Pismo zatočenog kapetana

KRISTO LAPTALO (58) poslao je Nacionalu pismo iz jednog od najzloglasnijih europskih zatvora u kojem očituje svoju nevinost i opisuje kakvim je sve poniženjima izvrgnut

Kristo Laptalo u rodnom Dubrovniku sa suprugom Lidijom, kćeri Kristinom, unukom Damjanom i zetom Nikšom Drobcem'U grčki Egion došao sam kao i svaki put: iskrcaj je završio i mislio sam krenuti doma kao što svaki put idem, ali je netko u svojoj bezumnosti moj brod upotrijebio za svoj prljavi posao. Poslušao sam savjest svoju i pomogao otvorena srca pomorskom policajcima, smatrajaći ih svojim prijateljima, a oni su postali moji suci i zatvorili me nevina bez vaganja razloga. Nitko nema ni jedan dokaz protiv mene. Svoj posao i obraz nosim uspravno, a oni traže da se prignem. Osjećam se nesigurno i hvata me strah”, riječi su koje je pismom iz zatvorske ćelije bloka B najstrože grčke kaznionice Nacionalu uputio dubrovački pomorac Kristo Laptalo, kapetan broda Coral Sea, u čijem je teretu, u dvije od nekoliko tisuća kutija banana 13. srpnja u grčkoj luci otkriven 51 kilogram kokaina. Hrvatski pomorac s 40-godišnjim stažem sljedećeg je dana uhićen s još dvojicom časnika broda Coral Sea, te s njima već mjesec dana u tamnici zatvora Korydallos u predgrađu Atene, uporno ponavljajući kako je nevin, iščekuje hoće li ga osloboditi sumnje za međunarodni šverc narkotika i prije kraja istrage koja bi mogla potrajati čak 18 mjeseci. Kristo Laptalo 58-godišnji Dubrovčanin, već 39 godina pomorac, više od 20 godina radio je na brodovima u menadžmentu belgijske brodarske kompanije Trireme Vessel, koja upravlja i ekvadorskim brodom Coral Sea, kojim se iz Ekvadora na Mediteran prevoze banane. Brod, je od tada je pod stražom, sav je njegov teret iskrcan, a od 26 članova posade, većinom Filipinaca, za šverc kokaina optuženi su samo trojica najviših časnika - kapetan Kristo Laptalo, prvi časnik i vođa posade (noštromo). Da su uhićenje i zatvorski dani u Grčkoj najmučnija sudbina koja je ikad snašla kapetana Laptala i njegovu obitelj, za Nacional su ispričale njegova supruga Lidija i kći Kristina koje u hotelu Savoy u Pireju nedaleko od Atene željno iščekuju svaki od dva posjeta suprugu i ocu, koliko im tjedno omogućuju stroga pravila atenskoga zatvora, u kojem kaznu služi oko 3000 najtežih osuđenika. Uz Lidiju i Kristinu Laptalo, te ostatak obitelji dubrovačkoga kapetana, posinci Ivan i Luka, te unuci Damjan, Sara, Martin i Igor, uvjereni su da je Kristo Laptalo nevin, te već mjesec dana putem medija upozoravaju javnost i grčku vlast da je taj iskusni pomorac bačen u najstroži zatvor bez i jednog jedinoga dokaza da je imao ikakve veze s drogom koja je pronađena u teretu, u kutijama s bananama zapakiranim negdje na dalekim plantažama u Ekvadoru.

Samo nekoliko sati prije nego što će s kapetanom Laptalom u Korydallosu, iza dvostrukog stakla i rešetaka, razgovarati preko slušalice, njegova kći i supruga za Nacional su opisale kako se uopće dogodila najteža drama s kojom se suočila ta dubrovačka obitelj. U polusatnom telefonskom razgovoru 27-godišnja Kristina Laptalo istaknula je da brod Coral Sea, grčka obalna straža nije presrela u grčkim teritorijalnim vodama, kako se isprva pisalo, nego je droga otkrivena pri rutinskoj provjeri tereta prilikom iskrcaja, što su je obavili špediteri u grčkoj luci.

“Uobičajeno je, kad se prevozi voće, da špediteri u luci provjeravaju pošiljke uvlačeći ruke u svaku pojedinu kutiju. U dvjema kutijama ukrcanima u ekvadorskoj luci Guayaquil napipali su nešto sumnjivo, pa su ih zaključali u skladište u luci, a potom to dojavili agentu belgijske brodarske kompanije Trirème Vessel, koji je obavijestio policiju i mog oca“, ispričala je Kristina Laptalo, koja je u Pirej, gdje je njezina majka Lidija neprekidno od 15. srpnja, prošle srijede doputovala već drugi put u posljednjih mjesec dana, kako bi s dvoipolgodišnjim sinom Damjanom posjetila oca u atenskom zatvoru.

Prema njezinim riječima, nakon poziva špeditera, agent Trirème Vessela u Egionu javio je kapetanu Laptalu da je među kutijama s bananama nađeno nešto što nije voće. U tom trenutku Kristo Laptalo, tvrdi njegova kći, još uvijek nije znao da su sumnjiv teret među bananama - kokain. Da je posrijedi droga, Kristi Laptalu javili su policajci.

SUPRUŽNICI Lidija i Kristo Laptalo s unukom Damjanom u Cavtatu, 2005. godine“Doznavši da je droga otkrivena u teretu, tata se nije osobito uznemirio, jer ni na trenutak nije pomislio da bi u njega i posadu itko mogao posumnjati, budući da je obaviješten kako je kokain nađen u kutiji koja je zapakirana još na plantaži u Ekvadoru. Sav se ukrcaj i iskrcaj banana obavlja pomoću kamiona, s kojih se teret putem tzv. master paleta ukrcava izravno u brodske spremnike. To rade lučki radnici prema planu ukrcaja, pa ni posada ni vodstvo broda s teretom ne dolaze u doticaj. Otac je znao da se katkad droga otkrije u zatvorenim kontejnerima ili raznim kutijama što ih prevoze brodovi, ali se za to nikad ne okrivljuju posada i vodstvo broda, jer nisu dužni provjeravati teret. Nikad se u svijetu nije dogodilo da je zapovjednik velikog broda optužen zbog nečega što je nađeno u zatvorenom teretu jer oni s njim i nisu u doticaju. Osim toga, nije bilo ama baš nikakvih dokaza da bi itko od posade broda Coral Sea imao išta s otkrivenim kokainom“, ispričala je kći kapetana Laptala. Da dokaza doista nije bilo, najrječitije dokazuje to što nitko od posade, pa ni Kristo Laptalo, ni prvi časnik, a ni noštromo, nakon pronalaženja droge nisu bili optuženi ili zadržani. Nakon što je droga pronađena, svi su se vratili na brod. Štoviše, govori Kristina Laptalo, njezin je otac u tom trenutku već imao dozvolu za isplovljavanje pa su ga grčki policajci upitali hoće li isploviti ili sačekati rasplet situacije: “Kako bi postupio svaki nevin čovjek, moj je otac odlučio ostati i pomoći da se problem rasvijetli.“ Štoviše, veli ona, Kristo Laptalo odmah je zvao menadžment belgijskog brodara, potičući da se hitno utvrdi na kojoj su ekvadorskoj plantaži pakirane sporne kutije, maksimalno je surađivao s grčkom policijom. Osim toga, brod Coral Sea je u Ekvadoru, odakle je zaplovio put Mediterana, već pri ukrcaju u tamošnjoj luci Guayaquilo prošao sve policijske kontrole i provjere tereta s psima tragačima za drogom i dobio potvrdu da je s teretom sve u redu. Kapetan Laptalo nije imao razloga sumnjati da mu je na brod nešto podmetnuto. S druge pak strane, za manje brodove, kakav je Coral Sea, u menadžmentu belgijskog brodara konkretan plan putovanja nikad ne zna unaprijed. Kapetan i posada znali su, kao i uvijek dosad, samo da iz Ekvadora plove prema Mediteranu, ali odredišne luke, u kojima će iskrcati banane, unaprijed nisu znali. To im je tijekom plovidbe javljao menadžment belgijske brodarske tvrtke, ali ni jedan član posade ne zna ni koje će palete i iz kojeg brodskog spremnika biti iskrcane. Jer i to određuje menadžment brodarske kompanije.

“Unatoč tomu svemu 13. srpnja oko jedan sat noću na brod su stupili grčki policajci koji su moga oca, prvog časnika i noštroma odveli u policijsku postaju u Egionu. Ondje su im priopćili da ostaju u pritvoru zbog optužbi da su svjesno krijumčarili drogu. Ističem da otac kaže kako ni u jednom trenutku nije vidio da je paleta sa spornim kutijama iskrcana s njegova broda. Njemu je rečeno da su kutije otkrivene na samom brodu, ali on ih je prvi put vidio tek na skladištu s tim da nikad nije vidio što je u njima.“ Kristina Laptalo dodaje da je njezin otac ostao šokiran doznavši kako će završiti u zatvoru. Policajce je, veli, odmah upitao kako je uopće moguće da ga zatvore.

DAMJAN je dvoipolgodišnji unuk dubrovačkog pomorca“Na to su mu rekli samo: ‘Pa znate, netko mora biti kriv’“, kaže Kristina Laptalo. “Nismo mogli vjerovati da se to događa. Samo nekoliko sati prije javljeno nam je da je sve u redu i očekivali smo da ćemo se ubrzo vidjeti s ocem u Pločama. Nakon tatina poziva jedva smo disali! Mama i brat odmah su otišli kupiti avionske karte i preko Rima odletjeli u Grčku da vide što se događa. Onamo su stigli u subotu, a kako je u ponedjeljak trebalo biti prvo saslušanje, nadali smo se da će nakon njega tata i njegovi kolege biti pušteni, da je sve posrijedi kakva greška. Ali toga ponedjeljka sutkinja je rekla da neće biti oslobođeni, nego im je odredila pritvor dok god traje istraga.

Grčki zakon nalaže da se optuženi za krijumčarenje droge na pritvor mogu žaliti i tražiti puštanje uz jamčevinu tek nakon dva mjeseca, što znači da moj otac i njegovi kolege na to stječu pravo tek 17. rujna“, kaže kći Kriste Laptala. Zanimljivo je da je grčka sutkinja noštroma Filipinca pustila iz pritvora i dopustila mu da na brodu čeka kraj istrage. Ali nakon dva dana sudsko je povjerenstvo na inicijativu grčkih tužitelja osporilo njezinu odluku i noštroma vratilo u zatvor. Najgori bi scenarij bio da im sud produlji pritvor do svršetka istrage, koja bi mogla potrajati čak godinu i pol. Drugi je da budu oslobođeni uz jamčevinu i da rasplet istrage čekaju u gradu Egionu, a treći da budu oslobođeni optužbi i pušteni na slobodu.

Supruga Lidija i 39-godišnji posinak Ivan prvi su put Kristu Laptala vidjeli u pritvoru policijske postaje u Egionu u nedjelju ujutro, 15. srpnja, dan prije nego je sutkinja odlučila pomorce zadržati u pritvoru. Za već neopisivo uznemirenu Lidiju Laptalo prizor supruga iza rešetaka, a potom onaj u kojem ga, vezanog lisičinama, bez vezica na cipelama, uguravaju u policijski kombi i odvode u najstroži grčki zatvor, bili su, veli, među najmučnijima u životu:

“Kad sam ga prvi put ugledala iza rešetaka u pritvoru policijske postaje, izgledao je užasno. Ja sam bila izbezumljena i od same vijesti o uhićenju i od puta u Grčku. No prava katastrofa bila je vidjeti kako Kristu poput najgorega kriminalca, svezanog lisičinama, trpaju u maricu i odvoze u zatvor u kojem će biti s tisućama najtežih osuđenika“, ispričala je supruga Kriste Laptala i dodala da se ni ona ni njezin muž u 32 godine braka nikad nisu susreli s ovako bezizglednom situacijom. Troškove njezina smještaja u hotelu Savoy u Pireju, na čijoj se granici s Atenom i nalazi zatvor Korydalllos, pokriva tvrtka Trirème Vessel, koja je potpuno na strani kapetana Laptala i uhićenih časnika. Ta je belgijska tvrtka angažirala grčki odvjetnički ured koji brani trojicu s broda, a Kristina Laptalo ističe da su neistiniti napisi o tome kako je njezina obitelj odbila pomoć Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske u traženju odvjetnika.

NA PROSLAVI BOŽIĆA Kristo Laptalo s kolegama na jednom od svojih putovanja“Nikoga nismo odbili, nego je bilo nepotrebno da Ministarstvo angažira odvjetnike budući da ih je kompanija već angažirala, a prema grčkom zakonu optuženi ionako ne može imati više od dva odvjetnika u istrazi i tri na suđenju. Ministarstvo vanjskih poslova RH izišlo nam je ususret, cijelo smo vrijeme bili s njim u kontaktu i pružilo nam je sasvim dovoljnu pomoć u svemu što je u njegovoj moći te su ga njegovi predstavnici i posjećivali u zatvoru.“

A zatvor Korydallos, glavna grčka kaznionica prema kazivanju Lidije i Kristine Laptalo, stravično je mjesto, nalik na sve one okrutne tamnice kakve su, vele, viđale samo u filmovima. Amnesty International već ga dugo proglašava najgorom europskom kaznionicom, u kojoj zbog prenapučenosti u iznimno lošim uvjetima boravi više od 3000 zatvorenika. Krsto Laptalo ondje je zatvoren u bloku B za osuđene krijumčare droge, kojih je ondje trenutačno 400. Imao je sreću da ćeliju ne dijeli s nekim od njih, nego je u njoj s dvojicom kolega s broda Coral Sea. Ali Lidija Laptalo kaže da to samo donekle umanjuje tragediju.

GRČKI SUD na kojem je Laptalu određen pritvor“Ubija nas to što s njim postupaju kao s najgorim kriminalcem. A on je cijeloga života živio ljudski, nikad nije bio umiješan ni u kakav kriminal, nego se trudio da bude pravi obiteljski čovjek. Isprva je osjećao silan strah, jer na takvom mjestu zaista ne možete znati hoće li vas tko ubiti“, kaže Lidija Laptalo. Loše uvjete i nesnosnu vrućinu u zatvoru, u kojem nema klimatizacije, kapetan Laptalo, veli njegova supruga, zapravo dobro podnosi jer se kao pomorac s 30-godišnjim iskustvom u plovidbama morem navikao i na gora stanja. Njegova kći veli da je kapetanu i dalje svojstven vedar duh, zbija šale na svoj račun i nastoji ostati optimist, iako je duboko razočaran i zgrožen. Supruga i kći Kriste Laptala nadaju se da njemu u Grčkoj uopće neće suditi.

“Bitno nam je da ga puste iz pritvora jer on u atenskom zatvoru već sad živi kao osuđenik. I samim tim već je kažnjen, iako je nevin“, kaže Kristina Laptalo, koja će se uskoro vratiti u Dubrovnik, dok će njezina majka Lidija u Pireju ostati sve dok se cijeli slučaj ne rasplete. Ona na kraju kaže: “Odavde ćemo otići ili zajedno ili nikako.“

POTRESNE RIJEČI

Kristo Laptalo napisao je pismo u teškim uvjetima u grčkom zatvoru vlastoručno i na dubrovačkom govoru. Budući da je zbog toga mjestimice teško razumljivo i nečitko, pismo je neznatno kraćeno i lektorirano bez zadiranja u njegov duh i sadržaj.

Pismo Kriste Laptala Nacionalu

Priča o ovome ovdje mogla bi početi kao pjesma ili kao matematika, a nije ni jedno ni drugo. Moglo bi biti tužno, a ne zlo, ili zlo bez tuge. Za čovjeka mojih godina, časnoga načina življenja, poštovanja što sam ga već godinama dobivao, sramno je. Sve se može izbjeći u opisu ovoga stanja - i pjesma, i matematika, i tuga, i zlo - jedino je sram prisutan u svakom koraku, od početka ovoga bezumlja. “Od Gospodina su koraci čovječji, a čovjek kako će razumjeti put njegov” - ja ne nastojim da ga razumijem, samo bilježim svoju sramotu na tom putu. Malac od dvadest godina stavio mi je lisice na ruke i stegao da znam da su tu na mojim rukama. Spustio je u najlonsku vrećicu kao od smeća kolajnu s vrata mi i križ na njoj, svukao mi remen s hlača i vezice s cipela, skinuo mi sat. Naočale mi je ostavio. Kapetan je bio spreman za pokret. Policijska stanica i tri ćelije za privremene pijančine, emigrante, tučaroše i kapetane. Nije Fellini to nikad uspio dočarati. Stražari su dobri i uviđavni, puštaju familiju više nego što bi morali i donose nam iće i piće što naručimo, i na tome im hvala.
Lisice, auto, Atena, ulazak u atensku kaznionicu. “Jeste li išli u školu?” - pita na prijemu, ne razumijem pitanje, gledam prvoga ofičala iza mene, on me gleda i govori: “Pita vas jeste li išli u školu.” Znam što me pita, pita na engleskome, ali ne razumijem što pita. “Odgovorite da jesam, ja sam pomorski kapetan.” “Dakle, išli ste u školu, to smo znači apsolvirali.” Malac od 20 godina s gumenim rukavicama - a meni moje godine - kaže: “Svucite se, molim, do gola.” Ni djede, ni kapetane. “Raširite, molim vas, noge i okrenite svoju guzicu prema meni, hvala vam, to je dovoljno.” Ja širim noge još više, ne razumijem grčki. “Ne, ne, dovoljno je, okrenite se prema meni, podignite svoju privatnost desnom rukom”, kaže malac. Podigo sam. “Treba li nategnuti?” “Ne treba. S lijevom rukom prvo pomaknite to što visi lijevo pa onda desno. Hvala, nismo snimali.” (“Može li se pomoći što na humanoj bazi?”, pita ambasada. “Hvala, ne možete, sve je u redu.”) Nitko ne ulazi u odjel B za drogu kaznionice u Ateni a da ne pokaže svoju privatnost i ne pomakne ih lijevo i desno. Komedija, ha, ha. Jer i rendgen je tu, to je za ono što se možda proguta, a moglo bi se posrati poslije. (“Trajat će samo dva mjeseca”, govori advokat. “Znam, nema veze, sve je u redu.”)
Tako uđete u lađu odjela B za drogu. Duga je po mojoj procjeni 100 metara, široka 20 i visoka isto tako 20. Ima puno prozora na vrhu, što je čini prozračnom i dosta svijetlom, kao rasadnik. Tri su kata u lađi, svaki ima 40 ćelija, po dvadeset sa svake strane, a u sredini principicijo s ogradom do iznad pasa. Ovdje ne uzimaju remen, možeš se slobodno baciti s trećega kata ili objesiti za prvu inferijatu. Svaka od 120 ćelija ima dosta velik prozor i sve zajedno izgleda kao trirema. Čudno da su mi prijatelji prije desetak godina dali baš taj nadimak.
Ćelije, ili, kako ih mi zovemo, kabine, primjer su intimnosti, interijerska perfekcija funkcionalnosti. Prostor je 3,8 x 2,20 metara, a u njemu su 4 postelje od 1,90 m, jedan komončin, jedna trpeza s ventilatorom na njoj i jedan stolčić. Ja kao komandanat sjedim na njemu. Tri donje postelje dovoljno su blizu trpeze da se mogu upotrijebiti ko komončin za spavanje i za stolčić kad se jede. Moja je prednost što, imajući stolčić, mogu jednu ruku držat na trpezi, a drugu u lavadinu koji je radi toga smješen tako blizu. Držeći otvorenu vodu, mogu hladit lijevu ruku. To je dobro za moje pisanje ljeti, zimi ne znam, jer nema vruće vode u kabini. (...) Čučavac je odvojen od dnevnoga boravka plastičnom pregradom, u nekim ćelijama samo krpom. Krpa je dobra jer se u njoj ne legu žohari, ali nije dobra za propuha jer se zavrti oko nogu pa ne znaš činiš li nuždu u krpu ili u bužu - to vidiš tek poslije. Mi smo sretni: imamo plastiku i puno žohara. Jednom tjedno je ubijanje žohara i po računu na prste - jer ne smijemo imati kompjuter - dosad je ubijeno 432.225. Borba neće biti završena, jer da formiraju sud radi žohara, ne bi se izvukli odavde nikad.
Privatnost se ovdje poštuje maksimalno. Na vrata se objesi obavijest “u zahodu sam, ne ulazite u dnevni boravak” i to svatko poštuje. Vazda se kuca na vrata ćelije ako se ima pitat štogod - cigareta, čaša ili što već - i ne ulazi se ako se ne kaže “naprijed”. E, sad, to “naprijed” čuje se na toliko raznih jezika da ga svatko tumači kao naprijed, iako na pakistanskom ili sudanskom može značiti “pođi ća, neću da te vidim”. Ovdje nema restorana, svatko sa svojom zdjelicom druge boje i veličine ide na kotao iz kojega se dijeli hrana. Dolazi na jedna vrata, željezna, koja se potom zatvore, a otvore se druga kroz koja mogu prolaziti zatvorenici i napunit zdjelicu. Nije hrana problem, ali to što se drži i troši u ćelijama održava na životu velik broj žohara. Tako tri puta na dan. Upravitelji, stražari, zatvorenici, svi mili i dragi, nastoje u najboljoj harmoniji provest ovo vrijeme, u tome i uspijevaju, ali zašto ja imam provodit ovo vrijeme? Što sam to ja učinio za ovo vrijeme ovdje? Zašto nevin čovjek stoji ovdje? Što ja tražim ovdje i tko me ovdje drži? Je li moja krivnja igdje napisana i traži li tko moju nevinost. Je li jedini savjet ne “čini valove“. Zašto da se nevin čovjek boji valova. “Tko zatiskuje uho svoje od vike ubogoga, vikat će i sam, ali neće biti uslišen”. (...)
Pokušavam biti miran, pokušavam biti umjeren. Pokušavam prije okončanja svega oprostiti ovu bezumnost prema meni - ne znam tko mi ju je poslao, zašto mi je nametnuta ova nepravda. Odgojen sam da nikoga ne odbijem, ne otjeram, nikomu ne naškodim. Da poštujem skromnost svojega Grada i njegovu dušu, (...) da pamtim kojim je običajima i zakonima nas pomorce štitio. Što smo za njega bili. Zato nastojim hoditi bezazleno jer: “Tko hodi bezazleno, hodi postojano, a tko je zao, prepoznaje se po svojim djelima.”
Gledam oko sebe i osjećam golemu sramotu. Osjećam da moji suci u srcima misle da je pomorski kapetan mogao učiniti ovo za što me terete bezumne optužbe. (...) U grčki Egion došao sam kao i svaki put: iskrcaj je završio i mislio sam zaploviti doma, kao što svaki put idem, ali je netko u svojoj bezumnosti moj brod upotrijebio za svoj prljav posao.
Poslušao sam savjest svoju i pomogao otvorena srca pomorskoj policiji, smatrajući da su to moji prijatelji, a oni su postali moji suci i zatvorili me nevina bez vaganja razloga. Nitko nema nijedan dokaz protiv mene. Svoj posao i obraz nosim uspravno, a oni traže da se prignem. Osjećam se nesigurno i hvata me strah. S morem sam vazda bio miran, ponizan i strpljiv. Poštovao sam ga u njegovoj snazi i jer je bilo popustljivo i nije nas nikad skršilo. S ljudima nisam vazda bio takav, teško se vazda držati one “jezik je mudrih lijek”. No ovdje sam nevin. Meni trebaju borci na polju na koje me ne puštaju da iziđem. Jeste li vi, koji ste tražili ovo pismo, jedni od njih ili je ovo samo komad kruha koji mi je bačen, dovoljan da se nahranim za jednu noć i da dalje nastavim sam?
Tko će fermat svoju festu radi moje istine? Nisam je ni ja puno puta fermavo. Indolenca je klopka što sve čeka, pa i nevine.
kapetan Kristo Laptalo

Vezane vijesti

Kazna od 17 tisuća kuna: Čičak osuđen zbog klevetanja kapetana Laptala

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak nepravomoćno je osuđen za klevetu zbog članka napisanog o kapetanu Kristi Laptalu, koji… Više