Ivo PukanićPrije nešto više od mjesec dana bio sam u jednom većem društvu u kojem je bio i Boris Šprem. Jedan od najbližih Milanovićevih suradnika me je s dosta velikim podsmijehom upitao “kako mi je prijatelj Ivo Sanader” te istim tonom pitao za mišljenje o rezultatu izbora 25. studenoga. Za Ivu Sanadera sam mu rekao da je sigurno dobro jer da će, po svemu sudeći, zahvaljujući glupostima koje je učinio SDP, vjerojatno pobijediti na izborima. Da sam bio u pravu, pokazuju i rezultati anketa objavljeni prošloga tjedna, u kojima je HDZ, nakon duljeg vremena, prvi put bolji od SDP-a. Takav rezultat anketa samo je potvrdio ono što sam rekao Špremu, jednom od prvih ljudi SDP-a, još prije mjesec dana, kada je on, kao i cijeli vrh njegove stranke, čvrsto vjerovao u pobjedu nad Sanaderom. Ako nešto dubinski ne preokrenu, HDZ će ih potući, a taj poraz moći će zahvaliti sebi. Iza onoga što sam prije mjesec dana rekao Špremu stojim i sada.

Glavni razlog preokreta i preuzimanja vodstva HDZ-a nad SDP-om leži u tome što na Iblerovu trgu, sjedištu SDP-a, još uvijek misle da je Ivica Račan među njima. Ne shvaćaju da njega nema, jer da to shvaćaju, tada ne bi išli putom koji je on zacrtao početkom godine, dok nitko nije ni pomišljao da bi se mogla dogoditi tragedija. Račan si je mogao priuštiti da svojim autoritetom i partijskom karizmom predloži Ljubu Jurčića za premijerskog kandidata. I to bi vjerojatno funkcioniralo, no u novim okolnostima, s Milanovićem ili bilo kim drugim na čelu stranke, to više ne funkcionira. Dva šefa u percepciji ljudi ne funkcioniraju, što je jako dobro iskoristio Sanader, provodeći i tako svoju taktiku potpune marginalizacije Zorana Milanovića. Prema novom šefu SDP-a, koji je zapravo jedini opasan HDZ-u, vrh vladajuće stranke odnosi se ne podcjenjivački, nego preko njegova imena prelaze kao da ne postoji. Polemiziraju sa svima iz SDP-a osim s Milanovićem.

Za to što je HDZ u tome uspio kriv je niz propusta koje je SDP učinio u proteklih nekoliko mjeseci. Sve je započelo preuzimanjem Račanova koncepta o premijerskom kandidatu i izbornim listama koje je još on postavio. Bilo kakva Milanovićeva intervencija u tome dijelu ugrožavala je njegov položaj predsjednika, jer se na to gledalo kao na revizionizam i skretanje s Račanova puta. Sljedeća pogreška je bila ta što se odmah po preuzimanju vlasti u SDP-u Milanović nije izborio za koaliciju koja je pobijedila i 2000. na izborima. Da se krenulo s “Frontom za promjene” i Milanovićem kao premijerskim kandidatom te Jurčićem i Čačićem kao glavnim motorima njegove vlade, HDZ bi bio stisnut u kut i teško bi mogao odoljeti takvom napadu. Ovako, preko ljeta im je SDP dao vremena da se oporave i pripreme za vruću jesen. Istovremeno, SDP je, siguran u svoju pobjedu, uživao samozadovoljno u ljetnoj fjaki, javljajući se tu i tamo s revanšističkim porukama i kadrovskim nebulozama - poput onih da je Picula spreman biti ministar obrane ili pak Ranko Ostojić ministar policije. Dijeljenje fotelja unaprijed i pozivanje na revanšizam Hrvati ne vole. Da se nije dogodila nesreća vatrogascima na Kornatima, HDZ bi još više odmakao SDP-u. Naime, velika akcija dijeljenja besplatnih knjiga svim učenicima početkom rujna bila je medijski potpuno zatomljena Kornatima. No HDZ je spremio nove poteze, koji su privukli birače a da SDP toga uopće nije bio svjestan. Kada sam Špremu pred petnaest svjedoka nekoliko dana prije početka prodaje dionica T-HT-a rekao da će Sanader tako privući novih nekoliko stotina tisuća birača, jedan od Milanovićevih glavnih savjetnika odgovorio mi je da neće više od 70.000 ljudi kupiti dionice. A i oni, prema Špremovim riječima, koji kupe moći će zaraditi samo nekoliko tisuća kuna na njima! Nisam mogao vjerovati da on ne razumije da će biti nekoliko stotina tisuća onih koji će kupiti dionice, te da je nekoliko tisuća kuna zarade preko noći običnim građanima velik novac. Daljnji razvoj događaja je pokazao da sam bio u pravu. Tu se Sanader nije zaustavio, te je umirovljenicima, uz isplatu drugoga dijela duga, najavio i podjelu “božićnica”. Naravno da će s njima požuriti, i neće se dijeliti 20. prosinca nego 20. studenoga!

Uz sve te poteze, Sanader govori konkretno i jednostavno, za razliku od Milanovića koji suviše komplicira rečenice i upotrebljava previše stranih izraza, koje običan čovjek - glasač ne razumije. U toj teškoj situaciji, Milanović ima još jedan veliki problem - veliki dio vrha SDP-a, kome Milanović ide na živce, drži fige da njihova stranka izgubi izbore. Pobjeda HDZ-a bi značila Milanovićev odlazak već početkom godine s čela SDP-a te početak utrke za novoga predsjednika. Stoga, zadnji je trenutak Zoranu Milanoviću da nešto radikalno promijeni u svojem izbornom stožeru i svojoj kampanji, prije nego što ona i službeno počne, kako mu se ne bi dogodilo da u vrijeme kornatske tragedije ima svoju slavljeničku konvenciju u Zagrebu. Ako to ne učini, budućnost mu neće biti sjajna a ujedno će razočarati mnoge, koji bi željeli promjene.

Neprijatelji u HDZ-u i u vrhu samog SDP-a

Izborna strategija HDZ-a je potpuno ignoriranje Milanovića, u kojem su prepoznali najveću opasnost. Istovremeno unutar samoga vrha SDP-a Milanović ima mnogo onih koji drže fige u džepu i mole Boga da propadne na izborima.