Vedrana RudanNogomet nikad nisam kužila. Na travi nekakvi dečki jedan drugome lome noge, briljant im u velikom, kvrgavom uhu. Na tribinama milijun čudnih bića umotanih u šarene krpe urla, slini, plače, zavija, tuli i jedva čeka da završi utakmica. Pokraj stadiona autobusi i policijska kola koja sirotane prate od točke A do točke B. Bez policijske pratnje izbezumljeni bi mužjaci, neki sretni zbog pobjede, drugi tužni zbog poraza, umjesto devet razbili pedeset tramvaja, zapalili sto automobila, bacili u more pet purgerskih autobusa. Svaka utakmica u svakom je hrvatskom gradu događaj visokoga rizika. Mala djeca ostaju doma, starci na balkonu, trudnice zovu hitnu pomoć kad televizija javi da su “gosti“ napustili grad. Nogometaši su uglavnom bijeli, ali su navijačima srcu mili i oni nešto tamniji. Čak i crnci, ako mrkim nogama vrte loptu za nekakav Dinamo, preko noći prestaju biti “majmuni“, nitko im ne viče uuuu i ne nudi bananu, oni postaju Hrvati. Ne mislim “Hrvati“ onako, od milja, nego pravi Hrvati, dobiju domovnicu i putovnicu. A kad Hrvatska negdje u svijetu stoji postrojena na travi pa zasvira Lijepa naša, svi mi doma vidimo kako crna usta pjevaju, oj junacku zemlju muli. Dobar osjećaj. Luda sam za Edom Maajkom kojem sve one nagrade što ih je dobio u ovakvoj Hrvatskoj ne pomažu da se dočepa državljanstva. Rekoh, luda sam za Maajkom a opet me čovjek nervira.

Uporno ostaje stranac u zemlji u kojoj živi i pjeva samo zato jer ne želi nogicama šutnuti onu kožu. I još je bijelac pa na cesti izgleda kao naš. Nije fer prama meni obožavateljici koja se, dok sluša njegove pjesme, ne osjeća dobro. Ne volim kad mi stranci govore istinu o životu. Vraćam se nogometašima. O njima znam da vole ženske, skupa idu na kurve, jedan drugoga snimaju pa na internetu vidimo što dečki curama rade. Nije to samo kod nas. I engleski dečki jebu između dviju utakmica, onda športski novinari rade intervjue s kurvama, pa kurve govore kako je to trebao biti njihov najsretniji dan u životu a nije bio jer nogometaši s njima nisu ni riječ prozborili nego su ih doživljavali “kao predmete“. Što su kurve očekivale? Odakle engleskim kurvama ideja da nogometaši znaju govoriti? Nogomet ne čine samo nogometaši, to sam već rekla kad sam spomenula onaj autobus. Možda su navijači zanimljiviji? Super mi je kad noću krenu paliti hrvatska sela i gradove. A nitko im ništa ne može jer smo mi Hrvati najzad svoji na svome, i svi smo mi Hrvati, i ovo je Hrvatska. A kad Hrvati pale Hrvatsku onda to nije kao kad to pale Srbi, to je nešto kao sretna nova godina. Navijači, mi Hrvati, ne pale samo doma. Oni nakon utakmice znaju i neke strane zemlje pretvoriti u Lijepu Našu. Pa se razbijaju švicarski, austrijski i slovenski auti a onda Švicarci i Austrijanci za Hrvatsku televiziju, športski program, govore kako je nešto divlje u zraku. Ne kuže da udišu hrvatsko. Gdje su naši navijači tamo je Kroatien. Stalno slušamo kako se nešto mora učiniti. Tramvaji, automobili, zapaljeni autobusi, naoružani odredi specijalaca, razbijeni dućani, obustavljen promet, sve to košta. Nije normalno da se svaki hrvatski grad za vrijeme utakmice “visokoga rizika“ pretvara u tvrđavu. A onda ipak pobijedi razum pa oni koji vode ovu zemlju skuže da, ne budemo li sami sebi palili gradove, tko će nam ih paliti, danas kad rata više nema, a Hrvat bez rata je k’o kurva bez pičke. Ovo je bilo nepristojno, ovo, bez pičke.

Namjerno sam to rekla, to mi je kao nekakav uvodić u govorenje o ljudima koji također čine hrvatski nogomet. To su menedžeri. Mi imamo Mamića. Ovo ipak treba naglasiti. Naši nogometaši su poput engleskih, naši navijači ne razlikuju se od talijanskih ili bosanskih, samo je Mamić jedan jedini na kugli zemaljskoj. Može li se igdje u svijetu dogoditi da takozvani ugledni nogometni menedžer sve športske novinare jedne zemlje u jednom danu, uživo, na televizji nabija na svoj kurac. I još to pokaže rukama, da dečki i cure skuže kako će mu na njega nasjesti. Meni koja se baš ne razumijem u nogomet nije bilo jasno zašto športski novinari i novinarke zbog toga danima plaču i još će ga tužiti nekakvoj Europi? Zato što ih Mamić do sada nije nabijao na kurac? Zato što ih je ovaj put želio nabiti drukčije? Nabio ih je javno umjesto da im to učini daleko od kamera? Gdje je problem? U Mamićevu kurcu ili u Mamićevu kurcu pred kamerama? Plačljivci. A mi koji ne živimo od nogometa nikad se ne žalimo. Hrvatska televizija kojoj plaćamo pretplatu svaki tjedan direktno prenosi trk sirotih bića prema vratnicama, s tribina ih gleda stotinjak bojsa. Kad šutnu loptu u mrežu, onda jedan drugome traže jaja.

Kome se mogu žaliti žene koje to gledaju i misle da nije fer ubijati pedere na Trgu bana Jelačića, a dečkići koji ga jedan drugome uvaljuju na travi su Hrvatska? Ako su oni Hrvatska, ako su oni koji razbijaju, pale, žare, mlate, dave, razvaljuju, Hrvatska, ako je onaj Mamić koji na Hrvatskoj televiziji pola sata čitavoj naciji jebe mater, Hrvatska, tko smo mi, gledatelji? Hrvatski zatvori puni su klinaca koji su negdje prodali travčicu, razbili susjedu retrovizor, ukrali na kiosku tisuću kuna. Starci moraju platiti petsto kuna ako ih uhvate da bulje u neprijavljen televizor. A Mamić ništa ne plaća i još uvijek je i na televizji i na slobodi? Okej, ne kažem da bolesnike odmah moraju zatvarati, neka ga netko najprije izliječi pa mu onda sudi... Nisam normalna. Ako krenemo zabranjivati Mamiću da Hrvatsku nabija na kurac, morat ćemo tražiti od nogometaša da nauče pjevati Lijepu našu, pa zabraniti navijačima da čeličnim šipkama razvaljuju prolaznicima glave... Ej! Dok kažeš, nabijem vas sve na kurac, izgubit ćemo Hrvatsku.