Jedno od najgorih razočaranja mog ranog djetinjstva je trenutak kad sam spoznao silu težu. Otac i ja svakog smo se popodneva igrali u vrtu. On bi uzeo malu loptu koja stane u šaku i bacao je visoko u zrak. Ja sam zadivljen gledao kako se plastična kugla odvaja od nas, leti preko telefonskog kabela, penje se iznad krova i postaje jedva primjetna kuglica na podlozi plavoga neba. A onda bi, zakratko, postajala sve veća i tresnula među nas. Isprva mi je i taj pad pružao veselje, ali s vremenom me to što lopta pada počelo žalostiti. Zašto ne bi mogla malo ostati u zraku? Zar baš sve što baciš gore neizbježno pada: i kantica, i lopatica, i vatrogasni kamion, i gumena figurica cvrčka, i plišani pas, i prava kornjača. Otac je smislio drukčiju igru. Zamahnuo bi žestoko kao da će lansirati loptu u nebo, a dok sam ja gledao prema gore, sakrio bi je iza leđa. Kad sam shvatio da je skriva iza leđa, morao pomiriti s konačnim padom. Sve što baciš u zrak neizbježno padne. Nije lako živjeti u takvom svijetu. Utješio sam se tek kad je čovjek već sletio na Mjesec, gledali smo izvještaje iz svemira, a na mom radnom stolu već je stajao plastični globus. Shvatio sam da, kad sve postane teško, i učenje, i bolesti, i smrti bliskih, ipak znamo da sve to, planine, gradovi, neboderi, slonovi, autoceste i prekooceanski brodovi, čak i plavetni kit, da čitava priroda i civilizacija, zajedno sa silom težom, lebde u zraku. Jest da taj zrak baš i nije onakav kakav udišemo na Zemlji i da ga zovemo svemir, ali bio je važan sam osjećaj lebdenja.

Da ta plastična kugla, koju na mom stolu drži metalna šipka provučena kroz njeno središte, u naravi lebdi u svemiru. I to me puno puta utješilo, ta slika globusa koji lebdi i okreće se oko svoje osi na crno-bijelom televizoru. Nerijetko nam, kako bismo se utješili, nedostaje upravo taj širi pogled i kozmička slika. A to nam treba i kad poželimo djelovati. Al Gore, bivši potpredsjednik SAD-a, predsjednički kandidat i ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir, u knjizi “Neugodna istina“ kaže da je u buđenju ideje o potrebi očuvanja planeta Zemlje posredovala jedna poznata fotografija, “Izlazak Zemlje“, koju je snimio astronaut Bill Anders. Na njoj je čovječanstvo prvi put ugledalo plavi planet kako izranja iz tame oko sebe, djelomično obavijen bjelkastim slojem oblaka. Gore kaže da se ta slika snažno urezala u svijest čovječanstva. Konačno, prvi put smo tako jasno ugledali svoju modrikastu postojbinu i počeli o njoj više nego ikada gajiti svijest kao o jedinstvenoj i neponovljivoj cjelini. Prije te slike bila nam je možda nekako prevelika i mogli smo se poistovjetiti s nekim njenim dijelovima: svojom državom na zemljopisnoj karti, nekim planinama, rijekama, nečim što se moglo uistinu sagledati, a ne samo na plastičnim globusima. Međutim, za manje od dvije godine nakon što se pojavila ta fotografija nastao je suvremeni pokret za zaštitu prirode, a Zakon o zaštiti prirodnog okoliša i Dan planeta Zemlje pojavili su se u nekoliko sljedećih godina. To što je tu danas globalnu ideju posredovala fotografija uopće nije čudno. Osim toga što smo vidjeli plavi planet i tamu oko njega, postali smo zaista svjesni, mogli smo uistinu vizualizirati, da on lebdi i da to lebdenje, kao i svako lebdenje i letenje, može završiti velikim padom. Iskustvo padanja duboko je u svijesti nas Zemljana koje masa vlastitoga doma toliko privlači tlu da je gubitak tla pod nogama postao i jedan od rijetkih urođenih strahova. Ovaj je pad, naravno, metaforički, ali osjećaj nečeg krhkog i nestalnog nije. On nas ne vara. I zato je valjda čovjek koji se bavi očuvanjem okoliša dobio Nobela.

Stvari su, kako navodi Gore u spomenutoj knjizi, postale i više nego ozbiljne, a o alarmantnosti stanja s klimatskim promjenama možemo se uvjeriti svakodnevno, golim okom i vlastitim iskustvom. Svatko tko je u Europi prošle sezone pokušao skijati, uvjerio se u to. Ne trebaju nam više apokaliptična predviđanja znanstvenika, apokalipsa je već tu. Segment toga je i priča koju sam prošloga tjedna čuo na nautičkom sajmu u marini Tribunj. Damir Miloš, koji je na sajmu organizirao i književne večeri s temom mora, ispričao je kako iskusni jedriličari koji se natječu na svjetskim morima više nemaju povjerenja u karte u koje su se 90 godina ucrtavali stalni smjerovi vjetrova, vrijeme kad pušu, brzina i sve ostale karakteristike. Ono što je vrijedilo na moru skoro čitavo stoljeće, posljednjih godina više ne vrijedi. Kad su vjetrovi u pitanju, čovjek se ne može pouzdati ni u svoje stogodišnje iskustvo, a to što su promjene nastupile tako naglo pokazuje koliko su stvari alarmantne. Da je apokalipsa već tu, mogli smo vidjeti i prošlog tjedna u gotovo svakom televizijskom dnevniku: požari koji su harali Kalifornijom poprimili su katastrofalne razmjere.

Tehnološki najrazvijenija zemlja svijeta nije bila u stanju ugasiti vatru u jednoj svojoj regiji samo zato što ju je raspirivao jak vjetar. Vatrogasna kola, kanaderi, sva profesionalna i priručna sredstva bili su nemoćni i stihiju nisu mogli zadržati. Tisuće ljudi ostalo je bez ičega, a čovjek se još jednom, već ne znam koji put u posljednjih nekoliko godina, susreo s elementarnom nepogodom koja nalikuje na biblijsku katastrofu. Ugasili su požare tek kad je stao vjetar. Često sam prošloga tjedna razmišljao o tim ljudima iz bogate Kalifornije, koji su živjeli u prostranim vilama s bazenima na rubu oceana, vjerojatno s osjećajem sigurnosti da lagodno žive u bogatoj i moćnoj zemlji, navikli na zdravstvenu i socijalnu skrb, sigurni u vlastitu moć i moć Amerike, a onda su se odjednom našli u školskoj dvorani, bez ičega i na poljskom krevetu, sretni što su spasili vlastiti život. Takve stihije i takvi padovi naša su budućnost na ovome planetu. A i mi u svojoj maloj domovini osjećamo posljedice katastrofalne suše koja nas je pogodila ovoga ljeta. Osjećamo i posljedice bujanja podzemnih voda. Klimatske promjene već nas se sada snažno tiču i oblikuju nam živote. I na kraju, kao kuriozitet, prezime autora na hrvatskome znači gore, misli se u visini, ali i gore, misli se lošije.