Objavljeno u Nacionalu br. 619, 2007-09-25

Autor: Damir Radić

FILM

Horor bez sječe udova

JOHN CUSACK kao pisac Mike EnslinJOHN CUSACK kao pisac Mike EnslinZadnjih godina svjedoci smo svojevrsne renesanse žanra horora, no ona je ponajprije proizvodnog i komercijalnog, a ponajmanje kreativnog karaktera. Horori su ponovo postali in, nakon duljeg vremena uspostavljena je redovna linija njihove proizvodnje u “regularnim” hollywoodskim studijima, publika na tu produkciju dobro reagira pa je znatnim dijelom i uvjetuje, međutim to novo doba horora obilježeno je izrazitom dominacijom tek jedne žanrovske mogućnosti, one tzv. slashera, filmova koji se odlikuju eksplicitnim i brutalnim nasiljem, i uglavnom se u prikazima takvog nasilja i iscrpljuju. Rijetki su danas filmovi strave koji se dominantno oslanjaju na psihološku jezu i fantazmagorične mogućnosti uma, a i kad se pojave, dogodi se da niti su žanrovski čisti (što je nevažno iz kvalitativne, ali je bitno iz žanrovske perspektive), niti kreativno naročito potentni (npr. “Kukci” Williama Friedkina). Ipak, u našim smo kinima dočekali jedan takav kvalitetan film, koji igra upravo na kartu sofisticiranijeg psihološkog uznemirenja i fantazmagorije, a riječ je o “1408”, adaptaciji kratke priče Stephena Kinga koju je redateljski realizirao Šveđanin Mikael Håfström.

Mikael Håfström karijeru je započeo i razvio krajem 80-ih i tijekom 90-ih nizom televizijskih krimića i horor-trilera, no kinematografski je opus startao s dvije drame, od kojih je ona druga, “Ondskan” iz 2003., o školskom nasilništvu 1950-ih, bila nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku. U trećem kino filmu “Strandvaskaren” Håfström je tinejdžerske junake povezao s omiljenim mu žanrom (fantastičnog) horor-trilera, da bi nakon toga dobio poziv iz Hollywooda. Tamo je 2005. debitirao “Fatalnim preljubom”, čudnim filmom koji iz rijetko suptilne drame o rađanju izvanbračne ljubavi dvoje uzornih obiteljskih ljudi, na tragu klasika Davida Leana “Kratak susret”, prerasta u stupidan triler u kojem dvoje junaka postaju lutke na koncu scenarističke proizvoljnosti, a sjajni glumci Clive Owen i Jennifer Aniston žrtve hollywoodske gladi za dobitnom komercijalnom formulom. U tom filmu i sam je Håfström pokazao dva lica - iznimnu vrsnoću u njegovu prvom, suptilnopsihološkom dijelu, i posvemašnju prozaičnost u onom drugom, trilernom, iako bi pored tako loših scenarističkih rješenja vjerojatno malo tko mogao napraviti nešto bitno bolje. Film je u američkim kinima prošao osrednje, no svjetska distribucija i DVD-prihodi osigurali su profit, tako da su braća Weinstein, već dugo najpropulzivniji hollywoodski “kreativni” producenti, Håfströma ponovo angažirali.

“1408” priča je o piscu Mikeu Enslinu (tumači ga John Cusack) kojem se nakon smrti voljene kćerkice srušio svijet, te ga upoznajemo kao cinična i poprilično bahata autora uspješnih knjiga u kojima demistificira opsjednute kuće i groblja. Enslin je racionalist koji ne vjeruje u onostrane sile pa s velikom samouvjerenošću prihvaća nov izazov - boravak u zloglasnoj sobi 1408 newyorškog hotela Dolphin, u kojoj je umrlo ili se ubilo nekoliko desetaka ljudi, i u koju uprava hotela već dugo godina ne smješta goste. Hotelski menadžer (Samuel L. Jackson) na sve načine pokušava odgovoriti Enslina od noćenja u zloglasnoj sobi, no pisac je neumoljiv, a kako je i zakon na njegovoj strani, upravitelj mora, iznimno nevoljko, popustiti. Vrlo brzo po smještanju u sobu, Enslin će shvatiti zašto nitko u njoj nije izdržao dulje od sat vremena, a kad se njegova trezvenost i racionalnost u izravnom susretu s vlastitom podsvjesti i paranormalnim fenomenima sruše kao kula od karata, priznat će kapitulaciju i pokušati izaći, no iz te sobe nema izlaza. Osim ako ga supruga (Mary McCormack), koju je napustio nakon smrti njihove kćerkice, svojom dubinskom privrženošću ne motivira na čin koji bi mu mogao donijeti izbavljenje...
Ako (prosvjetiteljsko) pouzdanje u moć uma shvaćenog kao razum postavimo za temelj modernosti (takva je postavka pojednostavljena, ali široko prihvaćena u filozofiji, teoriji i društveno-humanističkim znanostima), onda je “1408” idejno-značenjski antimodernistički film par excellence. On svjedoči porazu racionalne spoznaje od iracionalnog, onostranog, metafizičkog. Trijumf onostranosti naglašeniji je i “slađi” jer poraženi je bahati cinik, pri tom djelomično poprilično nesimpatičan (Håfström kao da je inzistirao na što neugodnijoj teksturi lica Johna Cusacka i na podjednako neugodnim grimasama), no zanimljivo je da film u konačnici ne nudi afirmaciju sadržaja onostranosti. Trijumf onostranosti, pred kojom protagonist ostaje bez obrane i mogućnosti shvaćanja (neovisno o tome hoće li umaknuti iz zamke u koju je uhvaćen, jer njegov poraz dubljeg je značaja), jest trijumf patnje i beznađa, a ne otvaranje novog, svijetlog horizonta kakav bi se u jednom hollywoodskom žanrovskom uratku, koji uz to govori o obitelji i obiteljskim vrijednostima, mogao očekivati. Posve po psihoanalitičkom obrascu, Mike Enslin imao je traumatičan odnos s ocem koji je opisao u svojoj ranoj, “ozbiljnoj” knjizi, i koji je u suočenju s izravnim upitom o zbiljskosti tog odnosa zanijekao, dakle potisnuo, da bi “lijek za dušu” pronašao u odnosu s dvije žene - suprugom i kćerkicom. No kad je kćerkica umrla od neizlječive bolesti, stvorena je nova trauma iza koje je ponovo uslijedio bijeg, ovog puta od supruge, a kompenzacija za patnju, za izvrgnutost i podređenost boli, pronađena je u nadmoćnom, moglo bi se reći sadističkom odnosu prema iracionalnim umišljajima, praznovjernim tlapnjama, prema onostranosti koje nema. No onostranost pokazuje da je ipak tu, uzvraća udarac jer nije sklona mazohističkom užitku, prepuštajući eventualno otkrivanje njegova potencijala našem protagonistu koji je iznova na koljenima, još jednom izložen boli. Enslin će pronaći kćerkicu s one strane, živu, ali “1408” nije samo antimodernistički nego, po svemu sudeći, i antikršćanski film, pa će pokazati da pobjeda nad smrću nije moguća, da smrt stiže posvuda, da joj je nemoguće pobjeći čak i s druge strane svijeta i života. Naime, trauma koju je iskusio u sobi 1408 piscu će donijeti i nešto pozitivno - obnovu zajedničkog života s dobrom suprugom što u sebi nosi moguću klicu nove jezgrovne obitelji, međutim baš kad su svi pomislili, i likovi u filmu i gledatelji u kinu, da su fantazmagorična zbivanja kroz koja je junak prošao bila odraz njegove traumatizirane duše, jezovit sadržaj njegove podsvjesti, uslijedit će treći i završni obrat koji će onostranost učiniti objektivnom, zasebnom, stvarnom u svoj njezinoj grozoti, s kulminacijom u spoznaji nepobjedivosti smrti. Obnova zajedničkog supružničkog života sad se otkriva kao prenošenje protagonistove traume na suprugu, njihov nov početak označit će stara trauma zbog smrti djeteta, ali sad na novoj razini, sa spoznajom da iza smrti na ovom svijetu postoji život na drugom, ali da smrt i tamo stiže (drugim riječima, trauma nikad ne biva završena). Doduše, kraj ostaje otvoren za interpretacije, suodnos jave i sna u ovom filmu dopušta razna tumačenja, pa i ono da onostrana smrt možda nije konačna, no tjeskoba time nije dokinuta, jer u najboljem slučaju djevojčica je zatočena u svijetu iz kojeg nema izlaza. Osim, naravno, ako ne dođe do nastavka i njegov junak (ovaj put možda u izravnoj akciji sa suprugom) ponovo ne poduzme nešto iznimno kako bi kćerkicu spasio iz beznadnog zatočeništva.

U prilog solidnosti ovog ostvarenja govore i zanimljivi realistički detalji utkani u njegovo fantastično tkivo. Odličan je prizor u hotelskoj sobi koji sukcesivnim supostavljanjem satelitskih adults sadržaja i Biblije govori o licemjernoj dvojnosti suvremene Amerike, ili scena književne večeri u knjižnici kad uspješnog pisca dolazi slušati svega četvoro posjetitelja, kao da je zalutao u Zagreb koji, čini se, i nije tako daleko od New Yorka, barem za pisce. Sve u svemu, riječ je o dobrom uratku koji u aktualnom hororskom okružju ne odskače samo drukčijim podžanrovskim izborom (psihologija umjesto sječe udova), nego i neočekivanom značenjskom i izvedbenom ozbiljnošću.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika