Cinični promatrači mogli bi zaključiti da se u Hrvatskoj uvijek nešto gradi, ali samo ako je u trendu. Tako je prije pola stoljeća vladao trend izgradnje socijalističkih tvornica, zatim su na red došla ogromna naselja s neboderima za tisuće izbezumljenih stanara, onda su se u devedesetima počele graditi tzv urbane vile, za njima autoceste i šoping-centri. A da se ovaj povijesno-neimarski niz ne bi iznenada prekinuo, posljednjih godina, a posebno ove, doneseno je nekoliko odluka o izgradnji stadiona i sportskih dvorana, na koje će se utrošiti najmanje jedna milijarda eura.

„Treba li nam sve to“, upitao bi se u takvim okolnostima poneki šparni Šveđanin ili Nijemac, ali u Hrvatskoj se o ovim stvarima uglavnom šuti. Zna se i zašto, posljednjih 15 godina stvoren je svojevrsni konsenzus prema kojem je sport najvažniji hrvatski proizvod, a da nema nogometaša, rukometaša, Ivaniševića, Bobana, Janice ili Eduarde da Silve, nitko u svijetu, izuzev zadrtih filatelista, ne bi znao da postoji nekakva Hrvatska. U skladu s ovom teorijom, nema tog novca koji treba potrošiti da bi se izgradio novi maksimirski stadion ili rukometna dvorana u Osijeku. Pritom se nećemo zamarati podacima da je rukomet u Osijeku kvalitetan poput vaterpola na Islandu, ili da je Dinamo približno 150-ti klub u Europi.

U takvim okolnostima moglo se dogoditi da nekakva njemačka tvrtka Alpine zatraži 500 milijuna eura za obnovu Maksimira, a onda se javi Jure Radić i iznese puno „skromniji“ prijedlog o gradnji novog stadiona na Laništu za tričavih 160 milijuna eura. U Osijeku su se Đapić i Glavaš posvađali na mrtvo ime oko toga treba li rukometnu dvoranu platiti 400 ili 800 milijuna kuna, a dobije li Rijeka organizaciju Mediteranskih igara (ovaj komentar je napisan dva dana prije odluke) to će stajati 200 milijuna eura. Negdje između su Varaždin, Zadar i Split, gdje se također grade novi sportski objekti.

E sad, ima u svemu jedan problem – netko sve to treba platiti. A to su građani ove zemlje od kojih većina nikada neće ući na stadione, a čak i ako odu na utakmicu, morati će platiti ulaznice. Što je u redu, ali nije u redu da plaćaju stadione na kojima igraju profesionalci.

U praksi to znači da će Zagrepčani platiti pola milijarde eura za stadion na kojem će nastupati nogometaši u vlasništvu Zdravka Mamića. Onda će Mamić na prodaji tih igrača zaraditi 10 ili 20 milijuna eura, ali on neće platiti ni lipu poreza jer su takvi ovdašnji zakoni. Bude li trebalo, usput će se potući, vrijeđati novinare, a gledateljima opsovati majku i oca i optužiti ih da su razbojnici i Jugoislaveni.

Sve u svemu cirkus takvih dimenzija da se sada povlači čak i Milan Bandić, a taj zaista ne štedi kada treba trošiti tuđe novce. Međutim, 600 milijuna eura je malo previše i za gradonačelnika Zagreba.

I za kraj male usporedbe, koje ne treba shvatiti kao demagogiju. Obnova najveće hrvatske bolnice Rebro, oko koje se zbog cijene prijetilo sudskim tužbama, koštala je 70 milijuna eura, odnosno, manje od rukometne dvorane. Izgradnja potpuno nove škole stoji oko 4, a vrtića blizu 3 milijuna eura. A 39 stanara Kupske ulice, čije su kućice propale pod zemlju dobili su ponudu od 1.500 kuna na mjesec, kako se ne bi bunili.

I kako onda ne postati ciničan?