Zastupnici desetog Hrvatskog Jazz Sabora boravili su proteklih jedanaest dana u svom radnom, podzemnom, zvučno izoliranom domu. Došli su iz svih krajeva Lijepe naše i susjednih zemalja, i to izravno iz školskih klupa i glazbenih škola, kazališta, jazz akademija, tonskih studija ili netom završenih nastupa na domaćoj i međunarodnoj jazz sceni. Okupljeni znatno rjeđe (tek jednom godišnje) od svojih “ozbiljni(ji)h kolega” u tišini i miru zagrebačkih jesenskih noći, oživljavali su i ispunjavali pozitivnom energijom najpoznatiji hrvatski “jazz podrum”.

Stilska raznolikost, neobična za državu koja broji tek polovinu stanovništva jednog New Yorka, posljedica je iznimne upućenosti sudionika festivala u povijest i genezu jazz glazbe, a ništa manje i muzikalnosti koja krasi toliki broj naših svjetski poznatih i priznatih glazbenika.

Glazbenici čije vrijeme tek dolazi

Počeo bih sa onima koji će slijediti i produbljivati duboke brazde jazza koje je na ovim prostorima najsmjelije i najtemeljitije urezao Boško Petrović u (i sa) svim jazz sastavima koje je tijekom pedesetak godina stvarao i nadahnjivao svojim maštovitim kompozicijsko-improvizacijskim rješenjima.

Mladi glazbenici tradicionalne Ljetne grožnjanske jazz škole prikazali su rezultate dvotjednog usavršavanja u rock-jazz gitarističkom (električno-akustičnom) muziciranju, klavirsko-aranžerskom i pjevačkom izrazu, te konačno i udaraljkaško-harmonijskom umijeću najmlađih vibrafonista. Mladi slovenski glazbenik Vid Jamnik i ovaj put je iskočio iz generacijskih redova nametnuvši se rijetko viđenom tehnikom sviranja, vrelom simpatičnih, zrelih i efektnih sola i ništa manjim osjećajem za mjeru prema ostalim glazbenicima na stageu. Rečenicu poklanjam i prohladnom i predvidljivom Argus Kvartetu iz Osijeka koji se uklopio u ulogu predgrupe grožnjanskim školarcima.

Nina Badrić u jazzu

Glas, i to ženski, bio je u centru pažnje u dvjema večerima; Jasne Bilušić koja je otpjevala uglavnom standardni repertoar sa uigranim Triom Julija Njikoša, te Nine Badrić koja je za svog debitantskog jazz nastupa bila uvelike potpomognuta odličnim Ante Gelo Kvartetom. “Dijete BP Cluba”, kako je Jasna Bilušić već odavno prozvana, upravo se tako i osjećala pred brojnim štovateljima vokalnog jazza, dok je jazz-novakinja Nina Badrić pokazala vidljivu (srećom, manje čujnu) nervozu i tremu tijekom cijelog nastupa. Iako točno intonirana u svakoj skladbi i pri bilo kojem pokušaju improviziranja, Nina nije pokazala previše smisla za scenski suživot sa Gelom i dečkima. Na žalost, to je i ključni promašaj nastupa koji je na kraju ipak ostavio simpatičan ton (spontana komunikacija s publikom i omnipotentnim umjetnikom Ante Gelom) i nagovijestio mogućnosti “iskupljujućih” nastupa do kraja 2007. godine, na mjestu Nininih trenutnih glazbenih izazova.

Autorska djela saks-kvarteta

Promocija tek izdanih nosača zvuka nije manjkalo. Tu su se nagurala čak tri sastava! Dva saksofon kvarteta (Mirokado Kvartet i Denis Razz Razumović Kvartet) i jedan originalan hrvatski jazz-endem Black Coffe & Klapa Mendula.

I ovdje bi se mogli postaviti u stanoviti kontrast istovrsni ansambli, iako su se oba slučaja našla pod hvale vrijednim zajedničkim nazivnikom dominacije autorskih uradaka. Dok se Denis Razz Razumović (alt saksofon) oslanja na vrlo muzikalne tematske osnove, odgovarajuću gitarističku pratnju (Spartaco Črnjević), te prilično probavljenu i staromodnu improvizacijsku tehniku, Miro Kadoić (također alt saksofon) na gotovo trivijalnim motivima gradi zanimljivu harmonijsku progresiju i vještinu improviziranja, postavljajući svojevrsnu komunikaciju na koju, na žalost, iz ostatka banda nema adekvatnog odgovora.

Klapske pjesme u jazz aranžmanima

Najveća domaća diskografska kuća predstavila nam je oblik autentičnog hrvatskog jazz idioma – jazz trio Black Coffee (klavijature, bas gitara, bubanj) i ženski klapski kvartet Mendula (I i II sopran, I i II alt). Vjerujem da na papiru izgleda kao sjajna ideja, što načelno i jest, no u praksi je isto gotovo neizvedivo. Napisah “...gotovo...” jer nam je upravo navedeni skup glazbenika pokazao jednu od mogućnosti. Izniman trud i muzikalnost promicatelja ove vrste originalne glazbe su neupitni. Čak i (više ili manje) spontano uživanje tijekom izvođenja mahom poznatih tradicionalnih klapskih pjesama (“U našeg marina”, “Evo sam ti doša”, “Golubice” u a capella izvedbi, “Projden kroz pasike”,...) je van bilo kakve dvojbe, ali stapanje dvije, ishodišno i tvorbeno, toliko udaljene vrste glazbe nije nimalo lak posao. Slušatelj nerijetko ima utisak slušanja dvije vrste glazbe, trajne tenzije između klasične klapske pjesme (uobičajeni tonalitet zapadnoeuropske vokalne glazbe) i, na trenutke, u potpunosti jazz intoniranog splitskog tria. U protivnom, u intervalima koji se tonski podudaraju, osjeća se gotovo patetična forma, manje zanimljiv glazbeni oblik od oba kojima se bavi. Vjerujem da je nedavno preminulom Max Roachu (10. siječnja 1924 – 16. kolovoza 2007.) bilo znatno lakše napraviti smisleno zvučeću cjelinu jazz banda sa, također vokalnom, ali gospel skupinom (sličnosti idioma).

Fusion, ethno, world, soul, funk

Etno scene se dotakla i skupina Elvis Stanić Group. Ugodna je spoznaja da Elvisova ekstenzija u nazivu banda sve manje označava stilsko obilježje i asocijaciju na međunarodno priznati Pat Metheny Group. Istovremeno, ni u kojem slučaju, ne mislim da je dosadašnji Stanićev put djelomične imitacije bio neispravan. Sigurno je sasvim prirodno, ako ne i nužno, odvojiti se od globalnih glazbenih utjecaja i pronaći vlastiti glazbeni jezik. U vedrim i poletnim skladbama, prilično električnog (pri)zvuka, sastav se nerijetko našao usred raskošnih (i dugotrajnih) fusion improvizacija koje su katkad koketirale sa čistim istarskim etnom koji Staniću tako dobro pristaje.

Za “čistom strujom” poveo se i odličan bas gitarist Dubravko Dudo Vorih sa svojim New Tribeom u ulozi crnački ustrojenog soul-funk ansambla. Hitovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina (najčešće soul sastava Tower of Power) bili su u početku preneseni s puno ritma, groovea i energije, no u drugom dijelu koncerta splasnula je scena, isključujući pritom band leadera.

Obogaćen i podržan gostom, tenor-saksofonistom, iz Italije, osobit i pitak stil bio je svakodnevno prisutnima (mnogima sa već suženom glazbenom razlučivošću) više nego odgovarajući za posljednju večer festivala.

Sisački Django

Tri su nastupa predstavila potpuno dorečene jazz inačice – što zbog jednostavnosti izraza ran(ij)e jazz povijesti, a što zbog dojma da se glazbenici nalaze prilično blizu, ili na samoj kulminaciji svog sviračkog umijeća.

Sisački jazz gitarist i osnivač tamošnjeg jazz kluba Damir Kukuruzović odveo nas je sa svojim kvartetom u prvu polovinu dvadesetog stoljeća. Django Reinhardt, Stephane Grappelli, vrijeme plesnog jazza (swinga) i asocijacija na brodsku svirku iz hollywoodskog romantičnog hit-filma “Čokolada" (Minor Swing)... Sve se to vrlo vjerno moglo doživjeti uz sugestivnu svirku Kukuruzovića i njegova Hot Jazz Kvarteta.

Boško Petrović Trio pokazao je da svoj uobičajeno bogati jazz menu uvijek umije začiniti na vrhunski način; dodavanjem uvijek novih i svježih “okusa” na temeljnu i prepoznatljivu estetiku i godinama krojen upečatljiv stil. Možda je ironično upravo to što su veterani festivala djelomično prikazali moderan način jazz muziciranja, koji u europskim i svjetskim krugovima odnosi najprestižnije nagrade i priznanja (Bobo Stenson, Wayne Shorter), a bazira se na komunikaciji i konceptu.

Gazarov-varijacije na Mozartovu temu

One-man-band David Gazarov “uskočio” je u zadnji čas na mjesto Tria Matije Dedića (otkaz zbog zdravstvenih tegoba M. Dedića) i Kristijana Kikija Beluhana (vokal).

Pijanist o kojem sam već pisao samo u superlativima i ovaj put me iznenadio kako opulentnom ponudom za osjetila, tako i skromnošću u poduljem razgovoru poslije nastupa.

Sadržajno neuhvatljiv (jazz, klasika, romantika, impresionizam,...), laserski brzog uma i, srećom, odgovarajuće (mikro)motorike, Gazarov uspijeva u maloj vremenskoj jedinici iznijeti stotine glazbenih misli, pitanja i intuitivnih odgovora, ne strahujući od pretjerane kompleksnosti, već se vodeći isključivo nezaustavljivom radoznalošću istinskog genija.

Doživljaj večeri (meni i cijelog festivala) bila je parafraza na originalnu temu Wolfganga Amadeusa Mozarta (Varijacije na “Ah, vous dirai-je, maman”, KV265/300e/). Nakon teme sa 12 varijacija uslijedile su jazz-varijacije (predivne modulacije) samog Gazarova, pred čijom maštovitošću i raskoši stila ne bi ostao ravnodušan niti salzburški wunderkind.

Zaveden smislom i estetikom modernog jazza, više ili manje dojmljivom kompozicijom svega preslušanog, nastojao sam i sam pisati po nekom novom konceptu. Manje be-boperski (prva, druga, treća večer, faktografija, dojam...), a više prema nekom programskom, glazbenom smislu, logici događanja...

Svjestan prosječne (pr)ocjene, nadam se da ću usavršiti postojeći izvještavajući stil, vjerujem na svačiju korist.