JAKE GYLLENHAAL i Robert Downey Jr. u 'Zodiacu'O “Zodiacu” se mnogo pisalo u vrijeme kinopremijere i za trajanja ovogodišnjeg canneskog filmskog festivala, no film je jednostavno predobar a njegov redatelj David Fincher prevažan da ga se ne bismo prisjetili još jednom, kada se napokon pojavio u videotekama. To više što još uvijek postoji nekoliko polja na kojima ga vrijedi braniti, jer se svima baš i nije svidio. Popularni James Berardinelli napisao je tako da je “više stila bilo u ranim Fincherovim spotovima negoli u ‘Zodiacu’”, a kolegi Radiću se učinilo da je precijenjen, baš kao i kompletan Fincherov opus.

Prije svega, “Zodiac” je stilski zapanjujući film, ništa manje efektan od najboljih Fincherovih ostvarenja “Sedam” i “Klub boraca”, samo što se umjesto za upadljiv, nazovimo ga “barokni” stil, Fincher ovoga puta opredijelio za tzv. nevidljivu režiju, stil koji su usavršili holivudski klasici. Taj stil nipošto nije “dokumentaristički”, kako su neki htjeli dokazati, uklapajući “Zodiac” u sve popularniji trend “dokudrama”, a nije, naravno, niti nevidljiv. Riječ je jednostavno o tome da Fincher odustaje od eksplicitnih stilskih komentara zbilje koju uprizoruje. Prividno manje ambiciozan, Fincher je režijski virtuozan kao i prije, samo što njegova virtuoznost više ne leži u zapanjujućoj mizansceni ili neobičnim vožnjama kamere i rezovima, nego savršeno funkcionalnim kadrovima kojima gledatelje nenametljivo ali totalno uvlači u svoje prizore. Fincherov stilski preokret u “Zodiacu” ima snagu narativnog preokreta Davida Lyncha u “Pravoj priči”, koji je potaknuo čuvenog Žižeka da naizgled najkonvencionalnije Lynchovo djelce proglasi zapravo najvećim eksperimentom.

Iako inzistira na realističnosti prizora i nastoji potaknuti gledatelje da se identificiraju s vremenom, prostorom i likovima radnje, Fincher i u “Zodiacu” ostaje prije svega autor ideje i koncepta, pa tek onda priče i karaktera, nezaobilaznih sastavnica klasičnog narativnog stila. Iz toga proizlazi da se klasičnom stilu okreće samo zato da bi ga još efektnije dekonstruirao. Naime, priča o neuspješnom lovu nekolicine policajaca i novinara na serijskog ubojicu koji je harao Kalifornijom krajem 60-ih i početkom 70-ih godina očita je alegorija Fincherova uvjerenja u nemogućnost spoznaje i pesimističnog stava o ograničenosti ljudskog razuma. Najveća je žrtva u “Zodiacu” čovjek koji ubojicu najdosljednije lovi - karikaturist Robert Graysmith, koji zbog opsesivnog traženja istine ostaje bez obitelji. Svi ostali prolaze bolje, ovisno o tome koliko im je vremena trebalo da se pomire s porazom pred nedokučivom logikom zbilje, poput legendarnog policajca Davida Toschija, koji je nadahnuo autore “Bullitta” i “Prljavog Harrjya”. Izlažući klasičnim stilom priču koja nikada neće biti riješena, Fincher posredno izražava sumnju u mogućnost same naracije. Nekažnjeni zločini nisu nikakva novost u ambicioznijim krimićima, kao ni kritička razmatranja njihovih autora o ograničenosti logike i nemogućnosti spoznaje, barem još od vremena švicarskog književnika Friedricha Dürrenmatta (“Sudac i njegov krvnik”). No vrijednost Fincherova filma i nije u novostima koje donosi ili ne donosi, nego fascinantnom načinu na koji nas redatelj ponovo uvlači u svoje višeznačne svjetove i uvjerava u njihovu mogućnost. Jedna od zamjerki upućivanih Fincherovu filmu bila je i ta da su glavni likovi nedovoljno elaborirani. Prigovor stoji, no postoje narativni filmovi od kojih se to i ne traži, jer njihovi glavni likovi nisu ljudski karakteri nego zbivanja, kao recimo u možda ponajboljem Kubrickovu filmu “Barry Lyndon”. Glavni je “lik” “Zodiaca” zapravo sama istraga, a ona je elaborirana bez pretjerivanja savršeno.

Zapravo “Zodiac” ima samo jedan problem, na koji Fincher nažalost nikako nije mogao utjecati. “Problem” se zove “Sjećanja na ubojstvo”, veličanstveni film slične tematike i poante, koji je četiri godine prije “Zodiaca” režirao korejski majstor Joon-ho Bong. Bongov film još je životniji, potresniji i slojevitiji od Fincherova, no to još uvijek ne znači da ni potonji nije odličan.

GOSPOĐICABLITZ
"Gospođica" mlade redateljice Andreje Štake zaslužuje sve pohvale i nagrade koje je osvojila. Drama o tri imigrantice s područja bivše SFRJ u Švicarskoj imponira suptilnom režijom, uvjerljivo profiliranim likovima, tjeskobnom atmosferom i efektnim socijalnim podtekstom, lišenim bilo kakvih natruha jugonostalgije. Posebno veseli činjenica da je osim odličnih Marije Škaričić i Mirjane Karanović priliku za dobru ulogu napokon dobila i Ljubica Jović ("Martin u oblacima", "H-8", "U registraturi"), ranih 60-ih godina jedna od najzanimljivijih hrvatskih glumica, koja spletom bizarnih okolnosti, karakterističnih za hrvatsku kinematografiju, nije imala priliku ostvariti karijeru proporcionalnu velikom talentu.
Das Fräulein, njem.-švic.-bos. drama, 2006.
R: Andreja Štaka
GL: Mirjana Karanović, Marija Škaričić, Ljubica Jović
FILM: 3 i pol
DVD: 2
MAREBITODISCOVERY
"Marebito" započinje obećavajuće, kao egzistencijalna drama o snimatelju opsjednutom strahom. Film redatelja Takashija Shimizua, potpisnika nekoliko nastavaka japanskih i američkih "Kletvi", potom očekivano preraste u zanimljiv psihološki horor, no jednom kada se glavni junak spusti u tokijsko podzemlje i ondje otkrije tajanstvenu djevojku, "Marebito" se razotkriva kao osrednja kombinacija arta i trasha. Uz dužno poštovanje prema činjenici da je snimljen u vrlo skromnim uvjetima, za samo osam dana, Shimizuov "Marebito" nije više od solidnog filmića namijenjenog ponajprije i jedino okorjelim ljubiteljima egzotičnih tematika, japanske strave i bizarnih preokreta, nakon kojih se jedni osjećaju mudro a drugi prevareno.
Marebito, jap. horor-drama, 2004.
R: Takashi Shimizu
GL: Shinya Tsukamoto, Tomomi Miyashita, Kazuhiro Nakahara, Miho Ninagawa
FILM: 2 i pol
DVD: 2
SMRTNA TIŠINABLITZ
Horor "Smrtna tišina" najnoviji je autorski film Jamesa Wana i Leigha Whannella, autora čuvene "Slagalice strave". To znači da imamo posla s maštovito osmišljenim scenama likvidacija i pričom o čijem je smislu bolje i ne raspravljati. No dok je "Slagalicu strave" spašavao zanimljiv koncept, "Smrtnoj tišini" se uistinu ništa ne može reći u obranu, osim da je film vizualno atraktivan, no to je standard koji su davno dosegle i stotinama puta skromnije kinematografije od američke. Gomilanje mrtvih jamči "Smrtnoj tišini" dobar prolaz u videotekama, no opet, ovakva su djelca jedan od razloga zbog kojih mnogi radije posuđuju novac negoli filmove, pa je otvorenu videoteku još teže pronaći negoli dobar horor.
Dead Silence, am. horor, 2007.
R: James Wan
GL: Ryan Kwanten, Amber Valletta, Donnie Wahlberg, Michael Fairman
FILM: 2
DVD: 3