Srećko JurdanaDa je Zoran Milanović muzama nadahnuta osoba, moglo se shvatiti već iz njegovoga citiranja stiha Walta Whitmana pri upisu u knjigu žalosti za Ivicom Račanom. Zadnje okupljanje SDP-a u zagrebačkome Domu sportova potvrdilo je kontinuitet uzleta nadahnuća: raspoloženi Milanović najavio je naciji “veličanstveno putovanje” koje će uslijediti nakon njegove izborne pobjede. Nije rekao čime ćemo putovati, taljigama, magic busom, helikopterom MI-8 ili voznim parkom Zagrebačkoga holdinga. Obznanu tripa koji građane očekuje začinio je i skromnom porukom kako je jedini problem SDP-a “prevelik broj pametnih, poštenih i snažnih ljudi u njemu”. Doista, nije lako upravljati tolikom količinom pameti, poštenja i snage koncentriranom na jednom mjestu, i kad već stvari tako stoje, gospodin Milanović morao bi razmisliti o uklapanju predstavnika glupe, pokvarene i slabe manjine u politbiro, da se stvori kakva-takva ravnoteža. Idealan socijalno-politički omjer bio bi devedeset posto genija, koji u stranci na svakom koraku dominiraju, i deset posto budala koje se zbog poštivanja pravila zastupljenosti moraju pronaći makar i sa svijećom.

Uvaženi gospodin Milanović SDP-u možda donosi preporod, ali na sceni se dosad uspio afirmirati respektabilnom bezsadržajnošću svojih poruka svedenih na gestikuliranje, grljenje i grandilokventne poetske klišeje koji “snagu” pronalaze u “ljudima”. On i Ljubo Jurčić čine zapravo zanimljiv tandem, odnosno kontrapunkt. Jurčić je retorički antitalent koji raspolaže određenim ekonomskim idejama i nastoji postati premijer preko njihovoga suhoparnoga prezentiranja. Milanović nema nikakvih egzaktnih ideja o funkcioniranju ekonomije i države, ali pokušava to kompenzirati emotivnim sastavcima prepunim hiperbola za koje vjeruje da mogu ganuti srca. Jurčić je um, Milanović je duša, rekao bi cinik. Tvrde da su zajedno nepobjedivi, to više što iza njih stoji moćan tim u rasponu od Ive Josipovića (SDP-ovoga Ollieja Rehna), preko samouvjerene Željke Antunović (koja doduše ne zna pripada li joj stolica na pozornici ili ispod nje), do Milana Bandića (koji u Zagrebu zbog izbora panično ubrzava realizaciju svojih nečuvenih urbanističkih planova).

Suočeni s perspektivom da za premijera dobiju psihološki hibrid Jurčić-Milanović, građani se - prema individualističkim anketama - još uvijek u blagoj većini opredjeljuju za Sanadera, uvjerljivo najboljega retoričara na sceni. Sanader se brojnim aferama svojih ministara doveo u situaciju da brani neobranjivo, ali čini to na način koji ostavlja snažniji dramski dojam od njegovih oponenata koji s ponosnom trivijalnošću osvajaju teren na valu svoje nedužnosti i pozitivizma. Pitanje je, dakako, koliko je on svojom dominantnom osobnošću i osvojenim vanjskopolitičkim statusom sposoban na izborima neutralizirati skandale koji opterećuju njegovu vladu i HDZ, kao i posljedice ekonomske krize koju proživljava nacija. Bio bi danas u boljem položaju da je na vrijeme smijenio visoko pozicionirane protagoniste hadezeovskih afera - Kalmetu, Vukelića itd. - ali nije za to imao hrabrosti, a možda ni manevarskoga prostora, i prinuđen je sad ući u izbore s negativnom hipotekom, koja se, k tomu, povećava gotovo svakodnevno.

U javnim ekonomskim diskusijama Sanaderov teret po zadatku preuzima na sebe Damir Polančec, koji se zadnjih dana - u organizaciji veleučilišta Vern - morao suočiti s razmjerno benignim Jurčićem i s HNS-ovom neukroćenom goropadi Radimirom Čačićem. Sukobi ekonomskih koncepcija nisu primarna tema ove kolumne, dijelom zato što su te koncepcije po definiciji ezoterične, vezane za političke utjecaje i lišene neposrednoga efekta, a i zato što je cijela hrvatska ekonomija dovedena u nesuvislo stanje preko kriminalne pretvorbe koju nitko od 2000. godine do danas nije htio podvrgnuti reviziji. U pretvorbi i rasprodaji velikih sustava, odnosno u temeljito nepravednoj raspodjeli nacionalne imovine, nalazi se jedan od ključeva hrvatskoga siromaštva, ali to je danas - kako stvari stoje - završena priča, irelevantno od toga tko će preuzeti vlast.

Kod Čačića se, međutim, osjeća doza frustracije razmjerno niskom anketnom potporom koju je dobio za svoje premijerske ambicije, i odnosom snaga u državi koji je za te ambicije nepovoljan. Na sceni se on agresivno pokušava predstaviti kao osoba koja raspolaže gotovim receptima, a pritom je suočena s tragedijom da vrijednost njezinih ideja nitko nije u stanju shvatiti, što njegovim nastupima - među ostalim - daje opasan prizvuk donkihotizma. Govorimo ovdje o političko-psihološkome halo-efektu. Kod njega postoji problem autoizolacije. Prilično se alijenirao od svoje stranke i postavio u položaj usamljenoga vuka koji bijesno istjeruje ekskluzivne koncepte, i uvijek je spreman na režanje protiv onih koji tim konceptima oponiraju. Još uvijek je jak, ali sa sve slabijom strankom, i po tome je metodološki sličan Sanaderu, što u prvi plan gura spomenuti tandem Jurčić-Milanović, slabe lidere sa sve jačom strankom.