FELICITAS WOLL kao medicinska sestra AnaNema većeg zadovoljstva svakom iskrenom filmofilu od pronalaska dobrog filma među slabo poznatim naslovima, od kojih nitko ništa ne očekuje. Prije gledanja, učinilo mi se kako bi jedan takav “slučaj” mogao biti “Dresden”. Doduše, trosatni njemački spektakl o bombardiranju Dresdena 1945. godine baš i nije posve nepoznat - riječ je o jednom od najskupljih projekata u povijesti tamošnje kinematografije, koji je premijerno na televiziji vidjelo navodno 12 milijuna Nijemaca, no recepcija filma/mini serije izvan Njemačke bila je vrlo skromna. Zavirimo li, tako, na glasoviti IMDb, otkrivamo da nas rubrika “External reviews”, koja obično nudi brojne linkove na recenzije uistinu svakakvih filmova, upućuje na samo šest tekstova o “Dresdenu”- tri njemačka, dva nizozemska i jedan japanski, tek da se prisjetimo tko je bio na kojoj strani u doba kada su saveznici bombardirali predivan njemački grad. “Dresden” se unaprijed činio zanimljivim zbog kontroverzne tematike i činjenice da se njemački film posljednjih godina trgnuo iz desetljeća letargije, pokazavši da su novi autori spremni na nov način propitkivati povijest svoje zemlje.

To se ponajviše odnosi na Bernda Eichingera i Olivera Hirschbiegela i njihov briljantni ratni film “Hitler: konačan pad”, iznimno realističan pogled na zadnje dane najvećih njemačkih monstruma, lišen politički korektnih pobuda za objašnjavanjima. “Hitler” je pokazao kolike su mogućnosti njemačkog filma, oslobođenog besmislenih tabua, a još je svježe sjećanje na “Život drugih”, remek-djelo koje se uz ostalo može pohvaliti iznimno slojevitom evokacijom malčice svježije totalitarne povijesti.

Nadu u “Dresden” podgrijavala je i činjenica da je redatelj filma Roland Suso Richter već realizirao jedan uspjeli i hvaljeni povijesno-politički film/mini seriju “Tunel”, o kopanju tunela za izvlačenje ljudi iz istočnog u zapadni Berlin, iako treba reći da je u međuvremenu potpisao i jedan bezvezni triler “Izbrisana sjećanja”, u američko-britanskog koprodukciji. Nažalost, “Dresden” velika očekivanja uglavnom ne ispunjava. To ne znači da je film slab, naprotiv, no Richterov ambiciozni projekt ipak je bliži “Izbrisanim sjećanjima” negoli željenom “Hitleru”. “Dresden” započinje obećavajuće, kao kombinacija dokudrame o engleskim pilotima koji se spremaju bombardirati njemačke ciljeve i ratne drame o strahovima njemačkih civila koji se, posve prirodno, više boje suparničkih bombardera negoli vlastitih fašista. Okrutno obračunavanje njemačkih građana s oborenim pilotima još uvijek nagovještava velike stvari, no jednom kada se preživjeli engleski pilot Robert Newman (John Light) nastani u podrumu bolnice u kojoj radi prelijepa medicinska sestra Anna (Felicitas Woll), kći šefa bolnice i cura ambicioznog kirurga, potencijalno obećavajući revizionistički spektakl prerasta u predvidljivu ratnu melodramu o spektakularnoj ljubavi koja će pomiriti najveće neprijatelje. Srećom, “Dresden” je mozaična drama, tako da dojam popravljaju zanimljive okolne fabularne linije, kojima je Richter trebao još više vjerovati. Iako svako malo podsjeća gledatelje tko je krivac za rat, redatelj se ne ustručava prikazati obične Nijemce kao žrtve povijesnih događaja i zakonitosti koje su bile veće od njih.

Prizori kaosa koji je vladao Dresdenom tijekom i neposredno nakon bombardiranja spadaju među impresivnije viđene u ratnim filmovima posljednjih godina. No svaki put kada film treba zaživjeti kao ozbiljna povijesno-ratna drama, odnekud se pojavi grozni britanski glumac John Light i usmjeri priču prema trivijali. Ne samo da Light ne bi imao što tražiti u ozbiljnijoj povijesnoj drami, kakva je “Dresden” mogao biti, nego je nedovoljno karizmatičan čak i za žanr televizijskog ljubića, kojem film opako naginje, pa izgleda kao posljednji čovjek u koga bi se zaljubila žena poput Felicitas Woll, čiji lik još k tomu previja ljude koje njegov lik ranjava.

Svejedno, “Dresden” vrijedi preporučiti svim filmofilima kao solidan film o iznimno zanimljivoj povijesnoj epizodi, posebice ljubiteljima mozganja o načelno nerješivim pitanjima poput onoga je li bombardiranje nesretnog njemačkog grada bilo opravdano ili nije.

UVJETI PREDAJECONTINENTAL FILM
"Uvjete predaje" najuputnije je opisati kao uspjelu, vizualno čarobnu i glumački iznimnu filmsku nadogradnju čarobnih rock balada njegova scenarista Nicka Cavea. Žanrovsko određenje filma kao australskog vesterna odvelo je većinu kritičara u pogrešnom smjeru, u nepotrebne rasprave o vesternima i antivesternima, no "Uvjeti predaje" su mnogo više nežanrovska okrutna bajka, poetikom identična pjesmama scenarista Nicka Cavea, negoli žanrovski film. Svi oni kojima se učinilo kako je Caveov predložak odveć štur za cjelovečernji igrani film morali bi se zapitati zbog čega identične scenarije, kada ih potpisuju Aki Kaurismäki ili Jim Jarmusch, obično proglašavaju vrhunskim autorskim minimalizmom?

The Proposition, austral-brit. vestern, 2005.
R: John Hillcoat
GL: Guy Pearce, Ray Winstone, Danny Huston, Emily Watson
FILM: 4
DVD: 3

GORKO-SLATKI ŽIVOTDISCOVERY
Nakon zanimljivog psihološkog horora "Priča o dvije sestre", do nas je došao još jedan film uglednog korejskog redatelja Ji-woon Kima, gangsterska drama "Gorko-slatki život". "Gorko-slatki život" potvrđuje Kima kao vrhunskog stilista, no priča o plaćeniku koji postaje lovina svih bandi nakon što odbije likvidirati šefovu nevjernu ljubavnicu već je viđena i elaborirana skromno i nezanimljivo, a ni Byung-hun Lee nije najsretnije odabran za ulogu opakog ubojice. Kimov film krcat je vizualnim akrobacijama i citatima njegovih redateljskih uzora, poput neizbježnog Sergia Leonea, no u cjelini ostavlja dojam rutinskog žanrovskog djelca, koje uz to traje barem pola sata predugo.
Dalkomhan, južnokor. gangster. drama, 2005.
R: Ji-woon Kim
GL: Byung-hun Lee, Yeong-cheol Kim, Min-a Shin, Roe-ha Kim
FILM: 2 i pol
DVD: 2

BLACK SNAKE MOANBLITZ
Nakon zanimljivog nezavisnog hita "Gužva i frka", nagrađenog Oscarom za najbolju pjesmu i priznanjem publike na Sundance Film Festivalu, daroviti afroamerički scenarist i redatelj Craig Brewer režirao je još jedno intrigantno djelce, neobičnu dramu "Black Snake Moan". Brewerov novi film nije bez mana, no priča o ostarjelom tamnoputom bluzeru koji pokušava mladu bjelkinju izliječiti od nimfomanije ispričana je toliko ležerno i besramno da joj je nemoguće odoljeti, baš kao ni razigranim Samuelu L. Jacksonu i Christini Ricci, koja je nakon nekoliko bezveznih bizarnih filmova napokon nastupila u jednom uspjelom. Kao i u "Alpha Dogu", pjevač Justin Timberlake još jednom pokazuje kako se bolje snalazi ispred kamere negoli za mikrofonom.
Black Snake Moan, am. drama, 2006.
R: Craig Brewer
GL: Samuel L. Jackson, Christina Ricci, Justin Timberlake, S. Epatha Merkerson
FILM: 3 i pol
DVD: 3