Srećko JurdanaAko je iz knjige Florence Hartmann jasno da su određene države - vrlo utjecajne na međunarodnoj sceni - sprečavale uhićenje Karadžića i Mladića, i da su nastojale izuzeti Miloševića od optužbe za genocid u Srebrenici, ne treba se previše čuditi ni aktualnim kaznama u Haagu za zločin na Ovčari. Malo je vjerojatno da su te kazne isključivo proizvod autonomne pravne procjene Suda. Veselin Šljivančanin, jedna od najistaknutijih dijaboličnih figura u vukovarskoj agoniji, čije su morbidno-cinične izjave (“Poslat ćemo ih da beru cvijeće”) citirali mediji, morao je po svakoj pravnoj logici dobiti kaznu adekvatnu svojim postupcima, umjesto de facto oslobađajuće. I tako dalje. No Sud je entitet za sebe, podložan specifičnim utjecajima, među kojima hrvatski nije presudan. U svakom slučaju, akumulacija frustracije Hrvatskoj ne će donijeti mnogo koristi. Vukovar je svojedobno trebalo osloboditi vojno, i time bi lekciju za sva vremena dobila ne samo rulja koja ga je zauzela, nego i inozemni centri moći koji su tu rulju i njezinoga vođu Miloševića na razne načine podupirali. Tuđman je, međutim - otvoreno rečeno - Vukovar žrtvovao za priznanje Hrvatske, i tada se počela razvijati hrvatska psihologija frustracije koju danas iznova stimulira Haag. Ali ona je bespredmetna i Hrvatsku hendikepira u sučeljavanju s realnim svijetom koji joj nije uvijek sklon.

Pravna diskriminacija hrvatske ratne žrtve

Hrvatska nikada ne će zaboraviti ubijene na Ovčari: stvorena je izravno na njihovoj žrtvi, a preko te žrtve i danas se posredno razotkriva hipokrizija segmenata u međunarodnoj zajednici koji oslobađaju ubojice, kao što su ih 1991. godine poticali na zločine. Unatoč svemu, hrvatska politika ne smije dopustiti da aktualna haaška presuda proizvede novu ekspanziju radikalizma i izolacionizma. Ogorčenje presudom izražavaju i mnogi ugledni ljudi iz inozemstva. U javnosti se s razlogom razvija dojam o međunarodnoj pravnoj diskriminaciji hrvatske ratne pozicije i hrvatske ratne žrtve, ali u tom kontekstu treba voditi računa o činjenici da politički krugovi koji stoje iza ovakvih presuda Hrvatsku zapravo žele gurnuti u novi nacionalistički ciklus, i time kreirati predtekst za generalno zaoštravanje stava prema njezinim međunarodnim ambicijama. Nemaju, uostalom, samo Hrvatska i njezino vodstvo razloge za nezadovoljstvo. Što bi trebala reći Carla Del Ponte?

Del Ponte pred nepremostivim  preprekama oko Srbije

Knjiga što ju je objavila Florence Hartmann odražava stavove tužiteljice, i zapravo je oblik njezine pobune zbog bespomoćnosti, odnosno oblik preliminarnoga opravdavanja pred poviješću. U diplomatsku mirovinu otići će - kako stvari stoje - bez izručenja Karadžića i Mladića, zato što dotične netko štiti i na zapadu i na istoku. Uzalud godinama krstari od Beograda do New Yorka i natrag. Međunarodne sile pokušavale su na nju na razne načine utjecati da ublaži optužnicu protiv Miloševića, kako se Srbija u konzekvenciji ne bi mogla optužiti za genocid. Milošević je na kraju umro, i Del Ponte nije dočekala priliku da na procesu protiv njega demonstrira svoju principijelnost. Presude za Ovčaru posljednji su udarac Suda, i onih koji iza Suda stoje, njezinome autoritetu. Ako se operativnim vojnim zapovjednicima ne može dokazati krivnja za pogubljenje dvjesto šezdeset ljudi odvedenih iz bolnice koja je bila pod njihovom stražom, komu se onda može? Tri mjeseca prije odlaska s dužnosti Carla Del Ponte nema razloga za likovanje; političke prepreke vezane za Srbiju, koje su joj ograničavale operativni prostor, pokazuju se nepremostivima.

Nacionalno ogorčenje haaškim presudama

Na hrvatskoj strani, Mesić i Sanader također nemaju mnogo izbora, a nema im se što ni predbaciti. Surađujući s Haagom dosljedno su štitili nacionalne interese, a sve ono što determinira politiku toga suda u sferi je izvan njihovoga dosega. Napadati ih zbog te suradnje potpuna je besmislica: da se Hrvatska nije ponašala kooperativno, bila bi podvrgnuta raznim vrstama sankcija, čak i onih koje je teško preživjeti. Akcija koju je Sanader zadnjih dana pokrenuo kod glavnoga tajnika UN-a, prenoseći mu hrvatsko raspoloženje prema presudama i stav da su one u svim aspektima skandalozne, apel je za moralnom satisfakcijom koja je Hrvatskoj potrebna, ali ne će imati nikakve neposredne efekte, kao ni inicijativa da se Šljivančaninu i Radiću naknadno sudi u Hrvatskoj. Riječ je o moralnim potezima koji, međutim, i u psihološkome smislu jedva da mogu djelovati terapeutski, a u praktično-pravosudnome ne predstavljaju ništa.

Ipak, Sanader je jasno manifestirao svoju solidarnost s nacionalnim ogorčenjem koje su izazvale haaške presude, i to je za njega u svakom pogledu dobro. Predbacivali su mu i slijeva i zdesna da je posjetom Ovčari nastojao podići svoj politički rating, na što je efektno odgovorio kako njegove oponente ništa nije sprečavalo da mu se pridruže i zajedno s njim poklone žrtvama. To je Sanader u punome profilu: uvijek korak ispred drugih, kad je o javnome predstavljanju riječ. Haaške presude ne će se odraziti na njegov predizborni status, koji je u usponu. Agresivni Đapić, koji je HDZ ugrožavao potencijalnim preotimanjem presudnih glasova, bačen je na koljena preko operacije odlaska Tadića i Rožića, a SDP na sceni dosljedno ne nudi ništa osim moćne parole “Snaga je u ljudima” i prijetnje uvođenjem novih poreza.