Srećko JurdanaPremijer u adventu izbora pokazuje simptome straha i nesigurnosti, kombinirane s nelojalnošću. Ponaša se u stilu vjetrokaza koji se - skrivajući svoje promašaje - nastoji okretati u skladu s trendovima, i pritom uspijeva postići suprotan efekt, odnosno: dramatično eksponirati sve svoje slabosti. Nedavno je - u kontekstu akcije Maestro - egzaltirano najavio kako će odmah ukinuti fond za privatizaciju u kojem se navodno sakrilo sve zlo ovoga svijeta. Riječi, prazne riječi. Ne samo da nije ukinuo taj fond, nego je u njemu proizveo novu aferu oko prodaje Karlovačke industrije mlijeka. Namjeravao je KIM isporučiti štićeniku svoga ministra ekonomije Branka Vukelića i distancirao se od ideje čim je javnost doznala da je dotični (Ivan Šimić) u gospodarskome smislu potpuno beznačajna osoba. Počeo je naknadno glumiti pravednika koji u takvim operacijama inzistira na čvrstim bankovnim jamstvima, ponašajući se prema građanima kao da su politički nepismeni, tj. nesposobni shvatiti o čemu se tu radi. Izigrao je tog Šimića, ali nije uspio restituirati svoju vjerodostojnost.

Tko se u ekonomiji pouzdaje u Sanadera, oslanja se na vrbov prut. Jedino u čemu se premijer snalazi, to je beskonačno podizanje kredita za izgradnju cesta na račun standarda građana. U paničnome nastojanju da se prikaže poštenim i nepristranim, gospodin Sanader u stanju je razoriti i kvalitetne programe, a ne samo evidentno nepotističke poput privatizacije KIM-a. Kaznena prijava Državnoga odvjetništva zahvatila je nedavno hrvatsko-slovenskoga poduzetnika Ivana Kapetanovića, zbog graditeljske intervencije na Braču, što je u komentarima istaknuto kao “prvi slučaj da je za uništavanje prirode državno odvjetništvo zatražilo zatvorsku kaznu”. Slučaj je odjeknuo. U inicijalnoj fazi Kapetanovićev projekt dobivao je diskretnu ali bitnu političku potporu hrvatske Vlade. Kapetanović je suviše iskusan businessman da bi u iz-nimno skupu graditeljsku investiciju, koja se ne može realizirati bez državnih dozvola, ulazio bez dogovora sa Sanaderom, odnosno s arhitektom Jerkom Rošinom, Sanaderovim utjecajnim savjetnikom za prostor.

Njegovo ogromno ulaganje na Braču nije isključivo privatni eksperiment, nego projekt koji se izvodio u suglasju sa Sanaderovom vladom, i naglo distanciranje države od tog projekta - izvedeno zbog Sanaderova straha od SDP-a - na premijera još jednom baca sjenku nesigurnosti i povodljivosti. Ivan Kapetanović sklon je velikim zahvatima. Kad su ga počeli napadati iz SDP-a i paušalno tvrditi da na Braču provodi arogantnu devastaciju okoline, Sanader se naglo izvukao iz projekta i Kapetanovića prepustio medijskoj i tužiteljskoj lavini. Za premijera je takvo ponašanje tipično, koliko i kompromitantno. Određene koncepte on gura ispod stola do određene mjere, i kad se suoči s otporima, pokušava od tih koncepata - glumeći nevinašce - pobjeći kao od kuge. Na površini Sanader nastoji djelovati energično, ispod površine determinira ga filistarska evazivnost.

Na bračkoj Junče Ravni postojala je neautohtona i divlja crnogorična šuma, podložna požarima, koju Kapetanović želi u značajnoj mjeri eliminirati, na njezinome mjestu posaditi drvorede s mediteranskim sortama, i na manjem dijelu prostora izgraditi tradicionalne kamene vile s bazenima koje će služiti za iznajmljivanje ultrabogatim menedžerima inozemnih jakih kompanija. Projekt predstavlja vjerojatno najveće privatno ulaganje u Hrvatskoj i vrijedi stotine milijuna eura. Kapetanović je iznimno bogat postao ne 1991. godine, nego dvadesetak godina ranije. Njegov zadnji veliki posao bila je izgradnja stotinjak stanica za mobilnu telefoniju u Sloveniji, i u njemu su mu značajno pomogle njegove razgranate političke veze, preko kojih je cjelokupnu administrativnu dokumentaciju dobivao brže od konkurenata, bez obzira na to što su mu konkurenti bile državne tvrtke. U svojim poslovima redovito je doživljavao lucky strike ili osudu na uspjeh, i aktualna afera u kojoj mu državno odvjetništvo prijeti zatvorom čini iznimku u njegovom “opusu”.

Kapetanovićevi problemi dijelom proizlaze iz činjenice što je u realizaciju ogromnoga projekta preoblikovanja prostora i elitne izgradnje na Junče Ravni ušao taktički prerano, ne obavještavajući javnost na vrijeme što on tamo zapravo namjerava napraviti. Ta činjenica, međutim, ne opravdava Sanaderovu evazivnost. Premijer je mogao bez velike nelagode i javno stati iza projekta koji podupire tajno, jer u tom projektu nema ničega što bi trebalo skrivati. Njegov savjetnik Jerko Rošin mogao je izjaviti kako država smatra da se radi o vrijednoj ideji koja će na splitskome području otvoriti tisuću radnih mjesta, i predizborna buka iz SDP-a ne treba biti prepreka njezinoj realizaciji. Time bi Sanader demonstrirao odlučnost i karakter, i pokazao da je - irelevantno od blizine izbora - u stanju čvrsto stati iza nečega u što je od početka vjerovao. Tada, međutim, on ne bi bio Sanader kakvog poznajemo. Realni Sanader mora se praviti da ni s čim nema veze. To je moj karakter, rekao je škorpion ubadajući žabu koja je nosi preko vode.