Tomaž Pandur i Darko Lukić dan nakon premijere pred madridskim Centro Cultural de la Villa gdje je predstavu na premijeri vidjelo 1500 gledatelja i gdje će se prikazivati idućih mjesec dana, a dogovorena su i brojna gostovanja u Španjolskoj i izvan njePredstava “Barok” prema tekstu zagrebačkog pisca i dramaturga Darka Lukića i u režiji slovenske redateljske zvijezde Tomaža Pandura doživjela je prošle srijede u Madridu prave ovacije publike koja je skandirala na nogama. Ta efektna drama napisana prema čuvenim “Opasnim vezama” Choderlosa de Laclosa i “Kvartetu” Heinera Müllera, izvedena u Centro Cultural de la Villa u dvorani s 1500 mjesta s velikim španjolskim glumačkim zvijezdama, bila je prije godinu dana najavljena u zagrebačkom HNK no od tog projekta, iz nikad poznatog razloga, nije bilo ništa.

“Nadam se”, rekao je vragoljasto Pandur, koji veliki dio godine živi u Madridu, “da će ova španjolska predstava jednom gostovati u Zagrebu.” Taj talentirani 44-godišnji mariborski redatelj čije predstave izazivaju veliku pozornost još od početka devedesetih kad je sedam godina bio direktor mariborskog kazališta, koje je za to vrijeme od provincijskog pretvorio u europsko i svjetsko, a potom odatle 1996. dosta grubo otjeran, zbog navodnih dugova, uspješnu karijeru nastavio je u prestižnim europskim kazališnim kućama u Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj. U Zagrebu je u siječnju gostovao sa svojom predstavom “Tesla Electric Company”, a jedna je od njegovih slavnih predstava i “Hazarski rječnik” iz 2003. prema besteseleru beogradskog pisca Milorada Pavića.

“Barok”, najnoviji Pandurov madridski kazališni hit koji je dobio izvrsne kritike i jutro nakon premijere brojne pozive na gostovanja u Španjolskoj i izvan nje, realizirao se u Madridu vrlo brzo. Za glavnu ulogu Pandur je angažirao slavnu španjolsku filmsku, kazališnu i televizijsku glumicu Blancu Portillo, koju pamte u Europi po ulozi Agustine u filmu “Vraćam se” najveće filmske redateljske zvijezde Pedra Almodóvara. On sam pojavio se na premijeri “Baroka” da osobno čestita svojoj prijateljici i glumici s kojom uskoro počinje snimati novi film. Na koktelu poslije predstave njegovo pojavljivanje bilo je ravno senzaciji jer je poznat po samozatajnosti i po tome da ne voli javne događaje i medije.

Kako je uopće došlo do madridske premijere, Lukić kaže: “Projekt 'Barok' su intendantica HNK Ana Lederer i tadašnji direktor drame Dragan Despot najprije prihvatili i najavili, a potom bez nekog objašnjenja ‘odgodili’. Imali smo sve pripremljeno, ne samo tekst nego i scenu i kostime, pa kad se nakon svega Tomaž našao u Madridu gdje su ga pitali koji bi projekt želio ponuditi za njihovu scenu, on je odgovorio da ima ‘Barok’. Odmah je prihvaćen i krenuo je u realizaciju”.

SCENOGRAFI PREDSTAVE Sven Jonke i Kristof Katzler iz zagrebačkog dizajn studija Numen kojima je madridska predstava prvi kazališni projekt uopće“Barok” je treća Pandurova madridska premijera nakon dvije uspješne predstave - “Infierno” i “Allas”. No to je bio prvi posao u Madridu za Darka Lukića, pisca i dramaturga koji je odrastao u Sarajevu gdje je bio i direktor Drame u Narodnom pozorištu i odakle se preselio u Zagreb 1993. Iza suradnje Pandura i Lukića stoje gotovo dvadesetogodišnje poznanstvo, suradnja i prijateljstvo. Njihova upravo prikazana priča zasniva se, kako je ispričao Lukić, na romanima “Opasne veze”, Choderlosa de Laclosa, “Kvartet” Heinera Müllera i djelima Markiza de Sadea, a do uprizorenja u Madridu kroz zajednički koautorski rad doživjela je puno promjena i verzija.

“Tomaž i ja se poznajemo više od 17 godina, a barem posljednjih deset on je zainteresiran za ‘Opasne veze’. Jako davno smo počeli razgovarati o tome da li raditi dramaturgiju romana ili pisati novi tekst. Često smo razgovarali kako se filmski hit s Malkovichem i Glenn Close i knjiga jako razlikuju, kako se nama sudbine tih likova čine drukčije od filmskih. Napokon smo se prije tri godine dogovorili da počnemo raditi na tom tekstu a da nismo imali dogovor što bismo s tim, gdje i za koga. Tek kad su ga prije dvije godine pozvali u HNK na razgovor i upitali bi li nešto za njih radio, ponudio je 'Barok'. Dovršili smo tekst u dogovorenom roku. Trebala je to biti trilogija pod naslovom 'Doba Vodenjaka' a 'Barok' je trebao biti prvi dio trilogije."

Lukić nije želio pričati što se dogodilo i zašto projekt nije ostvaren u Zagrebu. Ima raznih kuloarskih verzija, no čini se da se intendantici i direktoru drame nije svidjelo što ta priča ne uključuje puno likova. U HNK su, navodno, očekivali da će u komadu biti puno više lica, da će u njemu moći sudjelovati cijeli ansambl, da će predstava biti poput holivudskog filma. No Pandura nikad nije nimalo zanimalo da ponavlja film, on je to vidio sasvim drukčije. Tekst se mijenjao kao i broj likova. Na kraju je za predstavu u Madridu odlučeno da budu samo tri uloge: Markize de Merteuil, Valmonta i Baroka odnosno Navigatora.

“'Opasne veze' su jedna od najljepših ljubavnih priča. Toliko je arhetipska da se svatko u njoj može prepoznati. Svi mi živimo, priznali to ili ne, neke opasne veze. Tema je toliko uzbudljiva da je nadahnula nekoliko slavnih filmskih redatelja, od Rogera Vadima, Stephena Frearsa do Miloša Formana, a na tu temu napravljeno je i mnogo kazališnih adaptacija", rekao je Pandur.

TOMAŽ PANDUR sa sestrom Livijom Pandur koja je dramaturg svih njegovih predstavaDan nakon trijumfa u Madridu Pandur je bio meta kazališnih agenata zbog gostovanja i novih projekata. U španjolskom dnevnom listu El Paísu napisali su da je predstava pravi “potres strasti”, a vodeći dnevnik El Mundo je donio izvanrednu kritiku. “Kad sam na kraju čuo skandiranje publike, bio sam u nekom šoku, pomalo zbog toga i uskraćen za puni doživljaj. Nisam znao sanjam li ili je to stvarno. Sad kad se sve malo sleglo, presretan sam jer se ostvarilo sve ono što sam želio. Rijetko se dogodi, čak gotovo nikad, da je sve zaživjelo u punoj mjeri od same zamisli koja me inspirirala pa do kraja. Uspjeh je cijelu ekipu i mene kreativno i emotivno preporodio, a predstava je potvrdila zakon karme u kazalištu - koliko daješ, toliko ti se i vrati.”

O stvarnim razlozima zašto HNK nije htio njegovu predstavu, kaže, nije ni s kim razgovarao, a niti to želi. Shvatio je da tamo nema produkcijskih i umjetničkih uvjeta za realizaciju tog projekta. "Dobra volja nije dovoljna", rekao je "za današnji visoko profesionalni svijet kazališta".

“Madridska predstava potvrđuje kvalitetu i opravdanost tog projekta. U Zagrebu je bilo velikih spekulacija i zakulisnih priča u koje nisam htio ulaziti. Bilo je i šikaniranja pisca, što je jako tužno. Mi koji dolazimo s tih prostora znamo kako se ljudi mogu ružno ponašati. Bilo je puno nebuloza, među ostalim i ono u razmišljanju što je 'velika', a što 'mala' predstava. U tom projektu nisu prepoznali veliku predstavu što je mene najviše začudilo. Nikad tako ne razmišljam jer za mene postoje samo dobre ili loše predstave. Za dobro naše predstave, za moje i Darkovo dobro, ispravno sam odlučio da se predstava ne napravi u Zagrebu. Naš trijumf u Madridu je stoga jako poticajan, a pokazalo se osim toga da je ovdje obilje komplimenata i pohvala dobio upravo i pisac teksta", rekao je Pandur.

Lukić je, kako sam kaže, napisao priču s idejom da ona nikad ne završava. “Barok je velika epoha u umjetnosti i književnosti, a Pandur je želio da trilogija govori o velikim epohama, ali kao komentar iz 21. stoljeća. Ljubavna priča iz tog razdoblja svima nama puno više znači nego što to mislimo i ne može izići iz mode. Oko nas ima mnogo priča u kojima se dvoje ljudi toliko voli da se međusobno uništavaju, žderu, muče i umiru od strasti”, rezimirali su svoje gledanje na “Barok” Lukić i Pandur.

GLUMAC CHEMA LEÓN, Tomaž Pandur i kostimografkinja Angelina Atlagić u krojačnici dok se predstava pripremalaNa kraju predstave, markiza svlači krinolinu, odijeva modernu haljinu, pali cigaretu. Ona i Valmont silaze s pozornice među publiku i miješaju se s ljudima sugerirajući da su poput drugih ljubavnih parova i prije tristo godina i danas. Barok ostaje na sceni s brodom kao da očekuje novu publiku koja će drugi dan ući u dvoranu i ponovo gledati tu priču u kojoj se govori o emocionalnoj i intelektualnoj složenosti ljudskih odnosa, velikim smjenama epoha, Francuskoj revoluciji, strasti i slobodi. Mijenjaju se epohe, ali ljudi su uvijek najviše okupirani svojim opasnim vezama.

Opasna veza pak između Darka Lukića i Tomaža Pandura počela je u Sarajevu na nekadašnjem jugoslavenskom kazališnom festivalu MES koji je imao i program za mlade.

“Tu se pojavila Tomaževa studentska predstava”, ispričao je Lukić, “koja mi se jako svidjela. Nisam ga poznavao i napisao sam u novinama kritiku predstave. Tomaž ju je pročitao poput svih drugih kritika, ali moja mu se svidjela jer sam, kako mi je kasnije rekao, skužio sve što je on kroz nju želio reći. Poslao mi je poštom pismo. U to vrijeme nije bilo interneta niti mobitela - služili smo se, sjetite se, bakelitnim telefonima koji su nam doma obično stajali u hodniku. Nismo stoga još dugo stupili u kontakt.”

ASIER ETXEANDÍA prima upute režisera PanduraUpoznali su se kasnije u Ljubljani na nekoj drugoj predstavi, počeli se družiti i pričati o teatru. Darko Lukić nakon odlaska iz Sarajeva godinu je dana radio kao dramaturg u mariborskom kazalištu dok je Pandur bio direktor, radili su skupa na dramatizaciji “Hazarskog rječnika”, a potom i predstavu o Tesli. Upravo stoga što je Lukić vidio sve Pandurove predstave od studentskih dana do danas, napisao je i tekst u velikoj knjizi o Panduru u izdanju Pandurtheatersa. “Počeo sam kao njegov kritičar, a sad sam njegov pisac”, konstatirao je Lukić u Madridu.

O njihovu profesionalnom odnosu Pandur je ustvrdio kako je to suradnja u kojoj se brišu sve moguće konvencionalnosti između pisca i redatelja. “Mi smo na nekoj razini gdje nije bitno kome pripada određena ideja jer je to zajedničko djelo. Ovaj put u Madridu Darko je bio u prilici prvi put svakodnevno pratiti cijeli proces nastajanja predstave i tu je pokazao svoju veličinu. Bez ikakvih je problema mijenjao tekst, dopisivao, prilagođavao ga glumcima. Bio je to dinamičan, kreativan proces.”

Sam Lukić kazao je da je taj posao za njega bio nešto posebno i da ga je doživio kao dosad najvažniji, čak kao novu prekretnicu u svom profesionalnom životu. Sviđa mu se kad dobije mogućnost raditi nove i drukčije stvari.

“Kad sam prije šest godina dobio ponudu da predajem na Akademiji dramske umjetnosti, shvatio sam da mi je to novi izazov, pa sam napustio tadašnji posao direktora kazališta &td. Držim do onoga što tvrde Amerikanci, a što potvrđuju i psiholozi, da svakih sedam godina treba napraviti neku veću promjenu - promijeniti grad, stan, posao, hobi ili brak.

Obojicu su oduševile španjolske zvijezde - Blanca Portillo, te Asier Etxeandía, mladi vrlo popularni glumac koji je izvanredno odigrao Valmonta, te španjolska TV zvijezda Chema León kao Navigator. “Imati najveću zvijezdu Španjoske, fetiš glumicu, kakva je Blanca Portillo nije ni mala ni laka stvar. Kad sam u Madridu napravio predstavu ‘Infierno’, ona je bila toliko oduševljena predstavom da me željela upoznati. Izjavila je, štoviše, na televiziji da jedino što želi u životu je raditi s redateljem te predstave. Nazvao sam je tri godine poslije kad sam za nju imao projekt u ruci. Isprva je izbjegavala susret sa mnom i puno kasnije mi je priznala da se bojala. Na prvom sastanku mi je rekla da zapravo ne može raditi sa mnom jer je jako zauzeta. Dok smo popili kavu već je odlučila sve ostaviti i ući u projekt.

ŠPANJOLSKE ZVIJEZDE Blanca Portillo i Asier Etxeandía s Pedrom Almodóvarom koji je došao pogledati Pandurov 'Barok'Almodóvara je upoznao te madridske večeri svog trijumfa i imali su prilike, rekao je, razmijeniti razmišljanja o redateljskom poslu. “Pedro je rekao da je konsterniran jer nije nikad ni pomislio da je u kazalištu moguće napraviti nešto tako živo. Najviše smo razgovarali na temu granica na filmu i u kazalištu. Smatram da granica ni nema. Svejedno je hoće li nešto biti zabilježeno kamerom ili okom gledatelja. Proces razmišljanja je isti. Tu je Almodóvar bio najviše iznenađen, a meni je jako imponiralo što je prepoznao simboliku predstave. Rekao je da mu moja predstava vraća vjeru u kazalište.”

O “Baroku” je ostala samo jedna tajna - koliko stoji ta predstava u kojoj je sudjelovala skupina ljudi koja često radi s Pandurom, ali i neki novi ljudi koje je angažirao. Direktorica madridskog Kulturnog centra - u kojemu se ovim projektom prvi put ušlo u vlastitu produkciju jer do sada su velike dramske i plesne predstave tamo samo gostovale - nije željela otkriti iznos. Svi su oko toga bili tajnoviti pa su neki kazališni profesionalci “od oka” nagađali da je moglo biti potrošeno između 400 i 500 tisuća eura. Na pitanje Panduru koliko stoji “Barok”, odgovorio je s osmijehom: “Kad me netko pita o troškovima, mogu reći da je svaka moja predstava najskuplja jer u nju ulažem sve što mogu i znam. Ipak, u produkcijskom smislu to nije skupa predstava i njezina su najveća vrijednost glumci koji su joj dali poseban pečat.”