Objavljeno u Nacionalu br. 616, 2007-09-03

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Lakoća bacanja čikova

Kampanje protiv alkohola na cestama i brze vožnje puno su agresivnije i češće nego kampanja protiv požara u kojoj se spominje da čuvamo šume. Trebalo bi ljudima objasniti, trebalo bi im ilustrirati i nacrtati da svaka bačena cigareta može značiti ubojstvo iz nehaja

Zoran FerićZoran FerićU petak navečer sjedimo na večeri kod prijatelja, kao što se i obično ljudi sastaju poslije sezone godišnjih odmora da bi se vidjeli i popričali o tome što su i kako doživjeli tokom ljeta. Ovoga puta, međutim, ne pričamo toliko o događajima s ljetovanja, nego o tragediji koja je zadesila Hrvatsku. Tragediji koju se nikako nije moglo zaobići. Poginuli ljudi, karbonizirana tijela, snimke teško opečenih i uplakane rodbine emotivno su nas posve angažirale. I tada žena moga prijatelja započinje priču. Imaju kuću s velikim vrtom na jednom južnodalmatinskom otoku. U vrtu su borovi i čempresi, a tlo je posuto iglicama. U vrućim ljetnim mjesecima, pogotovo za dugotrajnih suša, njihov lijepi vrt koji pruža udobnu hladovinu i iz kojega se čuju cvrčci postaje potencijalna razorna bomba. Njihovi prvi susjedi pak iznajmljuju apartmane. Ljudi se bave turizmom i od toga žive, kao i većina otočana. I to je jedna normalna ljetna situacija. Prijateljica, međutim, priča kako je nedavno radila u vrtu, skupljala borove iglice i obrezivala neko cvijeće, kad je uz granicu sa susjedovim vrtom počela među suhim borovim iglicama pronalaziti čikove. Zgrozilo ju je kad je pronašla prvi. Kopkajući malo među iglicama što ih je vjetar nanio počela je nalaziti i druge. Sveukupno ih je nabrojila oko dvadeset. Uzela je tih dvadesetak čikova pažljivo kao da im se život odjednom pretvorio u forenzičku seriju i odnijela ih kući. Stavili su ih na novine i gledali u te male smeđe otpatke kao da gledaju u neke paralelne živote u kojima zamišljeni požar pustoši njihov vrt, zahvaća kuću, širi se na druge vrtove i druge kuće.


Prijatelj kaže da bi eventualne posljedice požara u tom vrtu, u slučaju za to povoljnih vremenskih uvjeta bile katastrofalne ne samo za njihovu i susjedovu kuću, nego za pola mjesta. I onda su, veli prijateljica, primijetili da neki od čikova uopće nisu zgnječeni, nego potpuno ravni te je posve vjerojatno da nisu gašeni u pepeljari kako se već čikovi gase, nego naprosto bačeni u njihov vrt s terase susjednih apartmana. A svaki od njih, svaka ta mala vatasta tvorba s ostacima papira, duhana i, eventualno, žara mogla je prouzročiti katastrofu. Činilo im se, kaže ona, da ih je katastrofa zaobišla dvadeset puta, kao da imaju života kao dvije mačke plus još dva rezervna. Ljut ko pas, moj je prijatelj sakupio čikove i odnio ih vlasnici apartmana. Žena se naravno šokirala, vidjela je već u mislima valjda i svoju kuću i svoj vrt u plamenu. Naravno, obećala je da će srediti stvar i da se takve rizične radnje više neće događati. Ali tko može garantirati. Tko pouzdano zna kakvi mu gosti dolaze u apartman? I, uostalom, jesu li ti ljudi uopće bili svjesni rizika? Vjerojatno nisu. A po svoj prilici nisu između ostaloga i zato jer čovjek na ljetovanju misli o tome hoće li sutra biti lijepo vrijeme, misli što će popiti i pojesti, s kim se eventualno seksati, kamo otići na izlet i što kupiti. Čovjek na ljetovanju misli o vatri kad gleda ražanj, roštilj ili peku. Svaka pomisao na opasnost, tragediju ili smrt truje dobro raspoloženje i kvari ljetovanje. Turizam je kič koji se skupo prodaje i svaki spomen smrti tu je nepoželjan. Možda upravo zato, da previše ne plašimo turiste opasnostima ili mrtvačkim glavama, kampanje za sprečavanje požara u sezoni nisu ni izdaleka agresivne ni učinkovite kakve bi trebale biti.

Kampanje protiv alkohola na cestama i brze vožnje puno su agresivnije i češće nego kampanja protiv požara u kojoj se spominje da čuvamo šume. Trebalo bi stajati, a to se sada jasno vidi da ne može jasnije i bolnije, trebalo bi dakle stajati: “Čuvajmo živote!” Trebalo bi ljudima objasniti, trebalo bi im ilustrirati i nacrtati da svaka bačena cigareta može značiti ubojstvo iz nehaja, trebalo bi im pokazati i djelotvornim kaznama da paljenje cigareta ili vatre za roštilj na rizičnom mjestu može značiti ubojstvo. Kad bi netko za čik bačen u borovu šumu platio barem svoju njemačku, švicarsku ili talijansku mjesečnu plaću, brzo bi se to pročulo. Naravno, to se ne tiče samo turista, nego i domaćih ljudi, spaljivača korova, zidara i majstora svake vrste. Osim toga, valjalo bi spotovima na televiziji, plakatima, promotivnim materijalima djelovati ozbiljno i preventivno. Jedna takva preventivna kampanja ne bi stajala niti jedan posto od materijalne štete koja svake godine tokom ljetne sezone nastaje u požarima. A da o ljudskim životima ne govorimo.

U hotelima i privatnim apartmanima morali bi biti plakati i upozorenja na svakom vidnom mjestu, na svakom odmorištu gdje bi trebali stajati protupožarni aparati, u svakoj sobi s čijeg se balkona može zafrljačiti čik na zapaljivu makiju. Većina ljudi ipak nisu bolesni manijaci ni piromani. Oni su ponekad samo nepromišljeni ili budale. A omjer između prividno maloga grijeha (kako je lako baciti čik s balkona) i moguće katastrofe je takav da i izazivače požara stavlja u red tragičnih figura. I to, što gluplji to tragičniji. Ponekad je stvarno teško živjeti u svijetu u kojemu jedna budala nevjerojatnom lakoćom izazove smrt i teško stradanje jedanaestorice mladih ljudi. Ta se budala onda u trenutku pretvara u teškog zločinca. I dok traje istraga, a novine su pune hipoteza i optužbi, premijer kaže da treba istražiti konkretan slučaj i definirati odgovorne, ali da nam vatrogasni sustav dobro funkcionira. Međutim, ono što je očito zakazalo i čega zapravo nema na pravi način jest adekvatna prevencija i snažna kampanja koja bi apelirala na svijest ljudi. I to kroz dulje razdoblje i ne samo u sezoni vatre. Naime, kad bi požare izazivali samo piromani, a ne i neodgovorne budale, bilo bi ih neusporedivo manje. U konkretnom slučaju tragediju pojačava besmisao. Osim gluposti, najveći neprijatelj naših života je apsurd.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika