Ljubo Stipišić kaže da je za nastup u Puli izabrao one klape koje su najbolje, koje su ostavile trag tijekom zadnjih dvadeset godinaFenomen klapskog pjevanja u Hrvatskoj ne jenjava. Klape se ponovno sastaju 7. rujna, na velikom koncertu u pulskoj Areni. Ljubo Stipišić Delmata, otac dalmatinske klapske pjesme, odabrao je za nastup u Areni sedamnaest trenutačno ponajboljih klapa te pripremio njihov repertoar te večeri. Ljubo Stipišić Delmata već pedeset godina živi s klapama i klapskom pjesmom i sigurno je najpozvaniji govoriti o tom sociološkom fenomenu renesanse klapske pjesme. Stipišić je plodan skladatelj, muzikolog, melograf, sakupljač narodnog blaga, dirigent, voditelj klapa, obrađivač, producent, pjesnik, slikar. I Gibbonijev tata, napominje on, jer tako mu se ponekad ljudi obraćaju. Kada se kaže Ljubo Stipišić Delmata, ipak se prvo pomisli na "Dalmatino, povišću pritrujena".

NACIONAL: Raduje li Vas što će se u Puli dogoditi još jedan veliki koncert i susret klapa?
- U našem klapskom svijetu imali smo dosta takvih susreta. Treba razlikovati dalmatinske festivale od susreta i smotri te koncerata. U Omišu Festival dalmatinskih klapa, u Kaštelima Festival dalmatinske pisme i u Šibeniku Festival dalmatinske šansone. Petnaestak ljetnih smotri i one u božićno vrijeme na pozornicama donose ono najbolje i pojačavaju tenziju kod slušatelja koja stalno raste. Strašno se veselim ovom velikom sastanku klapa u Areni zbog rasta fenomena klapskog pjevanja.

NACIONAL: Zašto je to postao fenomen?
- Kada smo 1967. godine u Omišu započeli s prvim festivalom dalmatinskih klapa, a ja sam bio među osnivačima, na čelu s pokretačem cijele ideje profesorom Franom Frankovićem, tada se prijavilo devet klapa iz cijele Dalmacije. Četrdeset godina kasnije dijem otoka, našeg uzmorja, dublje u unutrašnjosti, do inozemstva i naše dijaspore, djelovalo je, što muških, ženskih i dječjih, više od 450 klapa. Fenomen klapskog pjevanja sastoji se u tome što se jedna folklorna pojava, pjevanja u grupi, povećala šezdeset puta. Dalmatinci u šali kažu: "To je zato jer to nitko nije mogao preprodavati i davati velike savjete, a Hrvati vole raditi kad je besplatno." Klape su danas premrežile cijelu Lijepu našu i dijasporu. One koje su ostavile najdublji muzikološki trag na svojim područjima, od Dubrovnika do Pule, ove će godine nastupiti u Areni. Riječ je o njih sedamnaest, od juga do sjevera, koje slušam već 20 godina. Sve su to klape koje su za sobom ostavile vidljiv trag. To je kriterij moga izbora klapa. Niču neki novi klinci, krasne grupe koje će uskoro dobiti svoje mjesto. U Areni se već znade termin za novi susret klapa - 5. rujna 2008. godine pa će Pula postati tradicionalni susret.

NACIONAL: Koji su bili kriterij za izbor?
- Kriterij kojim sam se rukovodio je da festivali Omiš, Kaštela i Šibenik dođu sa svojim najboljim predstavnikom, da tu budu i najkvalitetnije i najatraktivnije grupe te klape koje imaju ono nešto - nevidljivi most koji se od njihovog senzibiliteta proteže prema publici.

NACIONAL: U Puli će svaka klapa pjevati po jedan ili dva stara, autohtona narodna napjeva i jednu obradu suvremenih skladbi. Zašto je to važno?
- Držim da stare, izvorne napjeve treba sačuvati od propadanja i to je doprinos čuvanju naše kulturne baštine. U tome kao muzikolog i sakupljač starih napjeva vidim i svoju zadaću. U obradama novih pjesama želimo pokazati koliko klapsko pjevanje prati suvremenost i suvremeni glazbeni izričaj obrađen na klapski način. Zato se i festivali u Omišu ili smotre u Blatu, Opuzenu ili Bolu, dijele na večeri novih skladbi i onih tradicionalnih. U Puli će klape pjevati jednu pučku pjesmu, jednu klapsku skladbu i treću koja će biti iz susjednih glazbenih raspoloženja pjevana na klapski način. Pučke pjesme su veza s našim precima, koju u što autohtonijem tonu predajemo novim generacijama. I u suvremenim pjesmama kriju se motivi sadržani u pučkim napjevima, čiji su izvori i ilirski, rimski, bizantinski, ugarski, venecijanski, napoleonovski, austrijski, jugoslavenski i hrvatski, što prati povijesna zbivanja kroz koja su prolazili Dalmacija i jadransko područje. Naši napjevi imaju i različite utjecaje koralnog, crkvenog i glagoljaškog pjevanja, utjecaje talijanske i mediteranske melodije, utjecaje zabrđa i unutrašnjosti, ilirskog preporodnog razdoblja, suvremenih i popularnih pjesama. Najvredniji pučki napjevi baziraju se na koralnom i glagoljaškom pjevanju, a njih i danas koriste suvremeni skladatelji.

FESTIVAL DALMATINSKIH KLAPA u Omišu čiji je suosnivač 1967. bio Ljubo StipišićNACIONAL: Istraživali ste stare napjeve skoro pedeset godina. Kako ste započeli?
- Puno sam obilazio naša mala mjesta i sela. Kada o tome danas govorim, kao da pričam nečiji tuđi život jer ne mogu dokučiti taj zanos koji me tada vodio. To je bilo potkraj 50-ih i početkom 60-ih godina kada je u Dalmaciji prevladavao interes za talijansku šansonu. Sanremo je bio veliki glazbeni događaj. Imao sam strašnu želju zabilježiti i snimiti stare napjeve u našim selima i sačuvati ih od propadanja i zaborava. Ljudi su pjevali, a ja zapisivao i crkvene napjeve. Zapisao sam i 16.000 poslovica, 1.200 starih načina liječenja, potom šale, čakavske beside, načina življenja. Sve sam podijelio u četrnaest knjiga, koje sam spojio u jednu, nazvanu "Duša Dalmacije" ili "Anima Delmatica", koju sam završio i koja čeka izdavače. Ali, u Dalmaciji je oduvijek bilo vrijednih zapisivača narodnih napjeva, još od vremena Petra Hektorovića, velikog melografa Franje Kuhača, potom Čeha Ludovika Kube i Blagoja Berse. Važni zapisivači bili su naši skladatelji, obrađivači i dirigenti, poput Jakova Gotovca koji je, između ostalih, zapisao i čuveni napjev "Omili mi u selu divojka". Njegov sin, skladatelj Pero Gotovac, kao znak priznanja za moj rad, poklonio mi je orginalni maestrov zapis tog popularnog napjeva. Boris Papandopulo, Josip Hatze, braća Petar i Frano Tralić, Dinko Fio i plejada nas mlađih - Duško Tambača, Duško Geić, Nikola Buble, Krešimir Magdić, Ivo Forčić i ja.

NACIONAL: Klape su postale pokret, unutar toga posebno su mjesto i značaj ženskih klapa. Nekada je klapsko pjevanje bilo muško pravo?
- Točno je da su klape pokret. Vi imate situaciju da se klape stvaraju i u Švicarskoj. Pomislili biste da su je stvorili naši ljudi koji tamo žive i zaželili se klapskog pjevanja. Ne, to su Švicarci i samo jedan Hrvat. I pjevaju dalmatinske napjeve, usto na čakavštini. Čovjek, u klapi od šest do deset ljudi, pronalazi svoju sigurnost. Klape su nadomjestak velikih obitelji u kojima smo nekada živjeli, a koje su nestale. Mi smo na prijelomu ka nekom novom svijetu, a sjećamo se djeda i bake, njihovog načina života. Klapa je sjećanje na djetinjstvo, klapa je sigurnost u zajednici u kojoj svatko zna svoju zadaću, bez straha da će mu to itko odnijeti. Žene stoljećima nisu imale udjela u društvenom životu. U njima je ostala neizrečena povijesna dimenzija koju žene danas prihvaćaju s puno mara i odgovornosti. Žene se udavaju, odgajaju djecu i nastavljaju pjevati, čega nije bilo prije tridesetak godina, kada se pojavila jedna od prvih, kvalitetnih grupa, klapa Zadranke.

S PEROM GOTOVCEM koji mu predaje notni zapis svoga ocaNACIONAL: Vaš nadimak je Delmata. Zašto ste ga odabrali, jer Delmata, pripadnik ilirskog plemena po kojem Dalmacija nosi ime, u izvornom prijevodu znači pastir? Jeste li slučajno bili pastir u čuvanju etnografskog kulturnog blaga?
- Nadimak sam dao sam sebi početkom 70-ih, tek kada sam već odredio svoje životne i glazbene interese. Dao sam ga sebi na zagonetni i intuitivan način, iako tada nisam posebno promišljao što znači "Dalmatino". Ni kada sam prije 35 godina napisao "Dalmatino, povišću pritrujena". Osjećao sam tada svoju pripadnost jednom velebnom pokretu koji je nastajao, ljubiti svoje, pripadati povijesnom nasljeđu svoga naroda i kraja i ostati u tome što dosljedniji.

NACIONAL: "Dalmatino, povišću pritrujena" je danas u repertoaru gotovo svake klape. Svi je znaju i pjevaju. Ona je i službena dalmatinska himna. Ali, nije uvijek bila izvođena u cijelosti.
- "Dalmatino" je mala kantata iz dvaju stavaka. Ali kada sam je 1973. poslao na Festival u Omišu, u izvedbi Okteta DC, izveli smo samo drugi dio. Njena ukupna minutaža bila je preduga za festivalske propozicije. Prvi dio je posebno zahtjevan i težak, na mnogima nerazumljivoj čakavštini. Čakavštinu iz drugog dijela ljudi su s vremenom razumjeli. Pjesma nosi vezu s povijesnim trenucima Dalmacije. U cijelosti su "Dalmatinu" izvodili zborovi i jako dobre klape, poput klape Trogir, u njenim najboljim godinama ili klape Fortunali. Pjesma je strašno zahtjevna, a svaki maestro koji je htio da je njegova klapa ili zbor pjeva, postao je još zahtjevniji jer se moralo izaći iz "šume" akorda i povijesnih događanja koja se isprepliću. Ciklus "Intrade", devetnaest mojih pjesama, inicirao je lijepo glazbeno prijateljstvo između Okteta DC, krasnih ljudi na čelu s prvim tenorom Joškom Prijićem i mene. S njima sam surađivao pune trideset tri godine. Ove godine su upravo oni na Omiškom festivalu otvorili večer posvećenu mojem melografskom, zapisivačkom radu i otpjevali dvije pjesme iz svoje mladosti. Nastupile su još dvije izuzetne ženske grupe: Cesarice i Luka, potom Crikvenica, Choris cantores i Vokalisti Salone s kojima surađujem dvadeset tri godine. Čule su se i pjesme koje se više ne čuju, poput "Sinoć kad san robu prala" ili "Ribar plete mrižu svoju".

NACIONAL: "Dalmatino" je postala kultna pjesma. Koje su vam pjesme posebno drage?
- Možda nekoliko puta tijekom života u čovjeku se susretnu neke sretne okolnosti. Čovjek je misterij za sebe i kad bi znao što se dogodilo s tajanstvenim izvorima, velika djela činio bi svakodnevno. Pjesma je i neki izraz tihog bunta, u čovjeku se svašta ispremeće - brige, strah, užitak, neizvjesnost. Ispisao sam je u jednom dahu, usporedno note i riječi. Često govorim da mi je ona veliki blagoslov, pjesma koju djelim s Duhom Svetim. Napisao sam je 1972., ostavio u fasciklu i izvukao tek na nagovor Okteta DC, koji ju je želio pjevati u Omišu. Kao posebno drage izdvajam još pjesme "Namisto molitve", "Ime ti ponavljan", "Zlata jemaš, dare primaš", "Ako vas svit, dico moja", "Oče naš". Bile su to moje uzdanice u razdoblju kada je nastala i "Dalmatina". Kasnije skladbe su prihvatili zborovi. Posebno zbor Brodosplit i maestro Sunko. "Dalmatina" je bila dva puta na svjetskim prvenstvima, kao i "Oproštaj", koju sam učinio na stihove Tina Ujevića, posvećene Marku Maruliću, s izvornim naslovom "Gremo, mi puntari". Za mješoviti zbor Lado napisao sam oratorij "Kalvariju" koju izvode već dvanaest godina, oratorij "Uskrsnuće" za zbor Brodosplit, potom oratorij "Klapska muka" kojeg izvodim s klapama s otoka Raba objedninjenim u zbor. I na koncu, božićni oratorij "Rič se Bogom učini", svi iznikli na klapskom ugođaju.

LJUBO STIPIŠIĆ sa suprugom Natašom, kćeri Mirjam i unukamaNACIONAL: Vaše glazbene inspiracije duhovne teme patnje, žrtve, iskupljenja, pretočili ste i u slikarstvu.
- Čovjek je dobrim dijelom i ono što ga se nauči. Ako se čovjeka uči o tome da život mora dobrim dijelom biti i patnja kada patnje i nema i da kada nema dovoljno patnje, da se dovoljno ne iskupljuje, to je vezano i s religijskim učenjima naših roditelja. Moja predzadnja knjiga pjesama, posvećena smislu življenja i traženju istine, nosila je naziv "Ovisnici o očajanju". Kada sam napisao oratorij "Uskrsnuće" na osnovi života četiriju evanđelista, na čakavici, tada su kritičari zabilježili da je to prvo "Uskrsnuće" jednog hrvatskog skladatelja. Ali, mi ostajemo pod križem u toj velebnoj muci. Slike koje su nosile naziv "Objava" u svezi su s mojim brojem četiri, brojem kojim smo na neki tajnoviti način svi povezani. Kako god pogledali svemir, sve je vezano uz brojeve. I ja sam spoznao svoj kozmički broj. Moje slike nemaju okvire jer sam u slike unio četiri arhetipa: vodu, ulje, sol i tamjan, kao paradigmu vatre. U svoje slike sam unio ta četiri elementa, a kako bi slobodno komunicirali s čovjekom ne treba im okvir. Želja mi je bila da te slike na nečijem zidu donesu duhovnu i tjelesnu ravnotežu. Slike su 2005. godine izložene u zagrebačkoj galeriji Lav, imale su i svoju cijenu od 4.444 kune od čega je jedna četvrtina išla meni, a jedna beskućnicima. Moja je želja jednog dana sagraditi dom za beskućnike jer je sve više ljudi koji su zbog stjecaja okolnosti, svojih mana, tuđih dosjetljivosti, nepoštenja društva, ostali bez ičega, obespravljeni i bez krova nad glavom. I u slikama i u skladbama istražujem kako za dobro svakog potrebitog čovjeka doći do energije, pohranjene u napjevu koji se pjeva dvije stotine godina, poput "Puče moj" ili "Gospodne, smiluj se" i u koji svi koji ga pjevaju unose svoju energiju. Bio bih sretan ako jednoga dana nađemo način kako energiju nagomilanu u napjevu, kojeg sam zapisao, "Jute san se zajubija", koji je postao toliko popularan i pjevan, možemo poslati nekom bolesnom djetetu.

Ljubo Stipišić u svojem ateljeuNACIONAL: Kako Vas nazvati, jer skladatelj ste, melograf, pjesnik, sakupljač narodnog blaga, slikar, dirigent, voditelj klapa, producent i obrađivač...
- I Gibin tata. Tako su me ponekad novinari znali predstavljati, tako me ljudi ponekad u javnosti doživljavaju. I to je lijepo. Nazovu i kažu: "Biste li nam mogli nabaviti karte za koncert?" Ja kažem: "To vam je 7. rujna..." "Ma ne to, nego za 25. kolovoza." Naime, Oliver i Gibo su 25. kolovoza u Areni imali koncert. Djeca su naše ljubavi i naše odapete strijele u svijet. Mi te strijele trebamo pratiti s puno pažnje. Ali, oni su otišli u svoje putanje. Imam Zlatana i kćer Mirjam, čije planove i želje pažljivo slušam. Ali, bilo bi šašavo da ja živim u njima. Oboje imaju svoje životne planove, mlađe od naših tridesetak godina. Volim da je Gibo ozbiljno shvatio jedan posao, talent i nagnuće. I to je veliki dar. Volim što u glazbi ide za svojim pitanjima i traženjima, a drago mi je što mislite da je u meni mogao naći podršku i uzor. Dok je bio dijete, u malome je pokazivao ono u čemu se kasnije razvijao. Bio je zahvalan kao dijete i moj učenik jer je sve mirno i tiho primao i slagao. Uvijek pažljivo slušam njegove pjesme...

NACIONAL: Onda, je li "vrime da se pomirim sa svitom"?
- Svi se trebamo miriti sa svitom, a da bismo to mogli, prvo se trebamo miriti sa sobom i oprostiti sebi za sve ono što smo naučili da sebe trebamo ranjavati i kažnjavati.