HDZ-ov burevjesnik Jure Radić doista ne zazire od razbacivanja narodnim milijardama: neposredno nakon svečanoga otvaranja radova na mostu za Pelješac - koji su na istoj svečanosti odmah i zamrznuti do daljnjega - predložio je Milanu Bandiću rušenje maksimirskoga stadiona i gradnju novog, na drugoj lokaciji. Promatračima je jasno da bi Radićev IGH - kad bi mu država to plaćala - bio spreman ne samo na iracionalne pothvate s mostovima i stadionima nego i na kopanje rupa u zemlji i njihovo zatrpavanje, ali predlagati Bandiću, u političkoj situaciji u kojoj se ovaj nalazi, da sruši jedan od zagrebačkih sociokulturnih simbola i artefakata, to je nadrealno-svemirska ideja koja po snazi materijalističkoga nadahnuća premašuje granice Radićevih uobičajenih standarda.

Kad je riječ o mostu za Pelješac, Ivo Sanader na toj ideji potvrđuje pragmatizam svoje kampanje u kojoj je demonstracija inicijative važnija od njezine objektivne utemeljenosti ili provedivosti. Populistička poruka o “teritorijalnome povezivanju Hrvatske” dominira nad svim popratnim sadržajima, u rasponu od astronomske cijene projekta koju Hrvatska danas nije u stanju platiti do nedefiniranih odnosa sa susjedima. Činjenica je da je određenim strukturama u Bosni i Hercegovini most za Pelješac vjerojatno neprihvatljiv na bilo kojoj trasi i u bilo kojoj varijanti, ali Sanader smatra da i na tom antagonizmu kod kuće može zaraditi psihološke bodove, prikazujući se u kompliciranim geopolitičkim okolnostima kao beskompromisan borac za nacionalne interese. Predizborne kampanje zasnivaju se na dosjetkama i propagandnim trikovima, o realnome životu u pravilu se razgovara kad završe.

Kampanja je vodvilj za mase, ali može biti i drama za političke egzistencijaliste koji su iz nje stjecajem okolnosti eliminirani. Mato Arlović, na primjer, u SDP-u proživljava šokove napretka i modernizacije, u kojoj ga tretiraju kao višak. Slavonski sljedbenik generalne linije, koji se idealno uklapao u Račanov princip netalasajuće neodređenosti, s manifestnim bolom u duši suočio se sa spoznajom da kod Zorana Milanovića za njega nema mjesta. Nitko mu ne može oduzeti njegov minuli rad - dugogodišnje dogovaranje sa Šeksom kako da Sabor organiziraju kao arenu za uvježbavanje benigne beznačajnosti - ali budućnost pripada drugima, pa makar za njih nitko nije čuo. Smjena prvoboraca sentimentalan je proces; ljudi koji su svoje biće ugradili u ekran televizora, naglo su prisiljeni na dislociranje ispred tog ekrana, što ne prolazi bez osjećaja gorčine i razmišljanja o apsurdu prolaznosti.

Nije samo Arlović nastradao u Milanovićevoj redefiniciji vrste putem prirodne selekcije, nego uz njega i niz Bandićevih aktivista. Sam Bandić dobio je - kao gradonačelnik Zagreba - još jednu časnu priliku da se okuša na izbornoj listi u Bjelovaru, jer tamo se nisu na vlastitoj koži upoznali s blagodatima njegove uprave, ali zato je većina njegovih mandarina ostala bez mogućnosti izborne prezentacije. To se, dakako, može tumačiti kao simptom Milanovićeve želje da se riješi Bandića, koji je za SDP postao nepodnošljivo unutarnje i vanjsko opterećenje. Bandić, međutim, nije Arlović i njegova eliminacija mora se - iz Milanovićeve vizure - provesti u etapama, da rez ne bi ispao suviše bolan za kolektiv. Bandićeva situacija postala je dramski zanimljiva: policija nad njegovim operacijama provodi istragu, čije će nalaze Sanader aktivirati kada i ako procijeni da mu je to politički korisno, Milanović mu pokušava izmaknuti tepih pod nogama predizbornom marginalizacijom njegovih suradnika, vjerujući da će Bandića lakše apsolvirati ako ga izdvoji iz čopora.

Čini se da protiv Bandića rade i politički neprijatelji i politički prijatelji, i promatrač bi mogao pomisliti da su mu dani odbrojeni, kad ne bi bio svjestan da su razne nečasne ili nelogične nagodbe konstanta hrvatske scene. Osvoji li Sanader izbore, može se lako dogoditi da policija zaboravi na Bandića, jer Bandić ni po čemu nije ideološki antagonist HDZ-u. Jednako tako i Milanović bi u euforiji pobjede mogao Bandića ekskulpirati od svih grijeha u ime viših stranačkih interesa, odnosno prezervacije dojma o bratstvu-jedinstvu unutar SDP-a. Pobjedniku je svejedno, ali poraženi se zato ponekad diže na noge. Izgubi li HDZ, mogao bi bez zadrške udariti na slabe točke neprijatelja, gdje Bandić drži primat; izgubi li SDP, proglasit će Bandića - ne bez razloga - za jednoga od glavnih krivaca. Spekulacijama, kako vidimo, kraja nema.

Što, međutim, ako ne pobijedi nitko, to jest ako pobijede svi? Rješenje je velika koalicija do ulaska u Europsku uniju, poručuje Stipe Mesić, pripremajući naciju na pragmatičko pomirenje nepomirljivih. Postizborni savez HDZ-a i SDP-a u slučaju krajnje tijesnog rezultata vjerojatno nije nemoguć, iako je psihološki apsurdan. Obje stranke izgubile bi u tom savezu bitan dio svog identiteta, kao i zadovoljstvo da jedna drugu prozivaju zbog grijehova, a otvorile bi usput i raskošan prostor za interne svađe oko funkcija. Na drugoj strani, polarizaciju u državi mogle bi pretvoriti u nekakav oblik dogovora oko strategije, makar i prividnoga, i otvoriti usput mogućnost da u političku sferu uđu novi ljudi koji će provjetriti prostor. Velika koalicija implicirala bi zaborav svih afera povezanih s HDZ-om i SDP-om, a možda i nestanak malih stranaka, koje se i u sadašnjoj situaciji već približavaju izdisaju. Gubitak je, međutim, zanemariv s obzirom na činjenicu da su te stranke prepoznatljive isključivo preko pojedinaca koji ih vode i koji će - s obzirom na iskustvo - u svakom političkom kontekstu za sebe pronaći nekakvo mjesto.