Srećko JurdanaZa sve one, koji od države nisu uzeli hotel, tvornicu, trgovački lanac ili nogometni klub, ostala je utješna nagrada u obliku maloga paketa dionica T-HT-a na kojem se - nakon višednevnoga povlačenja po šalterima i proučavanja teozofije burze - može ostvariti određena neposredna dobit. Vesna Škare-Ožbolt iz DC-a optužuje vladu da je tim poklonom - napravljenim zbog predizbornih razloga - oštetila državni proračun za milijarde, na račun većine građana koji spomenute dionice nisu mogli ili htjeli nabaviti. Nesumnjivo je u pravu, ali što da se radi, političke simpatije se kupuju, nekoć cipelama - lijevom prije glasovanja, desnom nakon njega - danas državnim dionicama. Za mnoge je, uostalom, političko prodavanje dionica po povlaštenoj cijeni simpatičniji potez od nabijanja poreza na njih, čemu se priklanja SDP.

Gospođa ŠO otvorila je na neki način oči spomenutom SDP-u, koji se u proces kritiziranja Sanadera zbog dionica uključio naknadno. Radi se o izbornoj promidžbi, ustvrdio je Zoran Milanović, a i o stvaranju iluzija o lakoj zaradi, čemu doprinos daje televizija. U pravu je: televizija je funkcionirala kao izravan stimulator pomame, i bez nje se stvar ne bi mogla izvesti. Izazivanje hipertrofije potražnje upravo je temelj velikih derivacijskih operacija u kojima se buduća vrijednost dionica umjetno napuhuje propagandističkim provociranjem interesa kod ulagača. Na opisanome principu funkcionira danas cijela zapadna ekonomija, i mnogi analitičari upravo zato upozoravaju na opasnost nove globalne recesije koju će izazvati neizbježno pucanje “derivacijskoga balona”.

Sanader je derivacijsku operaciju s dionicama T-HT-a pokrenuo kao metodu za brzo ostvarivanje vlastitoga političkoga profita, ne opterećujući se njezinom artificijelnom ekonomskom prirodom, i mediji su mu pritom raskošno stajali na usluzi. Njegovi protivnici reagirali su na operaciju sa zakašnjenjem, u prvom trenutku ne shvaćajući o čemu se radi, i danas mu pušu u leđa. Dakako, nije baš jednostavno parirati propagandnoj lavini koja građane uvjerava da od Vlade dobivaju dar bez premca, to više što ni SDP ni njegovi saveznici ne nude posebno impresivne ekonomske kontrakoncepte. Zoran Milanović apelirao je nedavno na samaritanske instinkte građana prema državi, izjavljujući kako nekomu tko je zaradio stotinjak tisuća kuna na dionicama ne bi trebalo biti problem da petnaest tisuća odvoji za porez. Petnaest na stotinu neosjetna je sitnica za pojedinca, a državi čini radost. Politička vrijednost te ideje uskoro će se provjeriti u praksi, ali od nje same gotovo da je zanimljivija ležerno-didaktička kategoričnost kojom je gospodin Milanović prezentira. Ekonomske sudove on pretvara u neku vrstu poezije, s namjerom da dioničare izravno dirne u srca i njihove duše oslobodi tereta suvišnoga posjedovanja.

Dok Milanović čeka da mu se vlast isporuči na tanjuru, Sanader na svim područjima grčevito nastoji preuzeti inicijativu. Prvi cilj bili su mu konkurenti u vlastitome dvorištu. Uspio je - preko Kramarića i Glavaša - smijeniti Đapića s položaja osječkoga gradonačelnika i oduzeti mu polugu za slavonsku ekspanziju. Izlaskom Rožića i Tadića razbio je jezgru HSP-a kako bi izbjegao disperziju glasova namijenjenih HDZ-u, a udario je i na njegove kolaterale u Vukovaru, gdje su HSP nedavno napustila dva važna lokalna člana. Nadalje, prodajom dionica nastoji pokrenuti zamašnjak financijskih simpatija prema svojoj vladi i preko noći ublažiti negativne efekte njene dosadašnje ekonomske politike. Zatim, neke od istaknutih položaja na HTV-u preuzeli su ljudi kojima vjeruje. S Mesićem je ušao u sukob oko nastupa u Ujedinjenim nacijama u povodu haaške presude za Ovčaru, svjestan da bi mu primat u tom pojavljivanju - i energičan stav prema Haagu koji će pritom zauzeti - mogli kompenzirati političke posljedice nacionalnoga nezadovoljstva suradnjom sa Sudom. Last but not least, čini se da je diskretno otvorio i frontu prema Milanu Bandiću kao važnome logističaru, ali ujedno i najslabijoj karici SDP-a.

Stipe Mesić s razlogom se suprotstavio Sanaderovoj namjeri da ga protokolarno zamijeni za govornicom UN-a, jer takav scenarij može narušiti ugled koji je Mesić stekao na međunarodnoj sceni. Sanader se, međutim - za razliku od Mesića - nalazi u kritičnoj predizbornoj fazi i nastup u New Yorku esencijalno mu je potreban prije svega radi domaće javnosti. On pouzdano ne namjerava propustiti priliku. Na drugoj strani, pitanje je koliko je svrsishodno Mesićevo rano objavljivanje zahtjeva da se suđenje Gotovini, Čermaku i Markaču prepusti Hrvatskoj. HDZ ovdje nije bez argumenata kad tvrdi da se to moglo izvesti samo preko tajne diplomacije, a ne preko javnih agitacija na visokoj razini. Međunarodna zajednica ne podnosi ultimativno-kategorične pristupe, čak ni onda kad su moralno utemeljeni.

Kad je riječ o Bandiću, protiv njega je USKOK zadnjih dana poduzeo “istražne radnje” u vezi sa zamjenom skupljeg gradskog zemljišta za jeftinije u vlasništvu privatnih tvrtki koje su povezane s Bandićem i njegovim ljudima. To je zadnja u nizu afera u kojima je Bandić pozadinski protagonist. Predzadnja je bila rušenje zaštićene zgrade tekstilne tvornice “Nada Dimić”, koje je izveo Bandićev štićenik Kerum. Gospodina Bandića u Zagrebu danas podržava još samo građevinska mafija, i njegova strahovlada vjerojatno se približava pravosudnome epilogu. USKOK, međutim, nije tek jučer doznao za spomenutu manipulaciju zemljištem, i vrijeme njenoga objavljivanja sugerira da je državna vlast odlučila udariti po Bandiću u trenutku kad SDP od toga bude imao najviše štete.

Na drugoj strani, začuđuje Sanaderova odluka - ako je točna - da na vrh izborne liste HDZ-a u Zagrebu postavi Jadranku Kosor. Bez obzira na to što se ne radi o gradskim nego o državnim izborima, bilo bi logično da Sanader - u trenutku kad se cijeli Bandićev interesni sustav doslovce ruši u glib - SDP-u u Zagrebu suprotstavi svoje najkvalitetnije ljude, a ne dosadnu partijsku činovnicu bez zrna građanske karizme, kojoj otplaćuje nepostojeće zasluge.