iz Dubrave nekoliko godina, koliko je trajala njegova ljubav, svaku ciglu plaćao sto puta više nego što je vrijedila i kad ih se u vrtu nakupilo toliko da više nije znao što će s njima, sagradio je tu straćaru koja bi možda stvarno u to vrijeme bila najskuplja kuća u našemu gradu.

No ta priča o kući je legenda, ali priče o prodaji cigala su istinite. I u to vrijeme nismo takvu rabotu nazivali protupravnom naplatom, nego naprosto pljačkom, iako je i cigla imala neku svoju minimalnu cijenu. A tipovi iz Princessa čine mi se još bezobrazniji i brutalniji od onodobnih zagrebačkih huligana: oni gostima nisu ostavljali ni prazne boce da od njih, eventualno, negdje u Umbriji ili Bavarskoj grade vrtne sjenice ili zidove. Zamislite samo koliko bi koštao zid sagrađen od šampanjskih boca iz Princessa? Cijela Italija dolazila bi ga gledati. A što se tiče nasilnika koje suci poslije premlaćivanja stranih državljana masovno puštaju na slobodu, stvar bi valjalo zaoštriti: kazne bezuvjetne, kao za oružanu pljačku. A opljačkanima da se barem ostave bočice.