SUDBONOSNO RUKOVANJE Kulminacija Bushova posjeta Iraku bio je sastanak sa sunitskim vođama pokrajine Anbar, koje je predvodio šeik SattarAmerički predsjednik George W. Bush iznenada je 3. rujna doputovao u Irak da razgovara s američkim zapovjednicima, ali i da napravi političku demonstraciju vrlo važnu i za Irak, i za njegovu administraciju. Otputovao je iz Bagdada u pokrajinu Anbar i tamo se sastao sa sunitskim vođama tamošnjih klanova. U velikoj dvorani sjedio je s ljudima koji su donedavno bili u ratu protiv Amerikanaca, ali su u posljednjih godinu dana prešli na američku stranu. Za stolom do Busha sjedio je 37-godišnji šeik Abdul Sattar Abu Risha, predvodnik klana Abu Risha, jednog od najznačajnijih, ali ujedno i predsjednik novoformiranog klanovskog saveza Savjet spasenja pokrajine Anbar, koji mnogi znaju i pod imenom Anbarsko buđenje. Deset dana nakon tog sastanka šeik Abdul Sattar Abu Risha je ubijen.

On je taj dan, kao i obično, krenuo u konvoju automobila iz svoje kuće u gradu Ramadiju, prijestolnici pokrajine Anbar, do svoje obližnje farme kroz područje koje se smatra sigurnim. Međutim, netko je pokraj ceste postavio pakleni stroj koji je aktiviran u trenutku dok je prolazio konvoj. Od žestoke eksplozije njegov je automobil popuno uništen, poginuli su šeik i dvojica njegovih tjelohranitelja, a petorica su ranjena.

Taj atentat je težak udarac američkoj vojnoj strategiji u Iraku. U Iraku je odnedavno na snazi odredba kojom se američkim zapovjednicima daje ovlast da sklapaju sporazume s lokalnim iračkim vlastima o zajedničkom održavanju sigurnosti pod određenim uvjetima, čak i s klanovima koji su do tada ratovali protiv Amerikanaca. Ako se obvežu da će prestati napadati američke snage i njihove iračke saveznike, te će se okrenuti protiv američkih protivnika, Amerikanci su spremni da ih opreme i naoružaju i prepuste im održavanje sigurnosti i obnašanje lokalne vlasti na njihovu teritoriju. Takav sporazum postignut je sa Savjetom spasenja pokrajine Anbar u čije ga je ime sklopio upravo šeik Abdul Sattar Abu Risha s generalom Raymondom Odiernom. Ništa nije bilo potpisano, sunitski šeik i američki general samo su si stegnuli ruke, ali obje strane držale su se sporazuma.

ABDUL SATTAR ABU RISHA, ubijeni vođa klana Abu Risha: njegova smrt ne znači kraj saveza SAD-a i sunitaPokrajina Anbar je kompaktno sunitsko područje, gdje je irački diktator Saddam Hussein, i sam sunit, imao snažno uporište, pa je mnogo tamošnjih ljudi bilo uključeno u njegov režim, a oni nikako nisu mogli biti zadovoljni onim što se sada događa u Iraku. To je područje organizirano po klanovima, stoga vlasti nove iračke države tamo imaju malo utjecaja. Anbar je postao i mjesto vrlo širokog operiranja međunarodne terorističke organizacije Al Qaede, čiji su pripadnici i ulazili u Irak prelazeći najčešće granicu sa Sirijom u pokrajini Anbar, a odmah su u njoj stvarali i svoje baze za daljnje operiranje po Iraku. Upravo u Anbaru svoju su bazu stvorili i vođe Al Qaede u Iraku.

Proljetos su iz Anbara počele stizati vijesti da se savezništvo između sunitskih pobunjenika iz Anbara i inozemnih boraca Al Qaede počelo kidati zato što su im interesi i ciljevi sve različitiji. Sunitski pobunjenici žele da Amerikanci odu, a da se oni izbore za što bolji položaj u nekom novom rasporedu vlasti u iračkoj državi, ali nisu skloni raspirivanju građanskog rata, a pogotovo ne raspadu Iraka. Suniti su najveći zagovornici očuvanja iračke države, jer je njihovo područje siromašno, a raspadom Iraka izgubili bi se prihodi od nafte iz šijitskog i kurdskog područja. Al Qaeda ne vodi brigu o tome kako će se rasplesti unutrašnja situacija u Iraku, njihov je jedini cilj da nanesu Amerikancima što veću štetu. Jedan od načina je i raspirivanje međuvjerskog sukoba sunita i šijita.

Kako su se produbljivale razlike između Al Qaede i lokalnih sunita u pokrajini Anbar, tako su rasle i napetosti. Al Qaeda je pokušala preuzeti vlast u Anbaru, pa je bilo napada na tamošnju policiju i klanovske vođe, pa i ubojstava klanovskih vođa i njihovih članova obitelji. Tako su prošle godine pripadnici Al Qaede ubili dotadašnjeg vođu klana Abu Risha, te dva njegova sina. Nakon toga je vodstvo klana preuzeo njegov treći sin - šeik Abdul Sattar Abu Risha. On je osnovao spomenuti Savjet spasenja pokrajine Anbar, te stupio u kontakt s američkim zapovjednicima. U ožujku ove godine sastao se i s iračkim premijerom Al Nourijem Al-Malikijem s kojim je dogovarao zajedničko djelovanje.

Povezivanje sunitskih vođa i Amerikanaca prikazuje se u američkim medijima posljednjih mjeseci kao prva važna, za Amerikance pozitivna posljedica politike novog američkog vojnog zapovjedništva u Iraku, te dolaska dodatnih 30.000 američkih vojnika, koji su raspoređeni upravo u Bagdadu i pokrajini Anbar. To je i posljedica američkih napora da se iračke sunite uvjeri kako je njihova budućnost u uključivanju u iračke institucije savezne i lokalne vlasti. Amerikanci ih nastoje uvjeriti u još jednu stvar, da im pripadnici Al Qaede nisu prijatelji i saveznici, nego uništavaju međuvjersko i međuetničko povjerenje u Iraku za svoje globalne antiameričke interese.

ŠEIKOV POGREB Deset dana nakon sastanka s Bushom, šeik Sattar ubijen je u Ramadiju automobilom bombomTvorac novog pristupa i nove politike na terenu je američki general David Petraeus, koji je ove zime preuzeo zapovjedništvo nad američkim snagama u Iraku. Kad je on imenovan na položaj zapovjednika američkih snaga u Iraku, opće je mišljenje bilo da to nagovještava novi pristup u široj američkoj strategiji prema Iraku, a da će se taj pristup više temeljiti na onome što se u SAD-u naziva “izgradnja države”, nego na klasičnoj antipobunjeničkoj borbi, što je bio glavni pristup dotadašnjeg zapovjednika Williama Caseyja. Petraeus je i sam ono što Amerikanci nazivaju “borbenim generalom”, vrlo iskusan u neposrednim ratnim operacijama, a ima još jedno važno iskustvo, djelovanje u zemljama i područjima gdje su ratna događanja uništila lokalnu državnu i društvenu strukturu. Petraeus je bio zagovornik povećavanja broja američkih trupa u Iraku, za razliku od Caseyja, te njegova dotadašnjeg nadređenog, zapovjednika Centralne komande, generala Johna Abizaida. Ove zime otišao je sa svojeg položaja i Abizaid i zamijenio ga je admiral William Fallon.

Abizaid i Casey bili su zagovornici ubrzanog uvježbavanja nove iračke armije kako bi ona preuzela sigurnosne obaveze i zadatke, što bi omogućilo Amerikancima da smanjuju broj svojih trupa u Iraku. Ta strategija nije dala rezultata, jer je osposobljavanje išlo sporije nego što se očekivalo, a Amerikanci nisu poslali dovoljno vlastitih snaga da sami slamaju pobunu. Prema novoj strategiji, koju je Bush objavio u siječnju ove godine, nastavljeno je osposobljavanje iračke vojske, ali je istodobno u Irak poslano dodatnih 30.000 američkih vojnika, upravo zato da pokušaju slomiti pobunu, i to u prvom redu u Bagdadu i pokrajini Anbar. Petraeusu je prvotni zadatak bio da efikasno organizira tu operaciju. On je sudjelovao u raznim operacijama protiv pobunjenika u raznim dijelovima svijeta, a tijekom invazije na Irak 2003. zapovijedao je 101. američkom zračno-desantnom divizijom koja je vodila jedan od prodora prema Bagdadu, a potom zauzela sjeverni dio zemlje. Upravo stoga što ima toliko iskustva u tzv. asimetričnom nekonvencionalnom ratovanju, on je kao zapovjednik centra američke vojske za organiziranje školovanja vojnika u Fort Leavenworthu u Kansasu nadgledao pisanje prvog američkog vojnog udžbenika za antipobunjeničku borbu.

Dogovor o suradnji američkoga generala Odierna i šeika Sattara nije formalno potpisan, ali se obje strane drže dogovorenogaNo istodobno je u Iraku dobio još jedan zadatak, da kao zapovjednik američkih snaga počne novi program jačanja lokalnih institucija. Naime, prema njegovu shvaćanju antipobunjeničkog djelovanja, nužan je dvojaki pristup. Nije dovoljno biti samo efikasan u uništavanju pobunjeničkih grupa, nego se na terenu mora stvarati situacija da lokalno stanovništvo nema potrebe da se oslanja na pobunjenike. U Iraku stanovništvo podržava pobunjenike, ne stoga što stanovnici dijele njihove političke ideje i ciljeve, nego zato što pobunjenici u nekim dijelovima zemlje gdje vlada kaos osiguravaju kakvu-takvu stabilnost.

Petraeus misli da se u borbi protiv pobunjenika mora voditi briga i o potrebama stanovnika, te će oni podržati antipobunjeničku akciju ako će netko drugi osim pobunjenika osigurati mir, stabilnost, jačati sigurnost u njihovu području, te ako će to biti praćeno i ekonomskim probicima i napretkom. Petraeus je u takvim stvarima sudjelovao već nekoliko puta, na Haitiju, te u Bosni. Takvo iskustvo ima i iz sjevernog Iraka, kad je u stabilizaciji stanja nakon invazije 2003. ključna bila suradnja s lokalnim kurdskim i arapskim stanovništvom u području odgovornosti njegove 101. zračno-desantne divizije u sjevernom Iraku.

Petraeus je vrlo energično ušao u promjenu američke strategije u Iraku, te je dodatnih 30.000 vojnika iskoristio za antipobunjeničku borbu u Bagdadu i Anbaru. Predsjednik Bush, koji se našao na udaru velikih kritika zato što je u Irak poslao još vojnika, naredio mu je da do početka rujna napiše izvještaj što je postignuto s tim dodatnim snagama. Petraeus je 10. rujna objavio taj izvještaj pred jednim odborom Predstavničkog doma američkog Kongresa i obznanio da višemjesečna ofenziva američkih snaga “postiže rezultate kakvi su očekivani”. Petraeus je kongresmenima iznio niz podataka koji navodno dokazuju da se situacija u Iraku popravlja, govorio je o nekim za Amerikance vrlo povoljnim procesima, pa je kao primjer naveo ono što se događa u pokrajini Anbar, opisavši kako su donedavni sunitski pobunjenici prešli na američku stranu, te kako njihov primjer slijede klanovi u još dvije pokrajine. O onome što je kongresmene najviše zanimalo - kada će se američki vojnici početi povlačiti iz Iraka, bio je neodređen, najavio je povlačenje dviju brigada do prosinca, i mogućnost da 30.000 vojnika ode iz Iraka do ljeta sljedeće godine.

GENERAL DAVID PETRAEUS bio je domaćin američkim republikanskim senatorima Lindseyju Grahamu i Johnu McCainu tijekom njihova posjeta Bagdadu u travnju 2007.Petraeus je izjavio da američka vojska ima jasnu strategiju što u Iraku treba raditi. Njen je cilj pojačati sigurnost u zemlji, spriječiti djelovanje Al Qaede i spustiti razinu međuetničkih sukoba kako bi se stvorili povoljniji uvjeti i dobilo na vremenu potrebnom da irački političari postignu politički sporazum o budućnosti svoje zemlje. Istodobno s građenjem političkog konsenzusa potrebno je da Iračani grade i jačaju svoju vojsku, kako bi iračka vojska mogla preuzeti odgovornost za održavanje sigurnosti od Amerikanaca. Neke činjenice koje je Petraeus iznio pokazuju da se situacija popravila, pa je manje bombaških atentata, međuetničkih sukoba i atentata na poznate osobe.

Odmah nakon Petraeusa pred kongresmenima je svjedočio američki ambasador u Iraku Ryan Crocker. On je situaciju opisao pesimističnije pa je čak doveo u sumnju dosadašnju doktrinu prema kojoj je nužno da iračke frakcije postignu dogovor o stvaranju čvrste jedinstvene središnje vlade koja će upravljati zemljom. Počeo je dopuštati mogućnost da se iračka politička kriza pokuša riješiti na federativnom, čak i konfederativnom modelu.

Američki predsjednik Bush mjesecima je napominjao da će Petraeusova procjena stanja na terenu biti temelj za donošenje njegovih daljnjih odluka kada je riječ o Iraku. Petraeus mu je dao vremena za predah jer će Bush sada barem sedam-osam mjeseci moći nastaviti istom političkom linijom. Moći će nastaviti ratovanje na toj razini sve do proljeća sljedeće godine, kada će se sigurno morati napraviti nova procjena o stanju na bojištu, te kada će se stvarno odlučiti i o tome hoće li se povući tih 30.000 vojnika, kako to Petraeus sada procjenjuje. Bush je upravo to potvrdio obraćajući se naciji preko televizije u četvrtak, 13. rujna.