Objavljeno u Nacionalu br. 623, 2007-10-23

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Čuvajte se dvojnika

Pljačka se može dogoditi bilo kad, dok spavaš, jedeš, radiš, odmaraš se, sve je opasno, dvojnici vrebaju posvuda da otmu stan, podignu kredit, prodaju tuđi auto ili naprave neke druge dugove institucijama koje neće biti briga tko im vraća kreditne rate

Zoran FerićZoran FerićPonekad se u životu susrećemo s vlastitim dvojnicima. I to obično nisu lijepi susreti. Pogotovo kad se susrećemo s posljedicama njihova postojanja. Prvi put to mi se dogodilo u bircuzu Daj-Dam na Kvaternikovu trgu. Nisam imao običaj zalaziti u tu birtiju, bila mi je nekako izvan puta, a i nije mi se previše sviđala. Jednom sam ipak to učinio. Sa mnom je bio i kolega s faksa. Mirno smo popili piće, porazgovarali i kad sam došao do šanka da platim i dao novac za pivo koje smo popili, žena je ljutito upitala: “A ono jučer?“ “Što jučer?“, upitao sam naivno. “Jučer. Nemojte se praviti blesavi. Četiri piva. Od jučer.“ “Ali nisam tu bio jučer.“ “A jeste, jeste, hoćete da zovem miliciju?“ Buljio sam u ženu kao da nije normalna. Možda i nije bila. Međutim, prije će biti da sam imao nekog zločestog dvojnika, neodgovornu pijanu mrcinu koja nije plaćala svoje račune, a pri tome je i sličila na mene. Kako bijesnoj ženi dokazati da nisam bio jučer u toj birtiji i da nisam popio četiri piva na njen račun? Platio sam što je trebalo i mirno smo izišli dok se ona za nama histerično derala. Da je uspjela dozvati organe reda, kome bi vjerovali? Gospođi, kod koje vjerojatno u ophodnji trznu koje pivo na račun kuće, ili bradatom i dugokosom studentu koji, čim ga pogledaju, izgleda kriv do nokata. Užasnuo me taj događaj, to više što kolegu s faksa i nisam tako dobro poznavao i još uvijek ne znam što o meni misli. Jesam li ili nisam kriv. Ponekad, kad sam baš jako lud, pomislim da sam čak i kriv. U drugim prilikama, manje lud, tražio sam po birtijama oko Kvatrića svoga dvojnika. Tipa koji me nehotice osramotio i ne znam što bi bilo da sam ga našao. Možda bih tada s razlogom završio na policiji.


Nakon dvadeset godina nazvala me žena stroga glasa i hladno mi priopćila da sam digao kredit u jednoj od naših većih banaka i da već dugo ne plaćam rate. Kad sam joj odgovorio da nisam digao nikakav kredit, a pogotovo ne u toj banci, bezobrazno je odgovorila: “A jeste, jeste.“ Šokirao me njezin rječnik i ton, a nakon toga i gomila prijetnji koje mi je odrecitirala. Bio sam potpuno nemoćan pri tom logoreičnom ispadu i jedino sam mogao ponavljati: “Nisam digao kredit.“ Međutim, nije stala dok se nisam proderao. Pitala me ponovo za ime i prezime i opet sam joj lijepo rekao i ona je zaključila da imam kredit. I tek nakon poduže telefonske svađe, prilikom koje je iskamčila još nekakve moje podatke, ne sjećam se da li i JMBG, ali moguće je i to, malo mirnije je upitala: “Vi imate 25 godina?“ “Ne“. rekao sam, “bio bih sretan da imam 25. Navršio sam 40.“ Malo je šutjela i zaklopila slušalicu. Nije rekla ni “oprostite“ niti se na bilo koji način pokušala ispričati. Tada sam se počeo bojati, jer znam u kakvoj zemlji živim, a moj mlađi dvojnik s istim imenom i prezimenom očito je nemaran tip kojemu rate kredita ne znače ništa. Užasno je što se čovjek nikada ne nada takvoj zavrzlami i što mu se čini da se sve može objasniti s malo zdravoga razuma. No kad shvati da toga zdravog razuma nema i da je usred tako banalne situacije nemoćan dokazati tko je, javlja se ozbiljan osjećaj nesigurnosti. Što su državni aparat i administracija u većem kaosu, taj temeljni osjećaj nesigurnosti raste sve više i ponekad se pretvara u paranoju. Upravo me zato šokirao članak u novinama o tome kako su bivšem direktoru Tiska Branku Gretiću ukrali identitet, nevješto kopirali dokumente, ovjerili potpis štampanim slovima kod javnog bilježnika i podigli na njegovo ime visoke kredite, tako da mu od 5000 kuna mirovine ostaje samo 200.

I stvar ne bi bila tako strašna da se zavrzlama odmah riješila, ali štednokreditnim zadrugama, gdje se Gretićev dvojnik zaduživao, očito nije u interesu da se stvar objasni samo tako, zdravorazumski, nego mora pravno i policijski. Iako se radi o očitoj prijevari, zadrugama je lakše uzimati novac nevinome čovjeku sve dok se ne pronađe krivac, jer tako barem znaju da će svoj dug naplatiti, a od varalice i kriminalca možda se neće moći naplatiti. Od osiguranja vjerojatno da, ali ovako je ležernije. Situacija je kao iz ružnoga sna. Čovjek je financijski kriv i plaća tuđi dug, a svojim novcem mora dokazati vlastitu nevinost. Jednostavno nije u redu to što čovjek sam protiv sustava koji ne funkcionira, ili funkcionira dosljedno protiv pojedinca, ne može ništa. To je zastrašujuće. Svakakvi su scenariji tu mogući, pa i taj da se iz nedužnoga izmuze što više love kako bi se barem malo umanjile greške koje su počinili javni bilježnici ovjeravajući potpise s očito krivotvorenim dokumentima, te službenici štednokreditnih zadruga koji su isplatili kredite u gotovini na temelju osobne iskaznice s neprepoznatljivom fotografijom. Ako se radi o nemaru, strašno je. Ali vjerojatno je to organizirana kriminalna prijevara u kojoj možda sudjeluje i netko iz samih kreditnih zadruga. To policija tek treba dokazati, ali činjenice iz Gretićeva i sličnih slučajeva pokazuju da se radi o organiziranom kriminalu i organiziranoj krađi identiteta.

Kad čovjeku provale u stan ili auto, kad ga opljačkaju na ulici ili džepare u tramvaju, on osjeća šok i nesigurnost, ali zna kad su ga i za koliko oštetili. Sjeća se nečeg opipljivog, događaja za koji se može uhvatiti, i možda ima iluziju da se od toga može obraniti. Kod krađe ideniteta sve se pak događa mimo znanja i bilo kakve kontrole oštećenoga, to je kao zaraza opasnom bolešću. Klice vrebaju posvuda, ali se ne vide. Dok ne dobije temperaturu ili ne počne bljuvati, čovjek ne zna je li zaražen ili nije. Tako nikad ne zna pljačka li ga administrativni dvojnik ili ne. A pljačka se može dogoditi bilo kad, dok spavaš, jedeš, radiš, odmaraš se, sve je opasno, dvojnici vrebaju posvuda da otmu stan, podignu kredit, prodaju tuđi auto ili naprave neke druge dugove institucijama koje neće biti briga tko im vraća kreditne rate. Lopova je oduvijek bilo i bit će ih, ali valja srediti institucije i sustav koji se uvijek, kao po pravilu, okreće prema pojedincu. To, među ostalim, očekujemo i od onih koji pobijede na izborima.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika