Marin Držić zvan Vidra, rođen u Dubrovniku 1508., umro u Veneciji 1567., već gotovo 500 godina sa sebi sličnima, piscima, intelektualcima i bagrom svake vrste terorizira pošten hrvatski živalj i časne hrvatske plemiće koji su uz Božji blagoslov vladali slobodnim Dubrovnikom. Marin Držić u svojoj je najpoznatijoj komediji “Dundo Maroje”, koja hrvatskom narodu i hrvatskoj kulturi služi samo na sramotu i porugu, časne ljude optužio da su ljudi nahvao, čovuljci, barbaćepi i svake fece roda ljudskoga. On tvrdi da Republikom vlada dvadesetak gramzljivih i ludih nakaza, a to nije ništa drugo nego sramotna i neukusna aluzija na praktičnu ideju prvoga hrvatskog predsjednika, doktora Tuđmana, da Hrvatskom zavlada pedeset bogatih obitelji koje će joj osigurati blagostanje i prosperitet. Nadalje, u govoru negromanta Dugog Nosa on govori o nekakvoj nepostojećoj zemlji u kojoj nema granica ni međa, nema “moje i tvoje, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega i gdje su svi ljudi blazi i tihi”, mudri i razumni. Nije teško prepoznati ideologiju koja je hrvatski narod terorizirala pedeset godina i stajala ga brojnih žrtava i najboljih hrvatskih sinova. Već 500 godina ovaj izdajnik svoje domovine priziva komunističku diktaturu koja se na kraju hrvatskome narodu i dogodila s najtežim posljedicama. Osim toga, u tih 500 godina gospodin Vidra bio je neukusno suvremen, a to je ostao, što je samo dokaz njegove pokvarenosti i opasnog karaktera. Nadalje, negiranjem privatnog vlasništva, Držić se pridružuje nerazumnim kritičarima privatizacije i neprestano, svakom predstavom, svakim čitanjem u lektiri ili analizom na fakultetu priziva opet i nanovo komunističku diktaturu i samoupravljačku strahovladu.

Marin Držić Vidra je, uvjeravam vas, najokorjeliji Kardeljev učenik iako je umro 400 godina prije nego što se Kardelj rodio. Povijest je zmija koja je progutala svoj rep i njen se otrov uvijek i nanovo vraća. A otrov Marina Držića razara nas već pet dugih stoljeća. Mrtav je, reći će neki. Pa što ako je mrtav. Treba mu suditi u odsutnosti. I zato ga u odsutnosti osuđujem na pet mjeseci bezuvjetnog zatvora jer ljude koji ekonomski i politički vladaju ovom zemljom naziva ljudima “nahvao”, uzrokujući im time moralnu i duševnu štetu. Ovako bi trebala glasiti presuda hrvatskog suca dubrovačkome komediografu. I s njom bi se trebala složiti i naša oligarhija. Umjesto toga, u članku u Globusu o skandaloznim sudskim odlukama podsjetilo nas se i na slučaj Predraga Matvejevića osuđena na pet mjeseci zatvora zbog riječi “taliban” koju je upotrijebio kao metaforu kojom bi se najlakše moglo okarakterizirati govor mržnje nekih intelektualaca, u prvom redu kolege pisca Mile Pešorde koji ga je, umjesto da krene u polemiku, tužio sudu. I dok se odluka Vrhovnog suda kojom bi se eventualno poništila skandalozna presuda jednom od najznačajnijih živućih hrvatskih pisaca, autoru čiji je "Mediteranski brevijar" već svjetska baština, još uvijek čeka, Vlada Republike Hrvatske i njen premijer donose odluku da se godina 2008. proglasi godinom Marina Držića zato što njegovo djelo nije na pravi način pročitano i dovoljno vrednovano u našoj kulturi.
Jedan je to od onih apsurda koji prate i ne samo našu kulturu i politiku. Živi pisci, pa makar bili i veličine kao što to Matvejević nedvojbeno jest, autor čije djelo sasvim sigurno nije u Hrvatskoj dovoljno vrednovano, u našoj se zemlji nevini osuđuju na zatvorske kazne. I to u vremenu za koje se upravo politika voli hvaliti kako je sa zatvorskim kaznama za riječi i verbalnim deliktom odavno raskrstila. S druge strane, za mrtve spisateljske veličine ne mogu se naći riječi pohvale i valja im posvetiti čitavu godinu, kao što su Austrijanci nedavno posvetili čitavu godinu svome velikom skladatelju kojega su svojevremeno zakopali kao pseto. Nije sporno je li Držić jedan od najvećih hrvatskih pisaca i je li zaslužio svoju godinu. Nedvojbeno jest. Ali teško se oteti dojmu da današnja vlast i suci ne bi istog tog Marina Držića bez grižnje savjesti osudili na pet mjeseci zatvora zbog neprimjerene riječi “nahvao”. I to zato što nije imao dlake na peru i zato što je prema sugrađanima, a pogotovo prema vlasti bio toliko kritičan da ga i onako zabavnoga nisu mogli probaviti. Živi su pisci, naime, i živi problem gotovo svakoj vlasti pa ih se onda tako i tretira.

Francuska je sudila Baudelaireu i Flaubertu, moralno sumnjivim tipovima koje danas glorificiraju kao vrhove svoje kulture. Tako su jedan narkoman i jedan ćelavi sifilitičar s pedofilskim sklonostima prema arapskim dječacima zaslužili spomenike i muzeje posvuda u svojoj zemlji. Naš Držić pak, prznica i sanjar, također je zaslužio spomenike, škole i kazališta koji nose njegovo ime i, što je najvažnije, da ga se redovito izvodi na pozornicama. Izvodi, ali ne i dovoljno razumije. Jer da ga se razumije, odmah bi se među ljudima nahvao, među onima s obrazima od mojemuna i barbaćepa, među tim ljudskim nakazama prepoznao velik dio hrvatske poslovne, političke i takozvane društvene elite. Toj je eliti Držić nacerenom kritičnošću zapravo najveći neprijatelj. Ali sve dok ga se ne razumije dovoljno, sve dok nam se čini da se njegove komedije tiču renesansnoga Dubrovnika i rimskih kurtizana, a ne suvremenih tzv. poslovnih žena s enormnim zaradama mutnoga porijekla, sve do tog trenutka sve je u redu. Međutim, pročita li ga netko kao što su nedavno pročitani Glembajevi, dakle kao direktnu satiru suvremenoga hrvatskog društva, stvari neće biti ugodne. Držić tu, naravno, neće stradati jer se mrtvu veličinu u pravilu ne tužaka po sudovima niti u zemlji kao što je naša. Međutim, u tom slučaju, puno bi se prašine moglo dignuti, a mnogi tipovi nahvao ugledati u ogledalu pozornice svoje majmunske odraze. Zato, moram priznati, jedva čekam godinu Marina Držića.