NASILNA drama o korejskim imigrantima u JapanuYoichi Sai, redatelj povijesne drame “Krv i kosti”, o nesretnoj sudbini jedne korejske obitelji u Japanu, čekao je šest godina s početkom snimanja filma kako bi dočekao slobodan termin glavnoga glumca Takeshija Kitana. Naime, vodeći japanski redatelj današnjice zauzet je glumom, režiranjem, skladanjem, pisanjem, slikanjem i brojnim drugim hobijima pa rijetko igra glavne uloge u filmovima svojih kolega, no povremeno ipak stigne zablistati i na gostujućem terenu, primjerice u “Gohattu” Nagise Oshime. Čekanje se isplatilo: Saijev povijesni ep nominiran je za čak 12 nagrada Japanske filmske akademije, osvojio je četiri, među ostalima i onu za režiju, a i kritike su bile uglavnom vrlo dobre. Zanimljivo, čovjek kojeg je Sai godinama čekao, znajući da bez njega nema filma, nije bio niti među nominiranima. Nisam imao priliku vidjeti njegove konkurente, osim podjednako sjajnog Masatoshija Nagasea u “Skrivenoj oštrici”, no izostanak Kitana s popisa nominiranih je glupost i nepravda kakvoj je teško pronaći pandan čak i na dodjelama Oscara. Kitanova interpretacija izvodi film iz prosječnosti u natprosječnost i spada među najbolje koje smo imali prilike vidjeti na filmu posljednjih podosta godina, a slično se može reći i za njegov neobično slojevit i uvjerljiv lik patrijarha jedne korejsko-japanske obitelji, zlikovca kakvom je teško pronaći pandan u recentnoj kinematografiji.

Inače, “Krv i kosti” klasični su primjer autorske krađe u kojoj glumac-redatelj, u ovom slučaju Kitano, “otima” film svome kolegi, koji ga je pozvao da samo glumi. Takav se slučaj, primjerice, dogodio u vrlo dobrom akcijskom trileru “Na vatrenoj liniji”, koji se po svemu uklapa u redateljsku poetiku Clinta Eastwooda, iako je on u filmu Wolfganga Petersena navodno samo glumac. Formalni autor “Krvi i kostiju” Yoichi Sai bio je bez sumnje “kod kuće” u priči o korejskim imigrantima u Japanu, s obzirom na to da je i sam potomak jedne takve obitelji, baš kao i autor romana prema kojem je film snimljen Sogil Yan. Ipak, koliko god Saijeva režija bila ambiciozna i prepoznatljiva, Kitano je očito danas presnažna ikona da bi pokraj njega bilo tko drugi mogao doći do izražaja, pa makar to bio u Japanu vrlo cijenjeni Sai. “Krv i kosti” počinju, pretpostavljamo Saijevom namjerom, kao kombinacija psihološke obiteljske i povijesno-političke drame, no čim se Kitanov lik razmaše i dobije malo više prostora u priči, film prerasta u ono na što nas je legenda navikla u vlastitim ostvarenjima - fascinantnu kombinaciju žestokog nasilja, fatalističkog svjetonazora i apsurdnog humora, u kojoj se unikatnom brzinom scene pretvaraju iz najnježnijih u najokrutnije a gledatelj ima priliku meditirati nad magičnom privlačnošću zla, skrivenog iza šutljiva glumčeva lica. Jedina je razlika u tome što radnja filma počinje 20-ih i završava 80-ih godina prošlog stoljeća, trajući mnogo dulje od radnje Kitanovih, obično vremenski zgusnutih redateljskih ostvarenja.

Za razliku od filma “Na vatrenoj liniji” u kojem je Eastwoodova i Petersenova suradnja funkcionirala besprijekorno, u “Krvi i kostima” podijeljeno autorstvo povremeno je vrlo ozbiljan problem. Kitanova koncepcija na kraju pobjeđuje, no Sai se nije posve predao, pa elementi njegove povijesno-političke drame ostaju posijani kroz film kao nepotreban priljepak kronike nezapamćene obiteljske okrutnosti jednoga lika, čiji zli postupci nisu toliko motiviranim političkim, kulturološkim ili povijesnim razlozima, koliko onim onostranima, koji nadilaze razinu naše moći rasuđivanja. Kitanov Joon-pyong Kin je samodostatni gad kakvima smo svakodnevno okruženi, o kojima čitamo u crnim kronikama nakon što počine užasne zločine i koji, koliko god se psiholozi i sociolozi natjecali u izmišljanju opravdanja njihovih postupaka, i u stvarnosti ostaju nedokučivi jednako kao i u ovom filmu.

Odustajanjem od motivacije zlodjela koje Joon-pyong čini, poput silovanja supruge, gušenja umiruće partnerice, premlaćivanja djece i tjeranja dužnika u samoubojstvo, Sai prezentira stav kako je zlo imanentno i neobjašnjivo, a Kitano ga fascinantnom glumom još nadograđuje i produbljuje, podsjećajući na njegovu magičnu privlačnost. Teško je reći što je to smetalo u Kitanovoj interpretaciji glasačima koji su odlučivali o nominacijama za nagrade Japanske filmske akademije, no najgore bi bilo ako je to činjenica da je to njegov glumački minimalizam, odnosno činjenica da poput Clinta Eastwooda, Johna Waynea, Alaina Delona, Pavla Vujisića i vojske drugih izvornih filmskih glumaca i Kitano razumije kako su njegovo tijelo i lice toliko specifični i dragi kameri, da mu nije potrebno mahati rukama, kreveljiti se i rabiti slične štosove kojima pribjegavaju ambiciozni glumci običnog izgleda i teatralnog backgrounda, pretplaćeni na prestižne filmske nagrade.

PUKOTINABLITZ
Nakon vizualno groznog i režijski siromašnog filma "Lažljivi Glass", o čuvenom novinaru i lažljivcu Stephenu Glassu, redatelj Billy Ray napravio je divovski korak naprijed špijunskom triler-dramom "Pukotina". Film o istinitom lovu FBI-a na glasovitog ruskog špijuna u njihovim redovima Roberta Hanssena imponira sigurnom režijom, efektnom atmosferom, vrlo dobro profiliranim likovima i sjajnim glumačkim ostvarenjima, i napetiji je od bilo kojeg recentnog trilera nemogućeg raspleta, iako je rasplet otkriven prije nego što radnja počne. Poseban plus Rayevu filmu donosi uspješno izbjegavanje stereotipa na koje su nas špijunske drame i trileri navikli, zbog čega "Pukotina" mnogo viša podsjeća na literaturu velikog Johna le Carréa negoli nedavna Meirellesova ekranizacija Le Carréova "Brižnog vrtlara".

Breach, am. triler-drama, 2007.
R: Billy Ray
GL: Chris Cooper, Ryan Phillippe, Laura Linney, Caroline Dhavernas
FILM: 4
DVD: 3

SPIDER-MAN 3BLITZ
Nakon odlične "dvojke", koja je ispod površine tinejdžerskog stripovskog spektakla skrivala fascinantnu priču o sazrijevanju i prvim ljubavima, treći "Spider-Man" poprilično je razočaranje. Raimijeva je režija, doduše, ponovo maštovita, a računalni efekti odlični, baš kao i nezaboravni švaler iz "Stranputica" Thomas Haden Church, no priča filma je skromna i već viđena a beskrajno cijeđenje istih likova opasno približava "Spider-Mana" sapunicama. Dodatni je problem i Raimijevo tematiziranje pokajanja i oprosta, zanimljivo u kontekstu analize političkih poruka koje šalje recentni Hollywood, no odveć eksplicitno i strano unutar jedne ponajprije trivijalne cjeline. Ukratko, Raimiju je vrijeme da potraži neki novi serijal.

Spider-Man, am. fant. akc. spektakl, 2007.
R: Sam Raimi
GL: Tobey Maguire, Kirsten Dunst, James Franco, Thomas Haden Church, Topher Grace
FILM: 3
DVD: 4

UNUTARNJE CARSTVODISCOVERY
Posljednji film Davida Lyncha "Unutarnje carstvo" sadrži bezbroj materijala za beskonačne analize misaonog sklopa tog velikog autora, no u cjelini je veliko razočaranje. Nekoliko bravurozno režiranih prizora i pokoja suluda redateljeva scenaristička dosjetka mali su nadomjestak za tri sata zamorne vizualne ružnoće, lišene unutarnje logike koja je krasila prethodne Lynchove eksperimente "Izgubljenu cestu" i "Mulholland Drive". "Unutarnje carstvo" spada među rijetke filmove koje je uputnije gledati na DVD-u negoli u kinu, nažalost ne zbog nekih umjetničkih razloga nego činjenice da se spavanje u javnosti još uvijek doživljava kao nedostatak bontona.

Inland Empire, am.-franc.-polj. art film, 2006.
R: David Lynch
GL: Laura Dern, Jeremy Irons, Karolina Gruszka, Justin Theroux
FILM: 2
DVD: 2