Objavljeno u Nacionalu br. 624, 2007-10-30

Autor: Damir Radić

FILM

Crna odijela i neispunjena očekivanja

Crna odijela Matića i Laurente bila su najava za gaf na kraju ZFF-a

ARMAND ASSANTE u 'California Dreamin' (nedovršeno)' Rumunja Cristiana NemescuaARMAND ASSANTE u 'California Dreamin' (nedovršeno)' Rumunja Cristiana NemescuaSvečano otvaranje petog izdanja Zagreb Film Festivala bilo je specifično po prvom javnom pojavljivanju direktora Borisa Matića u odijelu. I ne samo to - on i festivalski producent Hrvoje Laurenta nisu nosili bilo kakva, nego crna odijela u kombinaciji s bijelim košuljama i crnim kravatama. Mozgao sam je li posrijedi neki (ironijski intoniran) koncept koji koketira s tradicijom karmina na ovim prostorima, novi modni krik, ili su odijela možda trebala biti znakom zrenja festivala i njegovih organizatora.

Bilo kako bilo, crna odijela na otvaranju kao da su bila loš znamen, najava za neugodan gaf na zatvaranju festivala. Naime, predviđeno kompjutersko izvlačenje dobitničkog broja mobitela za glavnu nagradu koju generalni festivalski sponzor VIP dodjeluje gledateljima što su putem SMS-a glasovali za nagradu publike, zbog tehničkih problema nije bilo moguće odraditi prije zatvarajućeg filma festivala “Nema me” Todda Haynesa, a kako je problem za trajanja projekcije otklonjen, producent Laurenta odlučio je ipak obaviti javno izvlačenje, no u najgorem mogućem trenutku. U barbarskoj maniri RTL Televizije ili Nove TV prekinuo je odjavnu špicu filma, a s njom i jednu od pjesama Boba Dylana čiji složeni identitet “Nema me” tematizira, na platnu kina Studentskog centra pojavio se logo VIP-a, a brojevi mobitela počeli su se vrtjeti. Dio publike stao je negodovati, Laurenti je bilo neugodno, ispričao se, ali - generalnog sponzora trebalo je zadovoljiti. I tako, na festivalu koji bi trebao biti važno uporište filma shvaćenog kao umjetnost, svjedočili smo eklatantnoj demonstraciji korporacijske moći. I činjenici da bez korporacijskog kapitala nema potentnog festivala, dakako ako niste u povlaštenoj poziciji državne manifestacije poput Pule.

Crna odijela nisu bila samo nenamjeran simbolički nagovještaj prodora degutantne prakse hrvatskih privatnih televizija na ozbiljan festival poput ZFF-a, nego kao da su navijestila da i osim na papiru iznimno jakog glavnog programa nećemo vidjeti previše ekstraordinarnih filmova. Ponovila se prošla godina - razvikani filmovi i autori uglavnom nisu ispunili očekivanja. Pobjednički film “Izgnanstvo” Andreja Zvjaginceva, autora venecijanskog laureata i pobjednika prvog ZFF-a “Povratka”, vizualno je fascinantno ostvarenje, no poput svog razvikanog ruskog zemljaka Sokurova, Zvjagincev impresivnim slikama (i dramatičnom glazbom) pokušava prikriti odsutnost sadržajne slojevitosti i dubine. Priča o neprevladivom otuđenju supružnika i njegovim tragičnim posljedicama u ladanjskom ambijentu užitak je za oči odnosno senzacijski segment duha, ali um i srce (zahtjevnijeg gledatelja) malo teže će dotaći. Kako je film otkupljen za hrvatsku kinodistribuciju, bit će prilike podrobnije ga analizirati, ovom prilikom reći ću još samo da je bitno slabiji od Zvjagincevljeva debija, iako je i “Povratak” precijenen rad.

Razočarao je i pobjednik drugog ZFF-a, Li Yang. Dok je njegov debi “Slijepo okno” bio moćan naturalistički rad o socio-psihološkom beznađu u suvremenoj Kini, “Slijepa planina” slijedi isti smjer, ali na tezično-tendenciozan način. Mlada, sveučilišno obrazovana junakinja filma na prijevaru biva udana negdje u kinesku zabit kojom vlada primitivan patrijarhat i gdje de facto postaje robinjom, nesvjesna da se našla u začaranom krugu doslovnog bezizlazja. Ne znam što bi rekli (feministički) kritičari koji su von Triera (nepravedno) optuživali za sadizam nad ženskim likovima, no Liova, u naturalističko ruho zamaskirana alegorija mnogo je bliža sadističkom iživljavanju, samo što će najveći dio feminističke kritike tu nategnutu, drastičnim neuvjerljivostima garniranu priču vjerojatno doživjeti afirmativno, kao neizmjerno hrabar prikaz ženske patnje u patrijarhalnom društvu pod totalitarnom vlašću.

Mnogo bolji dojam u konačnici nije ostavio ni jako hvaljeni tursko-njemački film “Takva - čovjekov strah od Boga” debitanta Özera Kiziltana. Pobjednik Sarajeva te dobitnik značajnih priznanja u Berlinu i Torontu u prve dvije trećine vrlo sugestivno razvija priču o skromnom i iskrenom vjerniku kojem poglavar neimenovana muslimanskog reda povjerava prikupljanje najamnina za nekretnine u vlasništvu reda. Odjednom suočen s materijalističkim iskušenjima, otprije mučen seksualnom žudnjom, visokomoralni protagonist doživi potpun duševni rasap, no nažalost motivacijska priprema za nj suviše je oskudna, prijelaz iz jednog stanja u drugo prenagao, a redateljska realizacija psihičkog sloma trivijalna, otprilike na razini eksploatacijskih horora.

Za ugodniji dio festivalskog programa zaslužni su canneski dobitnik Zlatne kamere za najbolji debi, “Meduze” izraelskog bračnog para Shire Geffen i Etgara Kereta, “Khadak” belgijsko-američkog bračnog para Petera Brosensa i Jessice Hope Woodworth, manjim nagradama u Cannesu počašćena “Kontrola” Antona Corbijna i najbolji film festivala, pobjednik ugledne canneske selekcije Izvjestan pogled - “California Dreamin’ (nedovršeno)”, debi poginulog rumunjskog sineasta Cristiana Nemescua. “Meduze” i “Khadak” dva su “mala” filma od kojih prvi, mozaično strukturiran, diskretnom poetičnošću i s natruhama kriptolezbijstva afirmira žensku solidarnost, a drugi, kroz priču o državnom ataku na mongolske nomade, umješno stapa obranu tradicionalnog načina življenja, ekološki angažman i nadrealno-metafizičku oblikovno-značenjsku dimenziju. “Kontrola”, tužan portret karizmatičnog pjevača i tekstopisca Joy Divisiona, Iana Curtisa, uskoro dolazi na redovni repertoar, pa ovdje tek toliko da je riječ o vizualno savršenom filmu sa sjajnim glavnim glumcem (Sam Riley) i dakako briljantnim pjesmama, koji će razočarati malo kojeg poklonika jednog od najvećih bendova u povijesti rocka. A “California Dreamin’”? Iako je zbog smrti autora ostao bez final cuta, nijedna sekunda njegova 155-minutna trajanja nije suvišna.
Nimalo originalnu polazišnu ideju o gorko-humornom srazu Amerike i Balkana u rumunjskoj provinciji opterećenoj tranzicijskim devijacijama i znakovitim tragovima političke prošlosti, s Armandom Assanteom u jednoj od glavnih uloga, Nemescu je suvereno elaborirao i besprijekorno redateljski realizirao, profiliravši niz reljefnih likova te problematiziravši bitna društvena i individualno-psihološka pitanja. “California Dreamin’” ogledan je primjerak djela koje na poznatom i ograničenom tlu doseže maksimum kreacije i svakako je na ZFF-u zaslužilo veće uvažavanje od konvencionalnom artističkom pompoznošću obilježena Zvjagincevljeva uratka.

Boje eksjugoslavenskih kinematografija (ne računajući Hrvatsku) ove su godine branili “Klopka” srpskog filmaša Srdana Golubovića i “Pijetlov doručak” slovenskog debitanta Marka Naberšnika. Dok je Golubovićeva krimi-drama mlitava varijacija motiva Patricie Highsmith garnirana didaktičnim crno-bijelim slikanjem društvenih razlika i nepravde u aktualnoj Srbiji te opterećena stereotipiziranjem muško-ženskih odnosa i pomalo neinteligentnim junakom, “Pijetlov doručak” iznenađujuće je solidna humorna (melo)drama s kvartetom dobro profiliranih likova (stari jugonostalgičar, mladi preljubnički par, lokalni mafijaš) smještenih u malomještansku slovensku provinciju. Severina, glumeći samu sebe u maloj epizodi, funkcionira kao okidač dramatična raspleta koji nategnutom motivacijom, zajedno s nešto ranijom, grozno stereotipnom scenom ljubavnikove reakcije na “defetizam” partnerice, narušava konačan dojam. Od filmova s eksjugoslavenskog tla najugodnije iznenađenje je kratki film “Šta ja znam” mlade sarajevske dizajnerice, konceptualke i manekenke Šejle Kamerić i njezina vršnjaka Timura Makarevića. Snovit preplet ljubavnih priča s djecom kao protagonistima (vjerojatno po uzoru na kultni Parkerov film “Bugsy Malone”), poetički smješten u sasvim drugi svijet od “sevdah-manirizma” koji već podugo dominira književnom i filmskom scenom BiH, budi asocijacije u rasponu od poezije Emily Dickinson do znamenita filma Victora Ericea “Duh košnice”, i najbolji je kratki film viđen u nas zadnjih podosta godina. Nagrađujući ga, žiri ZFF-a donio je jedinu nespornu odluku na ovogodišnjem izdanju festivala.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika