Srećko JurdanaSukobi koncepcija u hrvatskoj predizbornoj kampanji uzbudljivi su do te mjere, da se mediji u društvenome smislu u zadnje vrijeme ne bi imali čime temeljitije baviti da se Zdravko Mamić na aerodromu nije skinuo do gaća. SDP je za drogu, viču iz HDZ-a; istražit ćemo Sanaderovu imovinu, uzvraćaju iz SDP-a. Šale se svi, dakako. Boje nas se i jedni i drugi, standardno melje Đapić iz prikrajka, dok se njegov bivši prijatelj Glavaš u zatvoru bavi izdavanjem knjiga i snimanjem video-poruka o svome statusu i o Ivi Sanaderu kojega za taj status okrivljuje. Čude se u zatvorskoj upravi kako je moguće da netko u ćeliji snima propagandne filmove i distribuira ih preko interneta; mogli bi se - umjesto da se čude - za odgovor obratiti svojim stražarima, jer oni su ti koji su Glavašu dopustili bavljenje invazivnim političkim hobijima.

HDZ i SDP su - kako je poznato - jedine stranke koje na općoj nacionalnoj sceni nešto znače, i među njihovim predvodnicima počela se zadnjih dana razvijati neobična dramska diskusija. Sanader je efektno odgovorio na Milanovićev poziv na televizijsko sučeljavanje: “Pristajem, pod uvjetom da protiv mene zajedno nastupe Milanović i Jurčić.” Ne zna se tko je u SDP-u glavni. Zoran Milanović je vođa stranke a Ljubo Jurčić kandidat za premijera, i logično je da zajedno brane svoje ideje. U HDZ-u je vođa stranke ujedno i premijer, i on će sam braniti stranačke koncepte, znakovito je poručio Sanader, vraćajući Milanoviću lopticu na provokativan način koji SDP pogađa u srž njegovoga problema.

Opterećujuće je, koliko i komično, kad dvojica dijele lidersko mjesto, posebno kad ni jedan od njih nije lider po definiciji. Sanader je prepoznao taj paradoks i želi ga scenski eksploatirati. Ustraje li on na uvjetu da će se na televiziji suprotstaviti isključivo tandemu, i pristanu li u SDP-u na taj uvjet, Hrvatska bi mogla dobiti jednu od najzabavnijih emisija u lokalnoj povijesti televizije. Milanović uglavnom nema pojma o ekonomiji, kao što Jurčić nema pojma o politici, pazit će po sili stvari da međusobno ne upadnu u kontradiktornosti, jedan drugome mjerit će riječi, i na kraju: dramski se diskreditirati već samom dvostrukom nazočnošću i izazivanjem nedoumice tko je tu zapravo gazda. U svakom slučaju, razveseliti će gledaoce i Sanaderu pružiti priliku da im održi lekciju za sjećanje. Ne zagrize li SDP u tu vrijednu ideju, publika će ostati temeljito razočarana, ali nažalost: ono što je dobro za nju, ne mora biti dobro i za stranke koje nemaju nedvosmislenoga vođu.

Sučeljavanje stranaka u Big Brotheru?

Milanović se još nije izjasnio o ideji nastupa u tandemu, ali zato je - na Sanaderovu repliku da odredi vrijeme i mjesto sučeljavanja - izišao s kategoričkim prijedlogom: 19. studenoga, RTL. Promatrač će ovdje nepogrešivo prepoznati trag lošeg ukusa. RTL televizija ima najprofaniji program na hrvatskome tržištu, koji se najvećim dijelom sastoji od reklama i starih američkih serija, a ono što nisu reklame ili prežvakane serije definirano je potpunom trivijalnošću, irelevantnošću i primitivizmom. Ako se Milanović želi osvećivati HTV-u zbog nedavne kadrovske hadezeizacije informativnoga programa, odabrao je pogrešan način. Bez obzira na njegove kadrovske mijene, i Milanovićevu moguću averziju prema njima, HTV je - kao nacionalna televizija - jedino prihvatljivo mjesto za organizaciju spomenutoga igrokaza na visokoj razini. Davati RTL televiziji - koja živi od prodaje bulevarske magle i neukusa - specijalno društveno značenje preko mogućnosti da uoči izbora emitira studijski politički sukob vođa najjačih stranaka, to je oznaka solidnoga ignoriranja profesionalnoga identiteta medija koji djeluju u Hrvatskoj. Milanović je, u tom kontekstu, Sanaderu komotno mogao predložiti da zajednički nastupe u Big Brotheru.

Očekujući susret s SDP-ovim liderskim binarom, Sanader u međuvremenu vuče i neke poteze koji apostrofiraju njegovu odlučnost. Smijenio je, na primjer, gradsku vlast u Osijeku netom što je izabrana, i mačem prekinuo čvor oko izgradnje rukometne dvorane najavljujući da će je financirati Vlada, prema svojim shemama. Zlatko Benašić, boemski lik u bijelom koji je u fotelju gradonačelnika stigao niotkud, preživio je u toj fotelji tjedan dana, i sad može pisati memoare. Dvorana je povod za Sanaderovu akciju, ali razmjerno je marginalna za bit fenomena, koja se svodi na HDZ-ov strah od mogućnosti da u Slavoniji izbore dobije netko drugi. Iz taktičkoga aspekta, međutim, Sanaderovi potezi na promatrače ostavljaju dojam. Najprije je uz pomoć Glavaša, Šišljagića, Kramarića i Benašića smijenio Đapića, a neposredno nakon toga smijenio je i one preko kojih je smijenio Đapića, i poručio narodu: ja sam sad vlast.

Glavaš u zatvoru može snimati filmove, ali izvan njega ostaje bez operativnoga prostora i ograničen je na svoju lokalnu Hvidru, a Đapić se može veseliti tuzi svojih neprijatelja, što ga ne će vratiti na mjesto gradonačelnika. U kaotičnome stanju kakvo vlada u Osijeku, nije loše što je Sanader pokazao čvrstu ruku, a ne bi bilo loše ni da je nešto slično napravio u Zagrebu, gdje Bandić i njegovo društvo suvereno provode svoju samovolju. Bandić putuje iz slučaja u slučaj i postojano se potvrđuje kao elementarna nepogoda na kojoj SDP gubi rating, i čudno je - u tom kontekstu - što Sanader u jačoj mjeri ne iskorištava tu činjenicu. Štoviše, on se zadnjih dana više puta slikao s Bandićem u prijateljsko-suradničkome ugođaju, otvarali su zajedno gradilišta (dvorane i aerodroma), ceremonijalno se rukovali i zajednički radovali pred kamerama, i svi su ti premijerovi rituali prilično kontradiktorni Bandićevu realnom predizbornom statusu. Jasno je da se Sanader želi reklamirati preko projekata u kojima sudjeluje i Vlada, ali ono što s Bandićem na jednoj strani dobiva, na drugoj uz njega i gubi.