DAVOR DOMAZET LOŠO, nekadašnji načelnik Uprave za obavještajne poslove, svjedočio je pred Županijskim sudom u ZagrebuNacional posjeduje Ratni dnevnik Zapovjedništva Zbornog područja Gospić pod brojem 93-53, koji je vođen u Operativnom centru Zbornog područja Gospić od 18. ožujka do 31. listopada 1993. i koji bi mogao dramatično promijeniti tijek suđenja dvojici optuženih hrvatskih umirovljenih generala, Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, za zločine u operaciji Medački džep.
Zapisi u ratnom dnevniku nedvojbeno upućuju na činjenicu da je tadašnji načelnik Uprave za obavještajne poslove, kapetan bojnog broda, a sada umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo, imao stvarnu zapovjednu ulogu u operaciji Medački džep, i to u ime načelnika Glavnoga stožera generala Janka Bobetka. Ratni dnevnik bilo kojeg zapovjedništva, u ovom slučaju najvišeg zapovjedništva za vođenje operacije u Gospiću, temeljni je dokument svake vojske u koji se upisuju samo najvažniji trenuci i događaji, ključne zapovijedi s točnim vremenom njihova donošenja, u minutu, kao i osoba ili zapovjedništvo postrojbe kojoj je vojni zadatak povjerio onaj tko je zapovijed donio. Operativni vojni centar svake vojske mozak je cijele operacije i u njega se ne unose prijedlozi i razmišljanja onih koji se slučajno nađu u centru na kavi ili u neformalnom druženju. Upravo je Davor Domazet na sudu htio uvjeriti sve kako je on u Gospiću samo sugerirao što bi se moglo poduzeti u operaciji Medački džep, a ne zapovijedao. Međutim, to nisu bile nikakve sugestije, jer su ih časnici Operativnog centra Gospić upisivali kao zapovijedi.

Zapisi pokazuju da je Domazet izravno i samostalno izvješćivao načelnika Glavnoga stožera Janka Bobetka o svemu bitnom za tijek operacije Medački džep, određivao količinu topničkih granata i mjesta na okupiranom području po kojima hrvatske postrojbe moraju djelovati, prijetio odmazdom za svaku granatu ispaljenu sa srpske strane, bio ovlašten da prosvjeduje kod UN-a ako srpska strana krši primirje, odobravao prijedloge o razmjenama ljudi s okupiranih područja, odobravao topničke protuudare Hrvatske vojske i, jednako tako, zaustavljao ih, izdavao zapovijed i tadašnjem pukovniku Mirku Norcu da odvoji snage za zaselak Struniće i tomu slično.

OPERACIJA je trajala od 9. do 17. rujna 1993., a njena svrha bila je da očisti područje iz kojega je vojska 'RSK' stalno granatirala Gospić Primjerice, prema podacima iz Ratnoga dnevnika na dan 9. rujna 1993. u 9 sati i 26 minuta, Domazet je rekao brigadiru Meziću, hrvatskom časniku u Operativnom centru Zbornog područja Gospić, koji je bio i časnik za vezu s UN-om, da prenese poruku u kojoj najenergičnije prosvjeduje zbog topničke vatre po Gospiću, a ako ona ne prestane, u roku od 5 minuta Hrvatska će vojska energično uzvratiti. Ta Domazetova tvrdnja pokazuje koliku je moć i kolike ovlasti imao u operaciji Medački džep. Bio je osoba koja je jedina mogla protestirati kod UN-a i zaprijetiti odmazdom po srpskim snagama topništvom ili bilo kojim drugim vojnim sredstvom, za razliku od svih drugih zapovjednika na terenu koji to nisu mogli, uključujući i Ademija i Norca. Zacijelo, takvu moć ne može imati obavještajni savjetodavac hrvatskim snagama, kako se Domazet htio prikazati. Nadalje, u 9 sati i 28 minuta Domazet svoju prijetnju ostvaruje i traži od Operativnog centra da prenese zapovjednicima na terenu da pripreme 10 granata za Korenicu i 10 komada za Udbinu, a samo dvije minute poslije neka se pripremi 10 granata i za Gračac.

Ta Domazetova zapovijed nema ništa zajedničko s obavještajnim poslom, nego s izravnim zapovijedanjem na terenu svim postrojbama bez obzira na smjer djelovanja. U 11 sati i 2 minute Domazet prenosi poruku brigadiru Meziću da obavijesti UN kako je Hrvatska vojska prisiljena djelovati topništvom po Korenici i Udbini s ukupno dvadeset granata, jer je Gospić i dalje tučen. Možda i ključno izvješće za njegovu ulogu u Medačkom džepu bilo je ono poslano u 11 sati i 23 minute načelniku Glavnog stožera generalu Janku Bobetku, u kojem ga Domazet obavještava da kreću na sljedeći zadatak i počinju se ukopavati, učvršćivati linije i detaljno čistiti teren. Također ga izvještava o dvojici mrtvih i 24 ranjenih hrvatskih vojnika, jednom zarobljenom tenku i o proglašenju opće mobilizacije na srpskoj strani. Domazet je, prema tome, izravno obavještava Bobetka o akcijama što ih poduzima HV, uključujući čišćenje terena, što u vojnom smislu znači likvidaciju zaostalih skupina srpske vojske.

JANKO BOBETKO, general koji je preko Domazeta zapovijedao Medačkim džepom, Tuđmanu je u razgovoru 17. rujna 1993. rekao da su tijela ubijenih Srba 'očišćena' Takvu komunikaciju s Bobetkom nisu imali nikada ni Rahim Ademi ni Mirko Norac, a optuženi su po zapovjednoj odgovornosti. U 11 sati i 28 minuta Domazet izdaje zapovijed da se primirje prihvaća u 12 sati, a ako se prekrši, da će Hrvatska vojska trostruko odgovoriti. U oružanim snagama bilo koje države obavještajni savjetnik nije ovlašten odlučivati o prihvaćanju primirja u ratu ili prijetiti odmazdom ako za to nema ovlast od vrhovnog zapovjednika. Domazet je jedini na terenu imao ovlasti za to. Jedna pojedinost u 13 sati i 25 minuta pokazuje da je i Norac morao slušati Domazeta, a ne Ademija.

Norac je ušao ljutit u operativni centar, jer su ga domobrani “zajebali“ i povukli se, piše u Ratnom dnevniku, a ni streljivo nije došlo na vrijeme. U dnevniku piše kako mu je Domazet izdao zapovijed da odvoji snage za zaselak Struniće.

Nešto kasnije, u 15 sati i 30 minuta, Domazet je izvijestio Glavni stožer da je zadaća izvršena i da je poduzet manji pokušaj protuudara tenkovima, što ga je spriječio protuoklopni odred i na glavnom pravcu tenkovi su zaustavljeni. Također izvješćuje o tome kako su Srbi organizirali presudnu obranu sela Medak i dovukli svježe snage sa svih strana, a da se Hrvatska vojska počela ukopavati. U 17 sati i 25 minuta Davor Domazet odobrio je prijedlog da se razmjena 14 Hrvata s okupiranog područja ne obavi parcijalno u dva dana, nego sutradan odjedanput. Vidljivo je da Domazet nije predlagao, nego odobravao ono što rade stvarni zapovjednici. Prošlotjedno svjedočenje Davora Domazeta, prije bi se moglo reći njegova obrana od dokaza koji ga terete da je bio stvarni zapovjednik na terenu, pokazalo se nesuvislim i neuvjerljivim. Domazet je nastojao uvjeriti odvjetnike optuženih, prije svega odvjetnike Rahima Ademija, da je njegova zadaća kao obavještajca bila samo da sugerira poduzimanje određenih akcija, savjetuje i predlaže, a ne da zapovijeda, jer je to, prema njegovu iskazu, vidljivo iz dokumentacije o tome tko je zapovijedao.

93-53 Ratni dnevnik Zapovjedništva Zbornog područja Gospić iz 1993. Međutim, iskaz svjedoka Mladena Šerića, kako je Domazet izdao zapovijed i rekao Šeriću da je on sastavi i da Ademiju na potpis, otkriva kako je zapravo Domazet htio prikriti svoju stvarnu ulogu. Domazet je priznao da je rekao Šeriću što treba učiniti. Šerić je to napisao i odnio Ademiju, koji je zapovijed i potpisao. Domazet tvrdi da je to bio njegov prijedlog, a postao je zapovijed kad je Ademi potpisao. Domazetu je, prema tome, bilo važno da se nigdje ne vidi njegov potpis. Međutim, budući da je svoje tzv. prijedloge davao isključivo u Operativnom centru Zbornog područja Gospić, njegovi su prijedlozi stvarne zapovijedi, jer o svojim sugestijama ili prijedlozima nije raspravljao u četiri oka ni s jednim ključnim zapovjednikom u Gospiću, nego ih je preko operativnog centra prosljeđivao podčinjenima. Prava Domazetova uloga kao šefa Uprave za obavještajne poslove trebala je biti da osigura sve relevantne obavještajne informacije o vojsci samoproglašene “Republike Srpske Krajine“, analitički ih obradi i pošalje zapovjednicima na teren kroz liniju zapovijedanja iz Zagreba, a ne da dolazi u Gospić.

Takvo načelo obavještajnog izvješćivanja primijenjeno je na sve druge operacije u Domovinskom ratu, jer se Domazet nikad nije pojavljivao na terenu ili u zapovjedništvima operacija Oluja, Bljesak i Maslenica, kao što se pojavio u Gospiću u operaciji Medački džep. Domazet je mogao jedino pružiti vojne obavještajne informacije i procjene o srpskim snagama, te o njihovim eventualnim odgovorima na hrvatski napad, na sastanku na kojem se planirala operacija. Kad operacija počne, obavještajci na terenu isključivo su izvidnici koji izviđaju neprijateljske snage u njihovoj dubini, kao i oni koji prisluškuju vojne radiorelejne uređaje elektroničkim prisluškivanjem, te informacije prosljeđuju Upravi za analitiku u Zagreb koja obrađene materijale šalje u zapovjedništva zbornih područja. Domazet nije imao što tražiti u Lici, jedino ako nije imao drugu zadaću, dodijeljenu od načelnika Glavnoga stožera Janka Bobetka, da zapovijeda operacijama na terenu, što se svjedočenjem brojnih svjedoka na suđenju pokazalo točnim. Dosadašnji tijek suđenja dvojici generala Hrvatske vojske, Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, za zločine počinjene tijekom operacije Medački džep, je razotkrio postojanje dvostruke zapovjedne linije, o čemu su svjedočili general Petar Stipetić, brigadir Izidor Češnjaj i brigadir Rudolf Brlečić, te Mladen Šerić.

MEDAČKI DŽEP Rahim Ademi, Dušan Viro i Željko Sačić u okolici Gospića Većina ratnih dnevnika koji su pratili operaciju Medački džep je nestala, na pisanim zapovijedima u većini je slučajeva potpis Rahima Ademija, a svi ostali ključni sudionici operacije, poput admirala Domazeta, svoje su zapovijedi izdavali uglavnom usmeno. Razlog je pragmatičan: bude li hrvatska strana poražena, bude li teških gubitaka ili hrvatska vojska počini zločine, bit će to najjednostavniji način da se novostvoreni Šuškovi generali i zapovjednici riješe onih koji su došli iz JNA, jer je svugdje njihov potpis na papirima. Nešto se slično i dogodilo, general Stipetić morao je potpisati povlačenje hrvatskih snaga, jer su mu tako zapovjedili Tuđman i Bobetko, zbog čega su mu hrvatski vojnici prijetili smrću, a za Ademijevo naknadno razrješenje povod su bile primjedbe međunarodne zajednice o zločinima što su ih počinile hrvatske snage.

Da primjer Medačkoga džepa nije i jedini gdje je postojala dvostruka linija zapovijedanja, svjedoči i akcija hrvatske vojska Una-95 sredinom rujna 1995. Tadašnji načelnik Glavnoga stožera general Zvonimir Červenko nije imao pojma o operaciji i njenim ciljevima, što je rekao i tadašnjem predsjedniku Tuđmanu. Domazet i Ante Gotovina planirali su akciju, ali su trebali nekoga ako stvari pođu po zlu, pa su izabrali generala Vinka Vrbanca, bivšeg časnika JNA koji je potpisivao sve dokumente i zapovijedi o operaciji. Nepromišljeno i na brzinu operacija je počela 18. rujna 1995. i potpuno propala, jer je u nekoliko sati poginulo 50 pripadnika gardijskih brigada, a petorica su se utopili u Uni. Vrbanac je nastradao, a stratezi Domazet i Gotovina naglo su napredovali, jer su šutjeli o ulozi ministra obrane Gojka Šuška.