Veljko BarbieriJedan je od najpoznatijih mitova antičke Grčke o potrazi Argonauta za Zeusovim Zlatnim runom. Zapovjednik broda Arga, kraljević Jazon, morao je iz Kolhide s obala Crnoga mora vratiti u Grčku runo žrtvovana Zeusova letećeg ovna ne bi li oslobodio prijestolje rodnog Jolka što ga je prigrabio njegov stric Pelija svrgnuvši Jazonova oca Esona. Plemenita posada, sastavljena od kraljevića i polubogova, nosila se s nedaćama. Jazon je upregnuo plamene bikove kolhidskog kralja Ejeta i svladao njegovu vojsku ratnika poniklih iz zmajevih zuba. Nasljedniku Jolka to nikad ne bi pošlo za rukom da se u njega nije zaljubila Medeja, kći kralja Ejeta, kolhidska princeza i čarobnica koja je svojim vradžbinama pomogla Jazonu u otmici runa iz Svetoga gaja i zajedničkom bijegu pred kolhidskom flotom u velikoj potjeri, djelomice Jadranskim morem. Jazon i Medeja, noseći Zlatno runo kopnenim putem, nakon podmuklog ubojstva njezina brata Apsirta što su ga zajedno počinili, utekli su progoniteljima kroz ušće Dunava, Savom i Gorskim kotarom sve do Istre i Kvarnera, gdje su ih na Cresu, postojbini Medejine tete, velike čarobnice Kirke, čekali Argonauti pošto su drugim putem oplovili Egej i ušli u Jadran. U “Argonautici“, epu Apolonija Rođanskog, oni s Cresa opet okupljeni zajedno vraćaju Zlatno runo ploveći kraj “šumne Isse, ubave Pytheje i Korkyre“, Visa, Hvara i Korčule, otoka na kojima je uzgoj ovaca i kult ovna štovan još od neolitika.

Jazon, kojega je, kao i njegovu ženu, tek čekala još strašnija sudbina, vjerojatno nije kušao poznatu otočku bravetinu jer se njemu i posadi Arga žurilo što prije objesiti Zlatno runo u hram Zeusa Lafistijskoga u Orhomenu i tako privesti kraju jednu od najvećih pustolovina Staroga svijeta. Ipak, zlatno ili ne, runo koje se u ranoj antici polagalo u brzake kako bi se u njega zapetljalo grumenje zlata ili prah što su ga bujice nosile zlatonosnim strujama, i danas se često suši pred vratima naših otočnih pojata, pogotovo u vrijeme jematve, kad su jela od ovčetine, posebno ovna škopca, cijenjeni gastronomski kultni relikt iz davnih mitskih vremena. Bravetina je stoga meso koje se kuša dok tone mlado jesenje sunce, nakon završene berbe, kad se čini, što od mirisa grožđa, što od živa dionizijskog krajolika, da su mitovi i legende, bogovi i junaci sišli na zemlju, bilo u liku egipatskog Amonova ovna, simbola snage i plodnosti, bilo u prikazima Zeusova zlatnoga rogonje. Nasuprot njemu, za jelo osakaćeni škopac utjelovljuje blagost janjeta pomiješanu sa silinom ovna i u gastronomskom smislu izravno povezuje cijeli spektar okusa mesa tih plemenitih životinja, od janjetine do bravetine. U ranu jesen nema bolje juhe od braveće, boljih bržolica od vinogradarskih ili ukusnijih tustih polpetuna, od onih od mljevenog ovunjskog i junećeg mesa s komadićima pancete ili pršuta. Mitološki i kulinarski krug u njima se zatvara. Nesretna sudbina princeze Medeje i kraljevića Jazona utjelovljuje se u u tim jelima kao metafora snage i strasti, kao da je meso s tog starog vinogradarskog jelovnika upravo ono od davno oderanoga i žrtvovanoga Zeusova ovna. Pa dok svi kušamo, sve je mitski i vrlo svečano, isprekidano tek pokojim uzvikom odobravanja, uz mlado vino koje se polako pretače u staro, kao sadašnjost u vječnost.