INOZEMNI USPJEH Tena Štivičić ovih dana slavi veliki međunarodni uspjeh: na Sajmu u Frankfurtu predstavljena joj je knjiga 'Odbrojavanje', a u Londonu i Kölnu izvedena joj je drama 'Fragile' koja je tiskana u EngleskojTena Štivičić (30), mlada zagrebačka dramatičarka koja već četiri godine živi u Londonu, počela je zadnjih nekoliko mjeseci nizati uspjehe i u Engleskoj i u Hrvatskoj. Prvo je u proljeće s ocem Ivom Štivičićem, uspješnim scenaristom, za Teatar Ulysses dramatizirala Krležin tekst “Pijana noć 1918.”, zatim joj je u rujnu Profil tiskao knjigu eseja “Odbrojavanje”, koje je objavljivala u časopisu Zaposlena. Zbirka tih oštroumnih i lucidnih eseja o društvenim fenomenima, sasvim drukčija od banalnih chic-lit kolumni u ženskim magazinima, odmah se popela na drugo mjesto najprodavanijih publicističkih knjiga u zemlji. Naime, ona se u toj zbirci ne bavi površnim aspektima muško-ženskih odnosa, seksom i koktelima, nego na pitak i zanimljiv način piše o životu mlade intelektualke u svijetu tranzicije, globalizacije i konzumerizma. Zatim je ta zbirka preko noći izabrana da predstavlja Hrvatsku na Sajmu knjiga u Frankfurtu.

Nakon toga je njezina drama o životu imigranata u Londonu “Fragile”, pisana izvorno na engleskom jeziku, a praizvedena u Sloveniji u režiji Matjaža Pograjca, izvedena s uspjehom u rujnu u malom ali uglednom londonskom kazalištu Arcola. Samo tri tjedna kasnije Teatar TKO Nade Kokotović postavio ju je i u Kölnu. Jesen će zaokružiti premijerom nove drame “Krijesnice” u zagrebačkom ZKM-u u režiji Janusza Kice, a kraj godine završit će objavljivanjem zbirke drama. Teni Štivičić je do sada izvedeno pet drama - “Nemreš pobjeć od nedjelje”, “Viteška priča, epizoda 1 - Parsifal”, “Dvije”, “Pssst” i “Fragile” - u kazalištima u Hrvatskoj, Sloveniji, Švicarskoj, Engleskoj i Njemačkoj, a neke su emitirane na hrvatskom, njemačkom i slovačkom radiju. Upravo radi na dva filmska scenarija, razmišlja o novoj drami i najavljuje da bi u starosti voljela živjeti malo mirnije i pisati romane.

NACIONAL: U samo nekoliko mjeseci dogodilo se pet iznimno važnih stvari u vašoj karijeri: objavili ste knjigu kolumni “Odbrojavanje”, imali dvije premijere teksta “Fragile”, u Londonu i Kölnu, predstavljate Hrvatsku na Sajmu knjiga u Frankfurtu, a potkraj mjeseca imate premijeru novog teksta “Krijesnice” u ZKM-u u Zagrebu. Jesu li ti uspjesi prijelomni za vašu međunarodnu karijeru?
- Naravno, svi su ti događaji bitni i nadam se da će svi rezultirati nekim daljnjim pomacima, ali već sam naučila da u poslu kojim se bavim, a osobito na međunarodnom planu, stvari idu polako i treba imati puno strpljenja.

S roditeljima Ivom i Mirjanom Štivičić u Zagrebu tijekom posjetaNACIONAL: Kako ste doživjeli predstavljanje svoje zbirke u Frankfurtu? Je li bilo ponuda za prevođenje zbirke?
- Frankfurtski sajam je fascinantan, osobito ako na njemu predstavljate svoju knjigu. Toliko je ogroman da mi je s jedne strane djelovao zastrašujuće - ja s mojom malom knjigom među milijunima knjiga i pisaca u devet hala, na tri kata i tisućama štandova. S druge strane je bilo ohrabrujuće vidjeti da je knjiga ipak još uvijek, i u ovom vremenu kiča i trača, velika stvar. Naime, taj sajam stvara upravo takav dojam. Upoznala sam i nekoliko izdavača koji su pokazali zanimanje za moju knjigu, ali to je još u povojima.

NACIONAL: Ukoričene kolumne nisu baš cijenjene u Hrvatskoj. Međutim vaša zbirka “Odbrojavanje”, u kojoj su skupljeni vaši oštroumni i duhoviti eseji iz Zaposlene, dobila je odlične kritike i odmah se našla na vrhu top-liste najprodavanijih knjiga. Kako to objašnjavate? Kako su eseji nastajali i što vas je najviše poticalo na njihovo pisanje?
- Bio mi je veliki užitak pisati svoju kolumnu u tom časopisu, a uz to na toj stranici imati veliku slobodu u biranju tema. Mislim da je to i veliki privilegij. Taj prostor je neka vrsta mog igrališta, moje govornice, a i mog dnevnika. Pišem o Zagrebu i Londonu, o životu mlade žene, pisca, emigranta, i u tranzicijskom i u kapitalističkom društvu, pišem i o raznim fenomenima društva, politici, tranziciji, odrastanju... Pišem i kroz prizmu intimnog života. A kako se samoironijom i humorom i inače nosim s mnogim stvarima u pisanju i u životu, tako ih koristim i u tim kolumnama. A nakon nekog vremena počeli su se pojavljivati i neki isti likovi, pa i to daje neku poveznicu među tematski različitim tekstovima, što, pretpostavljam, čitanje čini zanimljivijim.

---

NACIONAL: Zašto ste odabrali naslov “Odbrojavanje”?
- To je naziv moje kolumne u Zaposlenoj. Po svemu mi se i sve više čini da živimo na zalazu jedne civilizacije. Ta brzina žvota, ta hiperprodukcija smeća i kiča, to srozavanje kriterija, količina nasilja i institucionaliziranog ubijanja, a onda naravno i cijela ova priča oko globalnog zagrijavanja, sve upućuje na to. Mislim da smo mi dio tog procesa, neke zadnje faze ove civilizacije.

NACIONAL: U teatru Arcola je prije mjesec dana, točno na vaš 30. rođendan, premijerno izvedena vaša drama “Fragile”. Kako je došlo do suradnje s kazalištem Arcola? Kakvo je to kazalište?
- Kazalište Arcola je jedno od najpoznatijih fringe kazališta u zemlji, u stvari, ono se sad već ubraja u off West End, što je korak više, i oduvijek sam bila zainteresirana da se baš u nekom od tih teatara postavi neka moja drama. Ima dva prostora, zanimljiv repertoar i dobru reputaciju. Do naše suradnje je došlo tako što sam na jednom putovanju, koje je organizirao Royal Court Theatre u kojem su se izvodili i komadi Sarah Kane, upoznala direktoricu tog kazališta. Ona je Turkinja pa joj je tema drame “Fragile” o životu i problemima emigranata u Londonu bila vrlo bliska i odmah se zainteresirala. Čim ju je pročitala, ponudila mi je svoje kazalište. Radilo se jako dugo, više od dvije godine, i mislim da su napravili dobru predstavu, koja je bila odlično posjećena. Ta mi je premijera mnogo značila jer je put do premijere za mladog pisca, osobito stranca, prilično težak.

LONDONSKA VEZA Tena Štivičić s dečkom, poznatim škotskim glumcem Douglasom Henshallom u LondonuNACIONAL: Kritike u Timesu, The Stageu i Time Outu bile su vrlo pozitivne, no neke desničarske novine nisu vam bile naklonjene. Je li problem bio u temi o emigrantima u Londonu?
 - Djelomično sigurno jest. Neke od tih novina su djelomično odgovorne za antiimigrantsku paranoju koja vlada u zemlji. Ipak, dobili smo puno odličnih kritika, što nam je osiguralo puno gledalište, a to odlučuje o životu ili smrti predstave, tako da nemam ništa protiv i poneke loše kritike. Možda im se jednostavno nije svidjela predstava.

NACIONAL: Uslijedila je i premijera u Kölnu gdje je tekst postavio Teatar TKO Nade Kokotović. Kakve su bile reakcije?
- Nisam još vidjela njemačku verziju teksta, čula sam samo reakcije prijatelja koji su je pogledali i bili su oduševljeni. Nadam se da ću je uskoro i vidjeti.

NACIONAL: U ZKM-u će 27. listopada biti premijerno izvedena vaša drama “Krijesnice”. Koja je tema?
- Drama govori o nekolicini ljudi koji zapnu u zastoju na jednom aerodromu i o tome što se događa kad se usred ovog prebrzog i prehisteričnog života nepredviđeno zaustavimo, kao da u vožnji dignemo ručnu i prisiljeni smo stajati, suočavati se sami sa sobom, razmišljati. To je drama o umoru, samoći, o onoj stalnoj ljudskoj težnji za boljim.

NACIONAL: Dramu “Fragile” napisali ste na engleskom jeziku, što nije uobičajena praksa. Kakvo je to bilo iskustvo?
- Uživala sam. Bilo mi je začuđujuće lagano. Mislim da mi je zapravo sad teže pisati na engleskom. Naime, što bolje znaš neki strani jezik, svjesniji si koliko ga zapravo ne znaš dobro. Odnos prema jeziku i pisanju se mijenja. Nakon otprilike dvije godine počeo mi je nedostajati hrvatski. Sad pišem na oba jezika, tj. nastojim, jer engleski treba stalno održavati, a materinski jezik se može izgubiti ako ga se ne upotrebljava. U svakom slučaju, ako živim ovdje i pišem ovdje iz ove i za ovu kulturu, moram pisati na njenom jeziku.

NACIONAL: Koliko ima autobiografskih elemenata u vašim dramama?
- U svim djelima uvijek ima dosta autobiografskog, znači ljudi i događaja koji me okružuju, no dramski likovi u jednom trenutku krenu svojim putem. Da nije tako, pisanje bi ostalo na razini terapije.

NA PREDSTAVLJANJU ZBIRKE 'ODBROJAVANJE' prošlog tjedna na Sajmu knjiga u Frankfurtu s piscem Igorom ŠtiksomNACIONAL: Otišli ste u London na magisterij iz dramskog pisma na Goldsmiths College kada vam je financijski pomogla mala tvrtka iz sjeverne Hrvatske te Vjesnik stipendijom. Što vam je u tim prvim mjesecima bio najveći problem - novac, drugi stil života, odnos prema Balkanu? Jeste li bili šikanirani zbog toga što dolazite iz tranzicijske zemlje na Balkanu?
- Cijelu sam prvu godinu provela u nekom stanju šoka. Pamtim strašan umor od svladavanja svih tih novih stvari - faksa, novog tempa rada, čitanja i pisanja na stranom jeziku, ali i praktičnih stvari poput traženja smještaja, života sa stranim ljudima itd. Onda su mi počeli nedostajati prijatelji. U Londonu sam vrlo brzo upoznala gomilu ljudi, jer se ovdje svi brzo upoznaju i brzo zbližavaju, ali brzo i rastaju jer su mnogi tu samo u prolazu. Tako sam imala te silne znance, ali mi se nije dalo s njima družiti, jer su mi nedostajali oni moji, najstariji prijatelji iz Zagreba. Od te samoće i umora znala me uhvatiti depresija, a u takvim razdobljima sve teže pada, od beskonačnog natezanja s jezivom birokracijom do klime, kiše i besparice. To je zapravo lančana reakcija. Ali onda je došlo proljeće, granulo je sunce, a ja sam završila dramu, pa se pokazalo da je cijela godina bila uspješna investicija, neki znanci su postali prijatelji i zaljubila sam se u taj grad.

NACIONAL: Kako ste se snašli u Londonu, “Gradu s previše pisaca” kako glasi naslov jednog eseja u knjizi, kao emigrantica dramatičarka i spisateljica kojoj engleski jezik nije materinski?
- Da, to je veliki problem u Londonu, u kojem je previše ne samo pisaca, nego svih onih koji ganjaju neku svoju šansu. Biti mlad pisac je vrlo zahtjevno, a kada ste još i pisac koji “nije odavde”, to dodatno komplicira stvar. Mislim da je mene spasilo to što sam u London došla s vrlo naivnom idejom po kojoj je vrlo teško otići iz Hrvatske, no jednom kad odete, pred vama se otvara novi život i sve ide nabolje. U početku uopće nisam osvijestila koliko prepreka trebam svladati u takvoj situaciji. A kad mi je to postalo jasno, tada sam već bila preduboko u ovom okružju, i zasukanih rukava, da bih tako lako odustala. U Londonu živim već četiri godine i taj grad više nije mjesto gdje važem dobre i loše stvari. London postaje grad u kojem živim i s kojim sam emotivno vezana. Ne kao sa Zagrebom, nego kao s mjestom u kojem sam definitivno odrasla i koje me na neki način formiralo.

NACIONAL: Jeste li se odmah uspjeli ubaciti u kazališne i književne krugove?
- Ne, baš suprotno. Studijem na ADU u Zagrebu nekako se spontano uđe u te krugove. Kad sam došla u London, shvatila sam da ne znam nikoga i da nemam nijednu adresu na koju bih mogla poslati dramu. Taj famozni “networking” za koji znamo da je užasan i da ga moramo raditi, ja nisam znala ni gdje da ga nađem. No kako je “Fragile” nakon prvog čitanja dobio divne reakcije, tako je to bila neka referenca s kojom sam mogla početi. Imala sam i fantastičnog profesora koji je vjerovao u dramu i koji me preporučio jednom programu za pisce. Nakon toga su stvari polako krenule.

NACIONAL: Koliko je život u Londonu i iskustvo emigrantice promijenilo vaš pogled na Hrvatsku - njezino kazalište, političke prilike i društvene fenomene?
- Postalo mi je jasno, no ne samo zbog života u inozemstvu, da pojam tranzicije, koji znači nešto privremeno, ne namjerava tako brzo proći.

NACIONAL: Koliko vam u književnom radu pomaže savjetima ili kritikama vaš dečko Douglas Henshall, poznati britanski glumac?
- Zna kad me treba pet puta pitati što mi je, jer u stvari želim o nečemu pričati. Zna kad mi se treba sklanjati s puta. Zna i kad me treba podsjetiti na sve dobre stvari koje se događaju u slučaju kad sam malo klonula i posustala. Zna u krajnjoj liniji reći kad sam s nečim promašila. To ne bude odmah primljeno s oduševljenjem, ali na kraju katkad ipak priznam da je u pravu.

DRAMATIČARKA I KOLUMNISTICA TENA ŠTIVIČIĆ s prijateljicama, redateljicom Vesnom Čudić i književnicom Melanie Martinez na izletu u CumbrijiNACIONAL: Vaše ranije drame “Nemreš pobjeć od nedjelje” i “Dvije” bolje su prošle u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Primjerice, “Dvije” je bila četiri godine hit-predstava u Beogradu. “Fragile” je postavljena u tri zemlje - Engleskoj, Njemačkoj i Sloveniji, ali ne i u Hrvatskoj. Kako to objašnjavate?
- Kad sam počela pisati, nije se smatralo da se domaće dramsko pismo treba poticati i njegovati, počevši od poduke na Akademiji pa nadalje. I nije se shvaćalo da domaći dramski tekst potencijalno može biti isplativ kazalištima. Naime, publika mnogo više voli gledati domaće nego strane drame, to ne vrijedi jedino kad se radi o klasicima i najvećim zvijezdama. Ipak, moje su se drame izvodile dovoljno puta u kazalištima tako da se nisam osjećala ogorčeno. Iako je svakom piscu najdraže priznanje koje dobije kod kuće, za karijeru mu je ključno da bude izvođen i da dobiva povratnu informaciju od publike. U zadnje vrijeme dobivam dosta ponuda, više nego što mogu prihvatiti. Suradnja sa ZKM-om je odlična pa se nadam da se radi o generalnoj promjeni stava prema domaćem pismu, jer talentiranih pisaca ima.

NACIONAL: Koliko vam je breme slavnog oca, što opisujete u eseju “Djeca poznatih - prokletstvo ili dar”, otežalo odnosno olakšalo probijanje na književnu scenu?
- S jedne strane, to vam daje prednost utoliko što ste u startu privukli odmah neku pozornost. S druge strane, promatraju vas kao kroz povećalo jer prema djetetu koje ide roditeljskim stopama, kad je riječ o umjetnosti, postoji prilično velika doza skepse, katkad i zlobe. To je teško podnositi kad ste jako mladi i nemate dovoljno samopouzdanja da na takve stvari možete samo odmahnuti rukom, jer shvaćate da su jednostavno prizemne. Ali to se preraste, a kad objektivno pogledate život oko sebe, uvidite da ima mnogo gorih stvari koje vas u životu mogu zadesiti od bremena poznatog prezimena. A što se mene tiče, a to sam napisala i u kolumni, kad me već dopalo da budem dijete neke poznate osobe, prilično sam sretna što sam dijete baš te poznate osobe.

NACIONAL: U kojoj je fazi pisanje filmskih scenarija za “Dvije” i “Fragile”?
- Scenarij za “Dvije” je gotov i za njega se zanimaju neki strani producenti, ali još uvijek čekamo potporu našeg ministarstva. Na scenariju za “Fragile” još radimo.

NACIONAL: Je li vaš odlazak u London definitivan?
- To je teško tvrditi. Zasad ostajem tamo. Jednog dana bih voljela živjeti negdje gdje je malo mirnije. Pisati romane u nekoj kući, imati vinograd, pse, možda neko prase da mi kopa tartufe...

'Pisac nema svoj mir'

NACIONAL: Kakav položaj imaju pisci, osobito mladi, u Engleskoj?
- Pisci se u Velikoj Britaniji iznimno cijene, ali se mladi pisci uglavnom nalaze u vrlo nezgodnoj poziciji. Ta je sredina kompetitivna i komercijalno orijentirana, i u njoj se primjećuje na svakom koraku da pripada brzom, zapadnom stilu života. To znači da pisac nema svoj mir niti privilegij da stvara u svom tempu, niti više postoji “čekanje inspiracije”.
Mladi pisac je uvijek na gotovs, uvijek mora imati pregršt ideja i biti spreman pisati brzo, za malo ili ništa novca. Najbolje su plaćeni oni pisci koji pišu za TV i film tako da svi rade na više kolosijeka. Postoji još jedna zamka - mit o jako mladom, fantastično talentiranom i uspješnom piscu, koji se pojavio u devedesetima i u kratkom vremenu stvorio značajnu karijeru. Zbog toga mnogi mladi pisci već u srednjim dvadesetima misle da im vrijeme istječe ako do tada nisu postigli važan uspjeh.
Međutim kad se određenim piscima dogodi taj famozni prijelaz iz mora anonimnih pisaca u bazen prepoznatih talenata, onda pisac odjednom počinje uživati veliko poštovanje, a dobije i financijsku potporu.

Biografija

1977. rođena u Zagrebu
1999. Nagrada ‘Marin Držić’ i Rektorova nagrada za prvu dramu ‘Nemreš pobjeć od nedjelje’
1999. - 2004. piše drame ‘Parsifal’, ‘Dvije’ i ‘Pssst’
2004. odlazi u London na postdiplomski studij iz dramskog pisanja na Goldsmiths College, napisala radiodramu ‘We are Water’ za BBC World Service
2007. zbirka ‘Odbrojavanje’, a drama ‘Fragile’ izvedena u Londonu i Kölnu