GEORGE CLOONEY kao odvjetnik Michael ClaytonNajpoznatiji aktualni hollywoodski liberal George Clooney nastavlja s društveno-kritičkim projektima bliskima duhu Novog Hollywooda 70-ih. Nakon vlastita redateljskog ostvarenja “Laku noć i sretno”, kojim je podsjetio na desno-totalitarne tendencije u Americi u rano doba Hladnog rata te pokazao kako je televizija od svojih početaka prosvjetiteljske potencijale reducirala u korist komercijalno-zabavljačkih, i producentsko-glumačkog angažmana u “Syriani” Stephena Gaghana, radikalnom obračunu s američkom vanjskom politikom i korporacijskim kapitalizmom s kojim je ta politika u nerazmrsivoj sprezi, Clooney je suproducirao redateljski debi istaknutog scenarista Tonyja Gilroya “Michael Clayton” i odigrao u njemu naslovnu ulogu. Producentski partneri pritom su mu bili stari kompanjon Steven Soderbergh, pod čijim je redateljskim vodstvom u “Daleko od očiju” definitivno od televizijske zvijezde postao filmskim glumcem od formata, novohollywoodski veteran Sydney Pollack (tvorac filmova “Jeremiah Johnson” i “Tri Kondorova dana”, svojedobno ikonskih liberalnih filmova, u “Michaelu Claytonu” tumači i istaknutu epizodnu rolu) te Britanac Anthony Minghella, čiji epski naslovi “Engleski pacijent” i “Studengora” idu u red najuvjerljivijih suvremenih antiratnih filmova. Ova se jaka (lijevo-)liberalna ekipa okupila kako bi dakle poduprla vatreno redateljsko krštenje Tonyja Gilroya, scenarističkog začinjavca hit-serijala o Jasonu Bourneu, koji je snažnim koketiranjem s realističkim pristupom akcijskom eskapizmu i stanovitim antiestablišmentskim stavom osvježio okoštali žanr. Iako se od 1995. do 2000. afirmirao suradnjom na tri istaknuta filma ambiciozna no ne odveć darovita hollywoodskog mainstreamaša Taylora Hackforda (“Dolores Claiborne”, “Đavolji odvjetnik”, “Dokaz života”), Gilroy je do Bourne-trilogije bio tek jedan od scenarističkih rutinera kakvih u Hollywoodu ima napretek. A onda ga je silan komercijalni i kritičarski odjek “Bourneova identiteta” i njegovih nastavaka katapultirao u prvu ligu hollywoodskih scenarista, među one koji polažu pravo na prelazak u redateljsku klasu. I tako je prema vlastitom scenariju režirao izrazito hvaljeni prvijenac, uvršten i na prestižnu venecijansku Mostru. Nesumnjivo, riječ je o ostvarenju neospornih vrlina, ali isto tako i značajnih mana, pa ukupni dojam nije tako izrazito povoljan kao što bi se moglo očekivati nakon čitanja prevladavajućih, filmu izrazito naklonjenih kritika.

GEORGE CLOONEY i David Zayas kao detektiv Dalberto“Michael Clayton” priča je o zaposleniku velike odvjetničke tvrtke, specijaliziranom za “sređivanje” raznih “omaški” tvrtkinih uglednih klijenata. Na početku filma, koji je zapravo tzv. flash-forward (“skok unaprijed” koji gledatelj, zbog poprilično kaotična redateljsko-narativnog prosedea, neće prebrzo spoznati), upoznajemo ga dok pokušava ublažiti štetu za klijenta koji je pobjegao s mjesta prometne nesreće koju je skrivio; scena je znakovita jer jasno pokazuje nesrazmjer između mistifikacijske reputacije o Claytonu i njegovih stvarnih mogućnosti - suprotno onom što je klijentu rečeno, Clayton ga ne može elegantno izbaviti iz nevolje, a gledatelju ostaje da se pita je li protagonistova reputacija napuhana, ili jednostavno svjedoči djelovanju nekadašnje legende u silaznoj putanji (ova dvojba nikad neće biti razjašnjena, i to je jedan od brojnih motivskih minusa filma). Radnja se vraća četiri dana unatrag (treba napomenuti da je slikovno započela spomenutim flash-forwardom, no zvučni joj je predpočetak monolog u offu za koji ćemo kasnije shvatiti da vremenski pripada prvom od četiri dana koji flash-forwardu prethode), kad Clayton dobiva zadatak dovesti u red tvrtkina prolupala odvjetnika Arthura Edensa (Tom Wilkinson), koji vodi nagodbenu parnicu između tvrtkinih moćnih klijenata, agrokemijske kompanije, i farmera koji su je tužili za korištenje sredstava što izazivaju karcinom. Edens je naime došao u posjed dokumenta koji dokazuje kako je šef agrokemijske tvrtke bio svjestan kancerogenih učinaka svojih proizvoda i svejedno dao uputu da se oni i dalje koriste. To otkriće u preiskusnog Edensa izazvalo je težak stres i samoprezir, pa katarzu, a onda i odluku da tužiteljima preda dokaze o sramnom postupku agrokemijskog mogula. Međutim glavna odvjetnica agrokemijske kompanije, Karen Crowder (Tilda Swinton), očito sustavno izložena stresu (ostaje nejasno da li zbog grižnje savjesti ili rizika koji preuzima, ili možda kombinacije jednog i drugog), odlučna ga je zaustaviti po svaku cijenu, jer ako on uspije u svom naumu, jasno je da će kompaniji, ali i njoj samoj kao osobi koja je u dokument upućena, nanijeti silnu i nepopravljivu štetu. Edensovo buđenje srodan učinak izazvat će na Claytona, koji također spoznaje vlastitu niskost i ispraznost, no posljedično i zov savjesti, što će ga kao i Edensa dovesti u smrtnu opasnost. Među glavne probleme “Michaela Claytona” svakako ide složena narativna koncepcija koja nepotrebno zapada u nerazab<irljivost, što bi poklonici filma mogli braniti tezom o konfuznoj vizuri naslovna protagonista iz čije se perspektive zbivanja dominantno sagledavaju, no bojim se da je to u ovom slučaju ipak sofistički argument. Čini mi se, naime, da se Gilroy narativnim komplikacijama i nejasnoćama prije priklonio zbog težnje da ostavi dojam “ozbiljnog” filmotvorstva, nego radi tzv. unutarnje logike djela. Tome ide u prilog i tretman niza epizodnih likova iz Claytonova privatnog miljea, koji ostaju skiciozno ocrtani i uglavnom u nejasnim relacijama spram središnjeg lika; Gilroy kao da je želio odnose i motive učiniti što implicitnijima, nasuprot objašnjavalačkoj eksplicitnosti, međutim suptilnost i snažna sugestija realističnosti kojima je takvim prosedeom vjerojatno težio, dobili su dominantnog pratitelja u konfuziji. A “Michael Clayton” ipak ne ide u istu poetičku vrstu s “21 gramom” Iñárritua i Arriage, s kojim su ga neki kritičari usporedili dajući mu prednost (!?), iako se mora priznati da je Gilroy naposljetku svoj film dovukao do elementarne narativne suvislosti. Koliko je “Clayton” pak, iza naizgledne kritičnosti, idejno pitom rad najbolje svjedoči nevjerojatno stereotipan rasplet koji dolazi kao pljuska svoj onoj ambiciji kojom je film opremljen. Kao uostalom i sama ideja da vrhunski korporacijski odvjetnik premazan svim mastima, u dobi od više od 55 godina, odjednom “pukne” i okrene se istini i pravdi. Ali filmu je potreban takav vitez, zapravo dvojica njih, kao što mu je potrebna i nenametljiva simpatija za “male ljude” (Claytonova obitelj i žrtve agrokemijske korporacije), jer ni jednog trenutka, kao ni trilogija o Jasonu Bourneu, nema namjeru sam sistem dovesti u pitanje, što bi ovdje značilo i uočiti preobrazbu iz individualističkog liberalizma u totalitaristički neoliberalizam (najviše do kuda dolazi je Claytonov gotovo manifestan prelazak iz raskošnog Mercedesa u pučki taksi, što je dug implicitno sentimentalnom shvaćanju “slobode u skromnosti” nižih slojeva). “Michael Clayton” tako je, poput “Laku noć i sretno”, primjer dokle obično dopire kritička moć aktualnih hollywoodskih liberala i svakako je, u odnosu na politički iznimno hrabru “Syrianu”, za Clooneyja i njegovu ekipu korak unatrag. Ipak, dominacija implicitnosti barem je film lišila propovijedanja i patetike, a osim toga valja reći da je Gilroy užerežijski poprilično darovit. Fino komponira kadrove, na razini scene uspostavlja montažni ritam odgovarajućeg ugođaja, uopće ima razvijen osjećaj za atmosferu (izvrsni su prizori Claytonove noćne i ranojutarnje vožnje automobilom izvangradskom periferijom i višeznačni susret s konjima); s druge strane, slabiji je u uspostavi generalnog ritma odnosno tempa, pa film djelomično zapada u tromost i izaziva dosadu. Glumci, ako je uz takva imena to uopće potrebno isticati, na visokoj su razini. Kad se sve zbroji i oduzme, “Michael Clayton” pristojan je rad, a njegovo široko uvažavanje mnogo je više posljedica jalovog hollywoodskog konteksta unutar kojeg se čini iznimno ozbiljnim ostvarenjem, negoli vlastitih vrijednosti.