Aleksandar Koržakov bio je uz Borisa Jeljcina kada je u kolovozu 1991. slamao puč reakcionarnih komunističkih snagaUmirovljeni general-lajtnant Aleksandar Vasiljevič Koržakov, član ruskog parlamenta Dume, koji se u pismu hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću založio za umirovljenog hrvatskog generala Vladimira Zagorca, vrlo je zanimljiva osoba, koja je imala značajnu, ali malo poznatu ulogu u novijoj povijesti Rusije, ali koji - čini se - silazi s nacionalne ruske političke scene. Prema vlastitim riječima on je rukovodio Rusijom u jednom razdoblju sredinom devedesetih godina kada je počela opadati fizička moć i mentalna snaga tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. To je mogao zato što je bio čovjek od njegovog najvećeg povjerenja, kojem je Jeljcin povjeravao razne mračne poslove, ali koji je i sam povlačio mnoge poteze. On je 11 godina bio Jeljcinov tjelohranitelj te ga je spasio iz raznih opasnih i neugodnih situacija, a bio je i njegov alkoholni drug, pa i u vremenima kada je Jeljcin bio u nemilosti.

Aleksandar Vasiljevič Koržakov rodio se 1950. godine u Moskvi u radničkoj obitelji, završio je samo srednju školu te se zaposlio u jednoj tvornici. Pozvan je u vojsku te je služio u pukovniji koja je štitila Kremlj, dio Moskve gdje su se za Sovjetskog Saveza nalazile glavne partijske institucije. Iz vojske je prešao u tadašnju sovjetsku tajnu službu KGB i ušao u njen 9. odjel koji se bavio zaštitom visokih partijskih i državnih funkcionara. Tijekom vremena je napredovao te je ušao u elitni odjel koji se bavio osobnom zaštitom najviših partijskih funkcionara, pa je tako - nakon što je godinu dana proboravio u Afganistanu gdje je SSSR izvršio invaziju - dobio 1983. godine elitni posao osobnog tjelohranitelja ondašnjeg kratkotrajnog generalnog sekretara Komunističke partije SSSR-a Jurija Andropova. Andropov je 1984. godine umro, a nakon smrti njegovog nasljednika Konstantina Černjenka sljedeće godine na političku scenu SSSR-a stupila je nova generacija političara. Među njima su najvažniji bili novi mladi generalni sekretar KP Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov i novi sekretar gradske partijske organizacije Moskve Boris Jeljcin. Koržakov je 1985. godine postavljen za jednog od trojice Jeljcinovih tjelohranitelja i odmah s njim stvorio izuzetno srdačan odnos. No prgavi Boris Jeljcin nije bio dugo na čelu moskovskih komunista, 1987. godine je smijenjen te je pao u nemilost. Koržakov ga nije napustio, već je odlučio nastaviti raditi bez plaće kao njegov tjelohranitelj i čovjek od povjerenja pa je uskoro napustio KGB i partiju te nastavio slijediti i štititi Jeljcina, a za to je angažirao i neke svoje prijatelje, bivše članove KGB-a.

Jeljcinu je u nekoliko navrata pokazao da mu je apsolutno odan. U rujnu 1989. godine Jeljcinu se dogodio incident, jer je, čini se, mrtav pijan pao s nekog mosta nedaleko od Moskve te je pronađen u polusvjesnom stanju u jarku. Navodno je Koržakov tada ne samo zaštitio Jeljcina, nego je uspio spriječiti da se o tom incidentu priča u medijima. Sličan slučaj dogodio se i nekoliko godina kasnije kada je Jeljcin također nedaleko od Moskve pokušavao voziti auto te tako izazvao prometnu nesreću, pri čemu je uništio tuđi automobil i ranio nekog čovjeka na motociklu. Kako je nedavno ispričao sam Koržakov, Jeljcina je iz automobila izvukao tako što je golim rukama razvalio vrata. Osobno se pobrinuo da se popravi automobil u koji se Jeljcin zabio te tako udobrovoljio vlasnika automobila da ništa ne prijavi policiji te se brinuo za liječenje ozlijeđenog motocikliste te mu je, kada je šest mjeseci kasnije umro, organizirao sprovod, jer nije imao obitelji.

Koržakov se obratio predsjedniku Mesiću i hrvatskom ambasadoru u Moskvi KovačevićuJeljcin se početkom devedesetih ponovno vratio na političku scenu - izabrali su ga za predsjednika Ruske Federacije. On je Koržakova tada imenovao za službenog šefa svojih tjelohranitelja te je Koržakov stalno pratio Jeljcina i prilikom njegovih službenih angažmana, ali je s njim stalno bio i privatno. Jeljcin je vrlo hrabro ušao kao predsjednik Rusije u reforme, nagovijestio je ukidanje komunističkog sustava, raspad SSSR-a, što se nekim ortodoksnim komunistima u vrhu sovjetskog sistema nije svidjelo. Oni su iskoristili priliku dok se sovjetski vođa Mihail Gorbačov nalazio na odmoru na Crnom moru da 17. kolovoza 1991. godine izvrše vojni udar. Zarobili su Gorbačova u njegovoj vili na Krimu, ali je Koržakov uspio skloniti Jeljcina te je zajedno s drugim Jeljcinovim pristalicama organizirao otpor puču. Oko zgrade ruskog parlamenta okupili su se Jeljcinovi pristalice, a tamo su bili i vojnici koji su prešli na njegovu stranu. Jeljcin se popeo na jedan oklopni transporter te na njemu održao govor kojim je pozvao građane Moskve da spriječe puč. Pokraj njega na transporteru je stajao Koržakov. Puč je slomljen, pučisti pohapšeni, Gorbačov oslobođen, no kada se vratio u Moskvu vidjelo se da je promijenjen odnos snaga: sada je Jeljcin bio glavni, a ne Gorbačov, koji će nekoliko mjeseci kasnije izgubiti sve svoje funkcije.

Koržakov je i dalje štitio Jeljcina, ali morao je dobiti dodatne ovlasti. U to vrijeme Jeljcinova snaga počela je kopniti, a on je sve više pio. Slijedile su nove krize koje Jeljcin sam više nije mogao svladati, nego se sve više oslanjao na Koržakova. Tako je u listopadu 1993. godine došlo do nove pobune, ovog puta pobunili su se vodeći ljudi parlamenta, koji su pokrenuli akciju da se Jeljcin smijeni. Jeljcin je tada naredio Koržakovu da tu akciju parlamentaraca slomi bilo kakvim sredstvima. Koržakov je po njegovim uputama pokrenuo vojne jedinice koje su krenule na Bijelu kuću, pa su tenkovi gađali zdanje, a potom su posebne jedinice upale u zgradu kroz tamošnje podrume zarobivši poslanike i druge političare koji su se tamo utaborili protiv Jeljcina. Akciju je na licu mjesta - kako sam tvrdi - vodio Koržakov, a kada je ona završena otišao je u Kremlj da o tome obavijesti Jeljcina. Nije ga našao u njegovoj kancelariji nego u sali za bankete, gdje je satima pio te je bio mrtav pijan dok su se borbe vodile usred Moskve. Jeljcin je posebno nagradio svojeg tjelohranitelja. Pod njegovom komandom oformljena je posebna postrojba za zaštitu predsjednika, koja je brojila 4000 ljudi i koja je u svojim redovima imala i neke od najboljih ruskih komandosa. Uz to je Koržakov, kojem je Jeljcin dodijelio čin general-lajtnanta, dobio ingerencije da upravlja i drugim dijelovima sigurnosnog aparata. Jeljcin se sve više i više oslanjao na njega i davao mu ne samo sigurnosne, nego i političke zadatke.

TATJANA DJAČENKO, mlađa kćer Borisa Jeljcina: zbog njene povezanosti s Anatolijem Čubaisom Koržakov je 1996. pao u Jeljcinovu nemilostTada je Koržakov bio na vrhuncu moći te je tada - kako sam tvrdi u svojim memoarima - on zapravo rukovodio zemljom, jer je Jeljcin bio uglavnom pijan i onemoćao. On je počeo donositi i političke odluke te je bio na čelu grupe ljudi iz vrha države koji su se zalagali za uvođenje stroge ruke u zemlji. Plašili su se da će slabašni i nepopularni Jeljcin izgubiti na izborima 1996. godine, pa se Koržakov zalagao da se izbori odgode kako bi on i njegova grupa zadržali vlast. Uz to se zalagao za stroge mjere u Čečeniji, kavkaskoj republici gdje je izbila pobuna protiv ruske vlasti.

No istodobno se oformila i druga struja koju su činili mlađi ljudi skloni daljnjoj ekonomskoj liberalizaciji u Rusiji, a koji su bili bliski i oligarsima. Na čelu te grupe bio je ekonomist Anatolij Čubais, koji je sudjelovao u prvoj fazi ruske privatizacije, ali je kasnije smijenjen. Ponovno se pojavio na sceni početkom 1996. godine kao jedan od ključnih ljudi u izbornom štabu Borisa Jeljcina. Tijekom kampanje, koja je za Jeljcina išla više nego povoljno, što je bila i Čubaisova zasluga, Čubais je stjecao sve više utjecaja i moći, po nekima i zato što se zbližio s Tatjanom Djačenko, tada 38-godišnjom kćeri ruskog predsjednika Jeljcina, koja je i sama radila u izbornom stožeru svojeg oca. Pri kraju predsjedničke kampanje Čubais je došao u sukob s Koržakovim, koji je Jeljcina nagovorio da otkaže izbore. No u prvom krugu 16. lipnja 1996. godine Jeljcin je dobro prošao te je bilo očito da će pobijediti u drugom krugu. Koržakov je - tvrdilo se tada - želio spriječiti održavanje drugog kruga jer je procijenio da će tada Čubais steći odviše utjecaja na Jeljcina. Koržakov je Jeljcinu Čubaisa tužio optuživši ga za financijske zloupotrebe. Tri dana nakon prvog kruga izbora čak je dao uhititi dvojicu Čubaisovih suradnika, koji su iz Čubaisovog stožera, navodno, prenosili ilegalni novac, oko 500.000 dolara. Čubais je, pak, optužio Koržakova da tim činom zapravo želi izvršiti državni udar i spriječiti drugi krug izbora. U svađi svojih dvaju bliskih suradnika morao je presuditi Jeljcin, a on je stao na stranu Čubaisa te je smijenio i uklonio iz svoje blizine Koržakova, ali i svojeg dotadašnjeg šefa osobnog kabineta i potom na to mjesto imenovao Čubaisa. Tvrdilo se da je to uradio zbog svoje kćeri, koja je tada - pričalo se - s Čubaisom bila i u romantičnoj vezi. Koržakov je teško primio tu smjenu, tvrdeći da je “smijenjen zbog ničega, jer je uhitio dvojicu lopova” te se nije pomirio s političkom mirovinom. On je bio u dobrim odnosima s tada moćnim političarom, generalom Aleksandrom Lebedom, pa se pridružio njemu. No Lebed je iznenada umro pa se tako oslobodilo njegovo mjesto u ruskom parlamentu. Lebed je bio poslanik grada Tule, gdje je organiziran pojedinačni izbor za Lebedovog nasljednika. Koržakov se tamo kandidirao i uz pomoć Lebedovih ljudi izabran je u siječnju 1997. godine u Dumu, gdje je u početku djelovao kao nezavisan kandidat. Istodobno je pisao i svoje memoare koji su izašli te 1997. godine pod naslovom “Boris Jeljcin: od zore do sumraka”. Njegovi su memoari izazvali veliku pozornost jer je Koržakov u njima opisao Jeljcina kao onemoćalog alkoholičara kojimALEKSANDAR LEBED Nakon iznenadne pogibije zastupnika iz Tule, Koržakov je 1997. na izborima ušao u Dumu upravljaju drugi ljudi.

Iako je stalno tvrdio da će u Dumi djelovati samostalno i nezavisno, on se ipak prilagođavao novim uvjetima, pa mu 2000. godine nije promakao proces sveopćeg jačanja pozicije novog predsjednika Vladimira Putina. Putin je u svim segmentima vlasti počeo širiti i jačati svoju osobnu vlast, pa je to uradio i u Dumi. Tako je formirana nova Putinu vjerna stranka Jedinstvena Rusija, koja je ranije nedicipliniranu Dumu potpuno stavila pod svoju kontrolu i umirila. Koržakov je i sam ušao u tu stranku. Putin je tijekom vremena iz struktura vlasti uklanjao sve osobe koje su potjecale iz Jeljcinovog doba, posebno one koji su Jeljcinu bili osobito bliski. No Koržakov je te Putinove čistke do sada preživio i ostao u Dumi, po nekim ruskim komentatorima u prvom redu zato što je postao politički irelevantan, pa Putinu nije smetao. Novi izbori za ruski parlament održat će se 7. prosinca, a ruski politički komentatori tvrde da - kako sada stvari stoje - Koržakova u novom sastavu Dume više neće biti.