TONI COLLETTE kao Arden u filmu 'Mrtva djevojka Poprilično iznenađujuće na domaćem se kinorepertoaru našao prošlogodišnji film “Mrtva djevojka”, izdanak umjetnički ambicioznog segmenta američke nezavisne produkcije, koji je na matičnom tlu, unatoč pozitivnim recenzijama i priznanjima (nominacije za najugledniju nezavisnjačku nagradu Nezavisni duh u kategoriji najboljeg filma, režije i sporedne ženske uloge), imao tek ograničenu kinodistribuciju, a ni europska mu kina nisu (bila) pretjerano naklonjena. Kad se zna kako najjači domaći distributer i prikazivač Blitz(-CineStar) obično tretira nehollywoodske filmove, osobito one ozbiljnijih kreativnih namjera, doista je začuđujuće da je pripustio “Mrtvu djevojku” u svoj multipleks (znane glumice i glumci te mogućnost da se film proda kao triler, iako je zapravo riječ o drami s marginaliziranim kriminalističko-trilerskim elementima, vjerojatno su presudili u procjeni isplativosti kinoeksploatacije), no sasvim sigurno ne žalimo zbog takve odluke. Jer “Mrtva djevojka” dobar je i vrijedan film čije akcije u iole zahtjevnijih filmofila rastu već samom činjenicom otpora koji takve produkcije pružaju sve nemilosrdnijoj dominaciji konfekcije što stiže iz Hollywooda, dominaciji koja je osobito nesmiljena na našem malom, sveobuhvatno i intenzivno koloniziranom tržištu.

Autorica “Mrtve djevojke”, 44-godišnja Karen Moncrieff, karijeru je započela sredinom 80-ih kao glumica (nastupila je u nizu sapunica, među ostalim i kultnoj “Santa Barbari”), a redateljsko-scenaristički debi ostvarila je 2002. nezavisnim uratkom “Blue Car”, pričom o tinejdžerici iz disfunkcionalne obitelji koja upada u suptilno postavljenu predatorsku mrežu svog profesora književnosti. Film u kojem su glavne uloge tumačili slatkica Agnes Bruckner, koja je u međuvremenu postala zvijezdom niza horora nove generacije, i ugledni David Strathairn dobio je jako dobre kritike, bio uvršten u konkurenciju prestižnog festivala u Montrealu te nominiran za Nezavisni duh u kategoriji najboljeg scenarističkog prvijenca, a Karen Moncrieff postala je ime na koje u budućnosti treba obratiti pažnju. Četiri godine kasnije polučila je “Mrtvu djevojku”, sumornu priču o sudbinama četvero žena koje povezuje slučaj serijskih ubojstava mladih i zgodnih djevojaka, osobito one naslovne koja u zadnjem poglavlju filma također postaje protagonisticom.

Film je dakle podijeljen u poglavlja, njih pet (naslovljena su “Strankinja”, “Sestra”, “Supruga”, “Majka”, “Mrtva djevojka”), a svako je zamišljeno kao kratka priča, odnosno kratki film, koja/koji istodobno funkcionira kao samostalna cjelina i kao sastavni, neodvojivi dio veće strukture cjelovečernjeg filma.

Protagonistica svake od priča (prva, druga i četvrta zbivaju se nakon ubojstva naslovne djevojke, treća uoči i poslije njezina stradanja, a peta je zapravo flashback koji prikazuje posljednji dan njezina života) žrtva je (obiteljske) traume koju nosi duboko u sebi i koja određuje njezino ponašanje. U priči “Strankinja” uobičajeno sugestivna Toni Collette ekstremno je samozatajna kći radikalno agresivne majke (Piper Laurie, bigotna opresivna majka tinejdžerice Carrie u istoimenom filmu Briana De Palme na koji “Strankinja”, zbog te činjenice, lako može pobuditi asocijacije, iako prije na um pada “Pijanistica” Elfriede Jelinek i Michaela Hanekea) koja je sustavno maltretira, a, ironično, majčinoj torturi izmaknut će kad otkrije leš ubijene djevojke, pojavi se na televiziji i izazove erotski interes lokalnog prodavača (Giovanni Ribisi), koji će uskoro shvatiti da njegova potencijalna djevojka ima jake mazohističke porive.

BRITTANY MURPHY kao prostitutka Krista“Sestra” razlaže traumu studentice forenzike (uobičajeno uvjerljiva Rose Byrne) koja obducira tijelo ubijene i samu sebe pokušava uvjeriti, a onda i svoje roditelje, kako je riječ o njezinoj davno nestaloj sestri; iako je sestra vjerojatno oteta i ubijena, nakon svih godina koje su prošle roditelji, osobito majka (Mary Steenburgen), to još uvijek ne žele prihvatiti, zanemarujući živu kćer u ime praktično mrtve. “Supruga” otkriva serijskog ubojicu djevojaka u liku sredovječnog muškarca (Nick Searcy) koji živi u posve otuđenom braku sa suprugom (izvrsna veteranka Mary Beth Hurt nominirana za Nezavisni duh), koja kad sazna strašnu istinu o mužu koji je ponižavajuće zanemaruje odluči uništiti dokaze protiv njega, jer i najgori brak bolji je od nepodnošljive samoće, osobito u tim godinama, a osim toga, ona po svemu sudeći vjeruje da u dubini njegove duše još ima neka truna ljubavi za nju. “Majka” donosi suočenje Marcie Gay Harden, u za nju standardno kvalitetnoj naslovnoj ulozi, s bludnim prostitucijskim životom njezine ubijene kćeri, no više od toga boli je spoznaja da je kći pobjegla iz obiteljskog doma jer ju je očuh seksualno zlostavljao, što majka doznaje od kćerine kolegice i intimne prijateljice (iznimno seksepilna i glumački potkovana Kerry Washington), koja joj priopći i nešto puno vedrije - da ima unučicu za koju nije znala da postoji.

Posljednja priča, završno poglavlje, “Mrtva djevojka”, oslikava lik naslovne protagonistice (preglumljena Brittany Murphy koju izvlači izrazita erotična slatkoća zbog koje uostalom uglavnom i dobiva prestižne uloge), neukrotivo srčane ulične prostitutke koja seks s muškarcima - u njezinu životu, koliko razabiremo, redom ništarijama - prakticira zbog novca, a ljubav čuva za dvije žene - spomenutu intimnu prijateljicu (ovo može podsjetiti na Jordanovu “Mona Lisu”) i kćerkicu, zbog koje će, opet ironija sudbine, izgubiti život.

Kroz pet priča-poglavlja Karen Moncrieff obuhvatila je životne sažetke pet žena različite dobi, karaktera, socijalnog zaleđa i statusa, a u skladu s poetikom modernističkog naturalizma kojoj film pripada, tri od pet protagonistica nižeg su i niskog staleža, dvije pak srednje klase. To dakako ne znači da su teške psihofizičke traume rezervirane za niže i srednje slojeve, no u njima su najvidljivije, a možda i filmski najizražajnije. Moncrieff ide u red autora s jakim osjećajem za “socijalnu ambijentaciju”, u miljeima materijalne i emocionalne oskudnosti postiže dojmljivu ugođajnost, isprepletenu s plastičnim portretiranjem likova “s dna”, a to realističko-naturalističko nagnuće vidljivo je i u samom strukturiranju narativa - za razliku od većine autora koji posežu za pripovijedanjem sastavljenim od priča koje su na ovaj ili onaj način međusobno povezane, ona kao svoj bitan interes ne postavlja precizno (kronološko) povezivanje (i preplitanje) bitnih motiva različitih priča, nego upravo neskladnije, “škripajuće” strukturiranje nalazi izrazom realizma.

Međutim, istina je i to da nije svako od poglavlja-priča jednako umješno realizirala. Druga priča, “Sestra”, koja se, možda znakovito za kvalitetu izvedbe, zbiva u “boljem” srednjostaleškom ambijentu, ostala je nekako nezadovoljavajuće nedorečenom i plićom od ostalih, ali srećom već sljedeća, “Supruga”, izdiže se iznad drugih i tako uspostavlja ravnotežu. U njoj je princip istovremene samodostatnosti i funkcionalne uklopljenosti u veću cjelinu dosegao optimum, a i značenjski-izvedbeno je najsuptilnija.

Naime, glavni problem filma scenaristički je oslonac na stereotipe koji kao da su izašli iz neke feminističke ili psihoanalitičke radionice: mlada žena postala je prostitutkom jer je u nježnim godinama bila seksualno zlostavljana u obitelji, druga mlada žena pati jer je u sjeni odsutne sestre kojom su roditelji takoreći opsjednuti, treća mlada žena postala je mazohistkinjom jer je od malih nogu pod dominacijom kontrolirajuće majke (ovaj motiv kod Hanekea i osobito Jelinek dobio je ekstraordinarnu umjetničku obradu pa je izmaknuo stereotipizaciji). “Supruga” je zapravo jedina priča u filmu koja se ne oslanja na motivski kliše, a škrtoća odnosa njezinih protagonista krije iznimnu psihološku složenost i s neizravnom potresnoću slika silnu tugu žene koja ne može ili ne želi pronaći dostojanstven izlaz iz olupine braka. Da je Karen Moncrieff uspjela svih pet priča ostvariti na toj razini, danas bismo govorili o remek-djelu. No i ovako, njezin film zaslužuje toplu preporuku.