Zoran FerićBoga možda i nema. Međutim, ovome je svijetu prijeko potreban. Zato većina vjeruje da ga ima. Ne mislim na prenapuhanu većinu katolika kod nas, koja, kad se pretoči u brojke, podsjeća na postotke kojima se dobivaju izbori u Turkmenistanu ili Bjelorusiji. Mislim na većinu u svijetu koju uvjerljivo čine vjernici. Prije više tisuća godina ljudskom je biću Bog bio potreban da se suoči s prirodom. Danas, kad ljudi vladaju Zemljom, a šire se i u svemir, čovjeku je Bog potreban kako bi se suočio sa samim sobom. Pogled u ogledalo ponekad je jako neugodan, a što povijest dulje traje, lice ljudske rase sve je opakije. Zato je nekomu božanstvo potrebno kao utjeha, nekomu kao vizija spasa, nekomu kao profesija, a sve brojnijima Bog treba da se raznesu eksplozivom na tržnici punoj ljudi. Možemo se složiti da Bog ljudima treba. Ako ništa drugo, da sami sebe identificiraju i podijele se. U budućnosti bi se možda mogla pojaviti dilema koja će biti prva zgrada na Mjesecu: džamija ili katedrala. Ali iako Bog ljudima treba i vjernici su još u većini, u razvijenim zemljama broj pravih vjernicka rapidno opada i gubi se povjerenje u Crkvu. To i jest, nagađaju neki, jedan od razloga sadašnjeg posjeta pape Benedikta XVI. Austriji; broj vjernika zbog crkvenih skandala počeo je naglo opadati. S druge pak strane, u svijetu vrlo jasno jača vjerski fanatizam koji se u svojoj iskrivljenoj i malignoj varijanti pretvara u terorizam. To su obilježili i događaji prošloga tjedna.

Papino obraćanje na trgu Am Hof u Beču i spriječeni teroristički napadi u Njemačkoj. Ljudi su se, doduše, pod izlikom vjere, oduvijek klali, mrcvarili, nabijali na kolac ili spaljivali pa je sva prilika da će to činiti i dalje, sofisticiranijim metodama. Kerozinom i plastičnim eksplozivom. No vjera je oduvijek, valjda otkako je svijeta i vijeka, imala dva osnovna aspekta. Jedan je ovaj javni, u kojemu se ljudi, ma koje vjere bili, nisu baš previše proslavili, a drugi je onaj individualni, privatni, intimni. Onaj koji se zapravo ne tiče nikoga drugog osim osobe i njene relacije prema Bogu. Međutim, upravo se ovih dana dogodilo da je ta intimna vjera (ili nevjera) jedne buduće svetice postala javna. Svećenik Brian Kolodiejuchuk, koji je skupljao materijale za to da Majku Terezu proglase sveticom, objavio je u knjizi “Majka Teresa: Dođi, budi moja svjetlost“ pisma što ih je ta najpoznatija kršćanska ikona 20. stoljeća pisala svojim ispovjednicima šest desetljeća svoga požrtvovnog života. U pismima, ukratko, stoji da buduća svetica, osnivačica Misionarki ljubavi prema bližnjem svom, dobitnica Nobelove nagrade za mir, nije vjerovala u Boga. Zapravo, da nije osjećala Boga ni u srcu ni u euharistiji. U pismima ispovjedniku izražavala je sumnju u vlastitu vjeru i govorila o mukama nevjerovanja osobe koja je uzor vjernicima. Njezinom dušom, kaže, vladaju tišina i praznina umjesto riječi Božje i punoće vjere. To naizgled šokantno otkriće, koje se pojavilo dan prije desetogodišnjice smrti žene koju smo zapamtili kao skromnu i pogrbljenu staricu kojoj se klanja dobar dio svijeta, zanimljivo je zbog više stvari. Riječ je o intimnim pismima osobe koja uz bivšega papu zasigurno ima najveći autoritet u katoličkom svijetu, a unutra praktički piše da joj je vjera u Boga bila opasno poljuljana. Spomenuta su pisma po svoj prilici vrlo važni dokumenti u Vatikanu i Brian Kolodiejuchuk ih vjerojatno nije objavio bez znanja i konzultacija s vrhom Katoličke crkve.
Radikalniji potez od ovoga bio bi vjerojatno još samo da sam papa objavi kako mu je vjera u Boga opasno poljuljana i da mu je u duši praznina i mrak. Ova knjiga i ova spoznaja imaju za Crkvu višestruke implikacije. Zašto je onda, pod pretpostavkom da Brian Kolodiejuchuk nije radio potpuno na svoju ruku i bez ikakvih konzultacija, puštena u javnost, kad je dio vjernika može shvatiti kao prilično kompromitantnu za Majku Terezu? Odgovor bi možda trebalo potražiti u objašnjenju iz Vatikana u kojemu se kaže da ovakva sumnja u Boga neće utjecati na proces kanonizacije Majke Tereze i da je povijest puna svetaca koji su se mučili sumnjajući u Božje postojanje. Naime, upravo su sumnja i nestalnost neka od najčešćih ljudskih svojstava, a “mrak duše“ Majke Tereze, iskreno iskazan i u trajanju od 66 godina, ovu ikonu samo još više približava običnim ljudima kojima je posvetila sav svoj život, nego što bi ih od njih udaljavala. To pokazuje jednu važnu stvar. Vjera nije nepromjenjivo stanje duha, nego proces, ona nije trajno postignuće, nego trajna borba. Uostalom, kao i svaka ljubav, i ljubav prema Bogu podliježe raznim promjenama.

I kao što se za ljubav prema voljenoj osobi u životu moramo na neki način boriti s različitim demonima i iskušenjima, tako se moramo boriti i za vjeru i ljubav prema Bogu. Naše su odluke i uvjerenja ponekad podložni samopreispitivanju svakoga dana, a ponajviše to možda vrijedi za ženu koja je provela život u uvjetima u kojima bi prosječni Europljanin mogao samo povraćati. Majka Tereza provela je život među gubavcima, onima koji umiru od gladi, AIDS-a, koji se živi raspadaju po ulicama. Ukratko, u paklu. Njezine intimne sumnje u Boga sasvim su ljudske i razumljive. Štoviše, to je čini još većom, jer što ostaje čovjeku okruženom smrću i raspadanjem ako izgubi Boga? Vjera u čovjeka. A to je neusporedivo teže nego vjerovati u Boga. No, ono što je važno, upravo su njen život i rad, a ne njene sumnje i dvojbe. To je poruka koja se odjednom tiče svih ljudi, i onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju, a Crkva se pomoću ovakvih osoba i kao zajednica vjernika i kao institucija kudikamo uvjerljivije približava ljudima nego kad grmi protiv pobačaja i prezervativa ili prikriva pedofilske skandale. Ovo je čin otvaranja i valja ga pozdraviti, a to što su mukotrpan rad i teška duhovna borba jedne iznimne žene opet postali instrument neke vrste politike, povijesna je konstanta protiv koje se ne može ništa. Sveci i junaci valjda zato i postoje.