ZVONIMIR MILČEC, dugogodišnji zagrebački Novinarski kroničar, upravo je dovršio svoju autobiografiju Koju će objaviti nakladnik V.B.Z.“Jednom sam napisao, želim li pročitati nešto lijepo, sam si to napišem. To je glavni razlog zbog kojeg sam odlučio objaviiti autobiografiju, a definitivno me na to nagovorio Velimir Visković, kada smo se sreli na promociji posljednje knjige Igora Mandića. Negdje u isto vrijeme, moja kolumna u Jutarnjem listu prvi put, u ovih pedeset godina koliko ih objavljujem, nije izišla puna dva tjedna. Osjećao sam se poput mrtvaca i odlučio napisati vlastitu biografiju bez imalo uljepšavanja, a to znači da nisam prešutio ni pijančevanja, ni erotiku ni tučnjave u kojima sam sudjelovao. Kao i početak, tako je i kraj pisanja autobiografije obilježila koincidencija, u tjednu kad sam završavao posljednju, 420. karticu, prvi put u pola stoljeća zabunom su objavili moju kolumnu koja je izišla tjedan dana ranije. To je život kolumnista“, priča Zvonimir Milčec, vjerojatno najpoznatiji kroničar grada Zagreba koji već pola stoljeća piše kolumne o svom rodnom gradu.

Milčec je nedavno u izdanju V.B.Z-a objavio knjigu “Volite li Zagreb”, a uskoro izlazi i autobiografija u kojoj opisuje odrastanje na Bukovcu, početke novinarske karijere u Večernjem listu, druženja s brojnim poznatim osobama, ali i vlastite poroke poput sklonosti alkoholu. Premda njegovo glorificiranje Zagreba i Zagrepčana mnogi ne vole, Zvonimir Milčec uživa kultni status kod brojnih čitatelja. Uostalom uspješan je i pisac: “Zvižduk s Bukovca” može se smatrati jednom od najpopularnijih dječjih knjiga objavljenih u Hrvatskoj, a “Pozdrav iz Zagreba”, knjiga koju je objavio 1987. u vrijeme Univerzijade, prodana je u 40.000 primjeraka. U razgovoru za Nacional govorio o strahovima od pridošlica u Zagrebu, kao i nepoznatim insertima iz života.

NACIONAL: U posljednjoj knjizi “Volite li Zagreb” često upotrebljavate termin metropola. Poznajem puno urbanista i sociologa koji se ne bi složili s vašim mišljenjem?
- Zagrepčani su sebe uvijek titulirali kao stanovnike metropole. Na kraju krajeva, to i jesmo i u administrativnom i političkom, a u neku ruku, i kulturnom smislu. Ovdje se najviše gradi i imamo najviše shopping centara što je možda karikaturalna strana jer se ništa ne proizvodi, ali i po tom potrošačkom segmentu ovaj grad je hrvatska metropola.

NACIONAL: Nema li u vašem pisanju pretjerane nostalgije i slika Zagreba kakav više ne postoji?
- Ne, jer me čak pretjerano ne zanima ono što ne postoji. Volim podsjetiti čitatelje kako su živjeli naši stari, ali samo kako bi zaključili jesmo li danas bolji ili lošiji. Ali nikada nisam napisao da je nekad bilo bolje nego danas jer se držim izreke Egona Kischa ”najintrigantnije je vrijeme u kojem živimo“. U meni nema sentimentalnosti, a o tome kako pišem dobro su kazali na nedavnoj promociji Milan Bandić i Branimir Donat, ”Da nema Milčeca i njegovih tekstova, mnogi Zagrepčani ne biS FRANJOM TUĐMANOM koji mu je 1989. ponudio da se upiše u HDZ, što je Milčec odbio znali kakav je grad u kojem žive“. U ovoj zemlji puno ljudi ne voli Zagreb i na mnogim mjestima u Istri i Dalmaciji postoje grafiti ”ZG=BG”. To je najveća uvreda za Zagrepčane, ali sami smo krivi za takvu situaciju. Evo konkretnog primjera: svake nedjelje nalazim se u jednom kafiću pokraj Maksimira s društvom sastavljenim od Dalmatinaca i nas Purgera. Društvo čini dosta liječnika, Joško Paladino, Boris Labar, Mirko Gjurašin, Ivan Fattorini i drugi. Tamo mi je Slaven Letica rekao ”Vi Purgeri ćete izumrijeti jer ste premekani”. To je istina, mi dinamovci ćemo kada ne igra Dinamo navijati za Hajduk, ali žestoki hajdukovac će vrlo rijetko navijati za Dinamo. U autobiografiju sam želio staviti fotografije trojice Paladinovih sinova u hajdukovim majicama, ali i unuke Ivana i Željke Fattorini, koji su rođeni u Clevelandu s obilježjima Dinama. Paladino je pristao, međutim Iva Fattorini je zabranila objavljivanje svojih kćeri. To je pokazatelj da se mi Zgarepčani ne znamo boriti i zato ćemo izumrijeti.

NACIONAL: Moram priznati da je ovo prilično čudan argument.
- Pripadam generaciji koja je odrastala poslije II. svjetskog rata i tada nismo voljeli Dalmatince. Govorilo se kako oni imaju duge vratove jer preko planine gledaju koje je slobodno rukovodeće mjesto u Zagrebu. Sada nakon Domovinskog rata, svi smo mrzili Hercegovce jer oni koji odrastaju na kamenu drže se skupa. Na žalost mnogi žele Zagrebu nametnuti svoj mentalitet i navike.

NACIONAL: Ne čini li vam se kako su vaše teze bliske lokal-šovinizmu?
- Ne. Osobnim primjerom svjedočim da želim biti dobar sa svim ljudima bez obzira na to odakle potječu. Moja obitelj živi na Bukovcu od 13. stoljeća, a danas je osamdeset posto mojih susjeda iz Duvna ili Livna. Naš odnos je pun ljubavi i prihvaćanja drugih, ali nisam sretan kada vidim da neki došljaci u ovom gradu uče svoju djecu da se ne osjećaju Zgarepčanima. Često me zovu na gostovanja u škole gdje pričam o ”Zvižduku s Bukovca”, i nedavno me svojom pameću i ponašanjem impresionirala neka djevojčica, tako da sam osjetio potrebu pitati ju odakle je. ”Ja sam Dalmatinka iako sam rođena tu na Ravnicama”, glasio je njezin odgovor. Nije prošlo ni tjedan dana, na sastanak me vozio službenik jedne gradske ustanove, koji je očito dobro upućen i 10-15 minuta smo ugodno razgovarali. Kada sam ga upitao je li Zagrepčanin, odgovorio je ”Nisam, rođen sam u Zagrebu, ali ja sam Hercegovac“. Na rastanku sam mu poklonio svoju knjigu ”Fakat Zagreb” s posvetom ”Pozdrav iz našeg zajedničkog Zagreba“.

NACIONAL: Ako ne volite Hercegovce, zašto onda imate tako pozitivno mišljenje o Milanu Bandiću?
- Bandić je nešto drugo. Sjećam se da me Zlatko Canjuga iznenada pozvao 2000. prije gradskih izbora i pokušao me uvjeriti da pristupim HDZ-u. ”Gospon Milčec, vidite koja su vremena, morate biti nositelj liste za Grad Zagreb“. Odgovorio sam ”Ja ne moram ići nigdje. Samo sam jednom morao ući u Partiju“. ”Vi ste bili u Partiji”, stresao se Canjuga, a stvar je izvukao Mladen Čutura koji mu je objasnio ”Caki, a kak bi cijeli život bio novinar u Vjesnikovoj kući da nije bio u Partiji“. U Savez komunista sam ušao 1968. kako bih zadržao posao. Osam dana sam bio u birtiji i nisam dolazio na posao, već su mi napisali otkaz, ali sam pristao ući u Partiju pa je sve zaboravljeno.

NACIONAL: Gdje je u svemu Bandić?
- On me nije vrbovao kao ”canjuge” nego je mjesecima u moj lokal dolazio jedan njegov prijatelj koji je saznao sve o meni. Jednog dana neki prijatelji su mi rekli da me Bandić želi vidjeti, a ja sam se već spremio odbiti ponudu za ulazak u SDP. No, on mi je ponudio da uđem kao nezavisni zastupnik u Gradsku skupštinu i na to sam pristao. Kao gradonačelnik Milan Bandić je pokazao golemu energiju, a vjerujem da velik utjecaj na to ima njegovo porijeklo. Prvi je Hercegovac koji vodi Zagreb i zato ima strašan motiv napraviti nešto po čemu će ostati zapamćen. Iako je došljak doživio sam ga u pozitivnom smislu, a druga je stvar kakva je sadašnja percepcija o njemu.

NACIONAL: Podržali ste ga i u vezi obnove Cvjetnog trga, što su vam mnogi zamjerili?
- Zagrepčani su uvijek bili protiv promjena. Protivili su se izgradnji Hrvatskog narodnog kazališta, a prava pobuna je nastala kad je donesena odluka o rušenju bolnice koja se nalazila na Trgu bana Jelačića. U podrumu su bili smješteni psihički bolesnici i njihovi jauci i urlici čuli su se na središnjem gradskom trgu, ali građani su se žestoko usprotivili rušenju bolnice i gradnji nove na drugoj lokaciji. Ista stvar se dešava i s Cvjetnim trgom, međutim mene optužuju da branim Tomislava Horvatinčića i Milana Bandića. Poanta je u tome da te dvije zgrade u kojima je nekad bila Tipografija, a kojih je rušenje predviđeno, nemaju nikakvu vrijednost. Više puta sam pregledao makete Cvjetnog trga i vidio da je riječ o planu koji će tom dijelu grada dati novu i ljepšu dimenziju. To je projekt za budućnost i želim da moji unuci Jana i Ivan uživaju u obnovljenom Cvjetnom trgu. Pazite, podržao sam Podreccin, a ne prijedlog svog prijatelja Branka Silađina, što pokazuje koliko vjerujem u kvalitetu rekonstrukcije. Ali stanovnici Zagreba jednostavno ne vole promjene.

S GABI NOVAK i Arsenom DedićemNACIONAL: Jedan od motiva autobiografije je i vaših pola stoljeća novinarstva, a počeli ste u Večernjem listu?
- Za sve nas pojam je bio Krešimir Kovačić, glavni urednik predratnih Novosti. Pisao je čarobne tekstove o starom Zagrebu na humorističan način. Nama početnicima puno je značilo što smo mogli sjediti u Kazališnoj kavani s čuvenim novinarima starije generacije, ali najveća sreća za Večernjak bila je to što je prvi glavni urednik bio Stjepan-Puba Cerjan, rođeni Zagrepčanin i partizan. Cerjan nije imao pojma o pisanju, ali posjedovao je nevjerojatan osjećaj i za urbano i za novinarstvo. Iz moje generacije još su tu Živko Gruden, Aleksa Vojinović i Ante Živković, a iako je rat završio s činom pukovnika, Cerjan nikada nikoga od nas nije nagovarao da uđemo u Partiju.

NACIONAL: Za vas se pričalo kako volite popiti?
- Na žalost spadam među ljude koje je zahvatio medicinski fenomen dipsomanija, a to je stanje da kada počnete piti više se ne znate zaustaviti. Napisao sam i knjigu ”Tekuće priče”u kojoj pišem o pijanstvu i erotici. Puno puta su me žena ili taksist, poslije teških pijanstava vozili direktno u Vinogradsku na detoksikaciju. Tamo je radio strašno pametan liječnik dr. Lang, koji bi me poslije tretmana puštao kući dok su pacijenti sa sličnim simptomima ostajali na terapiji dva mjeseca. Znao je da mi se nakon takvih doživljaja alkohol gadi i da idućih nekoliko mjeseci neću ući u birtiju. Jednom sam imao totalku jer sam vozio sa 3 promila alkohola u krvi i poslije toga sedam godina nisam pio. Sada ne pijem pet godina, a za sve je zaslužna unuka Jana. Kad je imala 3,5 godine i živjela s roditeljima od njih je čula da ”deda cuga”. Iako nije shvaćala što znači cugati bilo joj je jasno da je to nešto jako ružno i jednom je uplakana nazvala moju ženu i pitala ”Bako je li istina da deda pak cuga”. Kada mi je to supruga ispričala, nešto me steglo u srcu i od tada do danas nisam popio kap alkohola.