Nedavno sam u lijeno nedjeljno popodne, ne znam više zašto, prekopavala po starim fotografijama i našla jednu sa Simom, s neke davno zaboravljene promocije. Mladi smo i smiješimo se u objektiv. Baš sam se raznježila pa sam poslala Simi kratki sms o tome kako gledam tu zametnutu fotografiju, kako smo bili mladi i ljupki. Odgovorio mi je da sam bila bedasta što ga nisam iskoristila kad sam mogla, jer sada je prekasno. Eto, takav je Simo. Uvijek bez dlake na jeziku, izravan. Naravno da je prekasno jer on im svoju prekrasnu djevojku. Sjećam se da sam je upoznala prije nekoliko godina, isto tako jednog lijenog nedjeljnog kasnog popodneva, nakon što sam gostovala kod Sime u Knjižnici Bogdan Ogrizović u njegovu talk showu, kako to on zove, Kava i kolači. Na kavu smo išli poslije razgovora i, osim Jasne kao dobrog duha te knjižnice, pridružila nam se i Simina vila, sirena, muza, dobri duh, što već. Sigurna sam da će o toj ljubavi jednoga dana isto biti ispripovijedana bajka.

Simina knjiga Bajke za plažu bila je tiskana na počeku ljeta - pa su je valjda zato i naslovili tako prigodničarski - misleći kako će to biti prikladno štivo za ljetni ceker i kakvu hladovinu žala u zavjetrini. Nema se tu zapravo što prigovoriti - nakana je bila plemenita i komercijalna: ljudima neće za ljetne vrućine preporučiti kakvo štivo što teško padne na želudac i ostane neprobavljeno, nego light bajkovitu duševnu hranu - koja krijepi bez uzgrednih smetnji, a pritom je razdijeljena na manje "obroke" da se može konzumirati u razmacima. Čak je i naslovnica znakovita. S jedne strane jest da je tu pješčano žalo s azurno-modrim morem što se gubi u crti horizonta (kako to vole opisati američki pisci i oni koji pohađaju radionice kreativnog pisanja), ali s druge tu je ipak riječ o nizu praznih ležaljki za plažu - što hoće reći kako su svi zbrisali s plaže jer nije bila bajkovita. Doduše, možda u hladu ispijaju koktele i krate vrijeme bajkama. Međutim, moguće je i da u kadar fotografije pukim slučajem nije ušao čuvar plaže u zimskom periodu - što hoće reći kako je pogrešno Siminu knjigu tako okrutno ograničiti na jedno godišnje doba, usto toliko hirovito posljednjih godina.

Ma'd, jasno da okolišam. Zapravo želim reći kako su Simini tekstovi možda ipak zaslužili bolji tretman, bez obzira na dobre namjere (tja, znamo svi jako dobro onu mudrost o dobrim namjerama, teracanom putu i finišu u paklu); čak i bez obzira na to što su popabirčeni iz raznih izvora - a sve bez navođenja tih izvora, prigoda, narudžbi i sličnih izvanknjiževnih trica; čak i bez obzira na to što nisu selektirani, sortirani, sređeni - kako to zaslužuje medij knjige kojem je namijenjena vječnost (što je, priznajem, možda još samo puka tlapnja nas koji se knjigom bavimo još od onog davnog predinternetskog doba i mjere trajanja od zajamčenih pet minuta slave), za razliku od dnevnika, tjednika, mjesečnika i ostalih u vremenu kvarljivih posredovatelja raznovrsnih sadržaja. Šteta, trebalo je u tu knjigu uložiti malo nakladničkog truda, bez obzira što je naslovljena kao ljetni hit i bez obzira što je namijenjena onima koji još vjeruju u bajke.

I tako, premda sam je čitala sklonjena u debeli hlad od bračkoga vrelog sunca, bila sam odveć ljuta da krenem nešto reći o njoj sve dok nisu pale prve jesenje kiše i sprale svu tu nepodnošljivo "lakoćemo" neodgovornosti (spram vječnosti) tekuće nam nakladničke proizvodne filozofije (koja se oslanja na kratko pamćenje biračkog tijela i uvijek iznova utefterene nulte točke u vremenskom kontinuumu). Eto, rekla sam i prištedjela si čir, a sad se valja usredotočiti na Siminu knjigu.

Usprkos neujednačenosti tekstova (što je posve normalna i uobičajena posljedica svakodnevnog pisanja, rada za novine ili po narudžbi), ova zbirka antibajki ima kvalitete za sva godišnja doba, pa i čitanje uz kamin i pečene kestene. Većinu tekstova, osim činjenice da je riječ o nečem što se zbilo "jednom davno, prije nekoliko dana", povezuje i lik čovječuljka, protagonista koji pokušava opstati u nebajkovitom svijetu posttranzicijske nam svakodnevnice, snaći se u vječnim tajnama muško-ženskih odnosa, proniknuti zamršene labirinte ljudske psihe, pa i pobjeći katkad u vlastite male zakutke raja i vječnog blagdana. Nije to ni lako, ni jednostavno, ali uz pomoć mašte i prijatelja, davanja i primanja, moguće je steći svojih nekoliko trenutaka čiste sreće. Premda to nigdje ne piše, nekako se ipak uvijek između redaka može naslutiti da je njegov moto: "Life's a Piece of Shit, When You Look at It, but… Always Look on the Bright Side of Life". I u tome je tajni šarm svih tih tekstova. Bez obzira je li riječ o omiljenim mu seksualnim temama, odnosima među rodovima (jer ipak smo, valjda, prevladali spolne razlike i uzdigli se do postfeminističke kritike rodnih odnosa?), tranširanju muških prijateljstava ili propitivanju njihovih djetinjarija i hirova, zamišljanju nekog boljeg svijeta ili, primjerice, svojim sjećanjima na novinarske dane (u okviru teme o ljubavnom trokutu kulture i medija). Kad je već riječ o medijima i knjigama, valja istaknuti kako Simi nikad nisu trebala sredstva za privlačenje pozornosti čitatelja i kritike o kojima govori u tom tekstu ("autor se polije benzinom i pokuša zapaliti, bosonog hoda po žeravici, prdi, kolje živinu, ušmrkava kokain, nudi besplatnu cugu u koju je uvaljao tripove, vrijeđa publiku, baca petarde" i tako dalje sve do kaprofilije ili zoofilije). Smiješak i dobroćudnost, djetinja radost i zatravljenost životom (kojem stoga i u najbanalnijim detaljima može pronaći nešto očuđujuće, oćućeno, omamljujuće) zaštitni su znak Sime Mraovića i njegovih djela, bilo proznih, bilo poetskih. I to je, ako ništa drugo, početni mamac na koji se ulove čitatelji, a kad se jednom zalijepe na tu slatku stranu života, onda im je lakše zaroniti i u tekst i u smisao njegova nastanka, kao i u piščevu nakanu da nešto uokviri.

Na jednome mjestu kaže on: "… pišem lagano, kao da ljubim. I dok pišem, lepršaju leptirići u trbuhu, često mi se i digne." Eto, ta lakoća plijeni, ti leptirići zalepršaju i čitateljima, ta strast i njih razgali. Rečenice klize, jezik je govorni taman do granice da još ostaje književni (što je nužno za odmak!), dijalozi kao da su zapisani na licu mjesta, duhovitost je sveprisutni začin, a zakon je: ne uzimati ništa smrtno ozbiljno, a najmanje sebe samoga. I pritom nije važno je li riječ o odlasku s prijateljem na narodnjake, gostovanju književničke delegacije u susjednoj zemlji, preciznom bilježenju koliko puta tijekom dana muškarac pomisli na seks, hommageu ostarjelu dalmatinskom galebu. Uostalom, znamo da je sve može biti tema, ali da ne može svaki autor od svega napraviti temu.

Bilo da piše hiperrealistične kratke priče, metabajke s ljubavnom temom, crtice iz podzemlja i s margina, autorefleksivne doskočice i pošalice (bez psihologiziranja ili pomodnog upadanja u kojekakve "diskurze"), Simo Mraović ostavlja dubok prepoznatljiv trag svoga pisma i nevjerojatnu vedrinu ljetnoga neba. Da nam izmami osmijeh za tmurnih vremena. Hvala Simo! Može i uz kavu i bez kolača…