Ivo PukanićHrvatska nakon duljeg vremena ponovo postaje zanimljiva zemlja za novinarstvo. U travnju i svibnju činilo se da će i predstojeći izbori biti puka formalnost jer su svi analitičari smatrali da SDP nema nikakve šanse bez Ivice Račana u srazu sa Sanaderovim HDZ-om. To bi se tako i dogodilo da su kojim slučajem za predsjednika stranke izabrani dosadni Picula i isto tako nezanimljiva, ali, za razliku od bivšeg ministra vanjskih poslova, marljiva Željka Antunović. Nakon dolaska Zorana Milanovića na mjesto pokojnoga Račana, predstojeći izbori bit će itekako zanimljivi, a iskre koje sada polako frcaju između dviju stranki pretvorit će se sigurno u pravu vatru početkom kampanje 23. ovog mjeseca. Dolazak Milanovića na čelo SDP-a u mnogome je pomogao i HDZ-u, koji se tijekom četverogodišnje vladavine otromboljio, da se na brzinu aktivira po vertikali i horizontali te da ponovo postane svjestan da je demokracija neprestana borba, koja rezultate valorizira svake četiri godine na izborima. Ipak, čar je ovih izbora u tome što je i jedna i druga strana uvjerena u svoj uspjeh i pobjedu. Da i jedni i drugi imaju velike šanse, pokazuju i istraživanja, prema kojima je izjednačenost izborne utrke očita. Prošloga tjedna kod mene je bio Ratko Maček, glasnogovornik HDZ-a i jedan od najbližih Sanaderovih suradnika, čovjek od najvećeg povjerenja predsjednika HDZ-a. Kod Ratka volim njegovu strast za politikom, uvjerljivost kojom govori o pobjedi svoje stranke i bezgraničnu lojalnost “predsjedniku“, kako on naziva Sanadera. Uživam ga slušati, malo manje gledati, jer se bojim za njegovo zdravlje. Nisam vidio čovjeka koji poput njega u dva udaha popuši bijeli Davidoff! Nemam srca da mu kažem da prestane pušiti, jer on to radi s takvim guštom, ništa manjim od onoga kad priča o politici. Objašnjava mi kako su izbori čista matematika i da nema šanse da izgube.

Prema njemu je HDZ na čelu s “predsjednikom“ napravio toliko toga za Hrvatsku u zadnje četiri godine da to “komunisti“ ne bi napravili u 44 godine da su na vlasti. Dok to priča, oči mu se cakle od strasti za politikom, tako da njihov sjaj ne može prikriti ni gusti dim koji mu zaklanja lice. Kako volim Ratka, bez obzira što me napadao kao psa, apeliram ovim putem na Sanadera, jer ne komuniciramo izravno već devet mjeseci, da mu radi njegova zdravlja, ako ništa drugo, partijskom uredbom zabrani pušenje više od jedne kutije cigareta dnevno. Ako može, neka mu zabrani i to. Svi mi kojima je Ratko drag, iako je ponekad gad, podržat ćemo ga u tome. Dva-tri dana nakon što sam se vidio s Ratkom otišao sam na ručak sa Zoranom Milanovićem u pub pokraj moje redakcije. Ne poznajem ga dugo, ali mislim da ga poznajem dovoljno da u njemu prepoznam istu tu strast za politikom, bez koje nitko ne može niti pomišljati da bude vođa. Prvi put sam s Milanovićem razgovarao u istom tom pubu 14. travnja, kad smo pričali o tome treba li se kandidirati za predsjednika SDP-a. Svidjela mi se tada njegova odlučnost te sam u njegovu pogledu vidio istu tu strast koju sam vidio i u Mačekovim očima. Za razliku od Mačeka, sjaj u Milanovićevim očima vidio sam puno jasnije iz jednostavnog razloga što čovjek ne puši. Taj sjaj bio je presudan u odluci da ga podržimo u borbi za novog lidera SDP-a. Jedino je s njim u tom trenutku opozicija imala šanse za ravnopravnu borbu. A upravo u ravnopravnoj borbi na izborima može se razvijati demokracija jedne države, pa tako i Hrvatske.

Danas, pet mjeseci nakon što sam upoznao Zorana, vidim pred sobom čovjeka koji je u tih nekoliko mjeseci odrastao nekoliko godina. Biti vođa velike stranke nije lako, što se vidi i po Sanaderu koji je sve ovo prošao, kao i Milanović, samo šest godina prije. Biti na čelu stranke, koja ima stotine i stotine nerealiziranih ambicija i taština, koja ima stotine onih koji smatraju da moraju biti nositelji lista i ministri, a da se o sposobnosti vođenja stranke i ne govori... Cijelo vrijeme kretati se među vukovima i pažljivo opipavati teren da se ne nagazi na minu, nije nimalo lako. No tako je to u politici u kojoj mogu opstati samo oni kojima se jasno vidi strast za njom u očima. Bez obzira na to koliko cigareta pušili. A to se vidi kod sadašnjih vođa i pozicije i opozicije. I to je dobro za Hrvatsku, jer samo prava, ravnopravna izborna borba može donijeti napredak. Kako HDZ-u, tako i SDP-u, kao i svim njima bliskim strankama. Jedva čekam da fight počne. Neka pobjedi bolji i spremniji.