Zoran FerićNa turističkom prospektu Lavova, grada na zapadu Ukrajine gdje smo se kolega Lokotar, Baretić i ja našli na međunarodnom festivalu pisaca, ispod fotografije tamnih obrisa crkvenih kupola u nekom narančastom sumraku, piše: Lviv, Lwow, Lemberg, Leopolis… Činjenica da grad ima više imena možda lijepo izgleda na turističkim prospektima, ali sasvim sigurno nije dobro za grad i ljude koji su u njemu živjeli. Kao što, u principu, nije dobro ni kad ulice često mijenjaju imena. U povijesti nekoga grada to najčešće znači jednu tužnu činjenicu: da ga je zaposjedalo mnogo osvajača i da je svaki od njih ostavio i svoje ime. Ostavili su oni, dakako, i dio svoje kulture, ostavili su neke svoje živopisne kovanice, ostavili su zgrade, urbanizam i štukature, ali na kraju svega ostaje činjenica da je povijest tih prostora bila burna i zanimljiva. A većina nas i priše dobro zna onu kletvu: “Da bog da živio u zanimljivim vremenima.“ Austrijanci, Poljaci, Rusi, svi su oni u ovome gradu ostavljali svoje tragove i to je vidljivo i iz njegovih vizura, iz natpisa na zgradama, iz toga kako su postavljene i zamišljene ulice. Za jedne šetnje ulicama popločanim granitnim kockama, kakve je svojedobno imao i Zagreb, odjednom vidim poznatu vizuru. Kao da iz Dalmatinske ulazim u Medulićevu, gdje mi je stanovala baka. Pred šetačem, kad iz jedne ulice ulazi u drugu, u jednom trenutku pukne prazan prostor, strašni nedostatak kuće, kao da lijepom zubalu fali prednji sjekutić.

Zgrada ovdje naprosto nikada nije izgrađena i ta praznina kao da se širi i na okolne kuće, a njihove raskošne balkone, erkere i štukature kontaminira nečim što bi se možda najlakše objasnilo kao uzaludnost. Godinama sam na samu Novu godinu, nakon prijenosa koncerta iz Beča, odlazio u šetnju praznim gradom i završavao upravo na tom mjestu: gdje Dalmatinska ulazi u Medulićevu. U vrijeme kad čovjek najviše razmišlja o budućnosti i zadaje si nerealna obećanja, mene bi uvijek ščepala prošlost. I ta praznina koja je ostale kuće činila nekako uzaludnima, pa i onu sa žutim erkerom odmah pokraj talijanske ambasade gdje sam proveo lijep dio djetinjstva. Takva uzaludnost smjestila se nekako između prošlosti i budućnosti i uhvatila me baš u Lavovu na sličnome mjestu: tamo gdje lijepa gradska ulica vodi u neki neugodni nedostatak. Doduše, taj neugodni nedostatak vjerojatno je jedno od najvrednijih gradskih zemljišta. Međutim, ta mi vizura nekako pomaže da se približim gradu koji je donedavna za mene bio samo točkica na karti i pokoja priča prijateljice koja je tamo provela dvije godine kao lektor. I Lavov, dakle, poput svih tranzicijskih gradova izgleda kao da živi između prošlosti i budućnosti. Prošlost su prekrasne ali oronule secesijske palače, a budućnost kockarnice s automatima. Uostalom, budućnost i jest neizvjesna po definiciji, a na Zemlji je simbolički možda najbolje predstavljaju naprave za kockanje. I po tome se vidi koliko su zapravo strašne posljedice diktature. Tako je bilo i kod nas početkom devedesetih. Gradom su odjednom zavladale zabranjene stvari: pornografija na kioscima, poker-automati u svakom kafiću ili slobodnom lokalu te grbovi i zastave posvuda. Hrvatstvo se tržilo zajedno s crnkinjama s dva bijela kurca u ustima i velikom i malom skalom. Strašno je i nepravedno da se zemlja od diktature oporavlja skoro onoliko godina koliko je diktatura i trajala.
To je u ovoj našoj tranzicijskoj situaciji bilo jasno vidljivo, kao što je vidljivo i u Ukrajini, zemlji s gotovo 50 milijuna stanovnika. A jedna od markantnijih posljedica diktatura u porobljenim, osvojenim ili pripojenim zemljama jest i nacionalizam. I to je najveći paradoks osvajanih zemalja i gradova. Onih koji na turističkim prospektima imaju više imena pa se čini da su multikulturalnost i višejezičnost organski ugrađeni u njihovu kulturu. Stvar je u tome da su i multikulturalnost i višejezičnost bile nametnute i onda se preko noći prometnule u nacionalizam i isključivost. Stvar je u tome što metropole velikih kolonijalnih carstava, starih, kao što su Pariz ili London, i novih, kao što je New York, uistinu funkcioniraju kao multikulturalne sredine gdje je sve moguće: od žestokih neonacističkih grupacija do rudlavih ortodoksnih Židova koji hodaju ulicama. To je zato što njih dugo nitko nije osvajao.

Sruše, doduše, velike nebodere ili dignu u zrak vlakove i autobuse, ali nitko nije tenkovima i vojskom ulazio u te gradove, nitko nije hapsio ljude po kućama i odvodio u logore, stanovnici Londona ili New Yorka nisu se bojali trojki u dugim kožnim kaputima koje krstare ulicama. A čak i ti srušeni neboderi su dostatan razlog da se čitava ta multikulturalna zajednica pretvori u jabuku punu crva koji se međusobno proždiru. Kako bi se, recimo, ponašali Njujorčani da Osama bin Laden s tenkovima krene Park Avenijom i razapne šator u Central Parku, pa da ga tek poslije dugog vremena i s puno krvi napokon istjeraju iz grada? Bi li arapski i dalje bio tamo prihvatljiv jezik? Ova retorička pitanja trebali bismo imati na umu kad god razmišljamo ili govorimo o zemljama i gradovima koji imaju nekoliko imena. Stravična prošlost Istočne Europe od Batu-kana do Hitlera i Staljina još uvijek puni europske bordele, bauštele, pekare i tvornice snovima o boljem životu, životu u kojem povijest nije Auschwitz i gulag nego Hollywood i Disneyland. Povijest koju je moguće zaboraviti privilegij je sretnih naroda i gradova. Zagreb i Lavov to, nažalost, nisu.