Prošloga tjedna u petak, u 10.50 sati na Mirogoju je pokopan Marijan Pedišić. Kao što je živio tako je i pokopan, u tišini, bez ikakve galame, po vlastitoj želji samo u najužem obiteljskom krugu. Moj Brother, kako sam ga ja oduvijek zvao, zaista mi je bio kao brat - uvijek spreman pomoći, iskren, brižan, diskretan. Bio je jedan od rijetkih za koje sam bio potpuno siguran da me neće prodati i izdati. Gotovo svaki dan navraćao je k meni elegantan u Armanijevim odijelima ili pak subotom u trapericama i tenisicama, u kojima je provodio svaki djelić svoga slobodnog vremena. Osim što je bio jedan od najvećih i najpozitivnijih ljudi koje sam upoznao i imao sreću biti im prijatelj, moj Brother je bio i jedan od najboljih odvjetnika i sigurno jedan od najstrastvenijih sportaša. I to u triatlonu, najtežoj sportskoj disciplini. O kakvom se sportašu radilo dovoljno pokazuje podatak da je Gabrielu Dielacheru, mojem drugom frendu, također zagriženom sportašu, trebalo da trčeći dođe na vrh Sljemena oko 38 minuta, a Brother je tu istu udaljenost prešao bez velikih problema za 30 minuta.

Tako sazdan čovjek, bez trunke masnoće na tijelu, što je u meni izazivalo neviđenu ljubomoru, savršeno atletskog tijela i fanatično sportskog načina života, bio je zadnja osoba na ovome svijetu za koju bih rekao da će oboljeti od opake bolesti. A ta bolest ga je u samo godinu dana otrgnula od njegove Nele, Maje i roditelja, kao i svih nas koji smo ga neizmjerno voljeli. Znam da mojem uvijek skromnom i povučenom Brotheru ne bi bilo drago da javnost sazna ovo što ću sada otkriti, no osjećam obvezu da javnost izvijestim bar o jednom dijelu Pedišićeve pozitivne uloge u “slučaju Gotovina”. Brother je bio generalov odvjetnik preko kojega su išli dogovori za moj susret i intervju s tada odbjeglim Gotovinom. Pedišić je bio čovjek kome je Gotovina s pravom potpuno vjerovao, tako da o mojem susretu s njim nitko od ostalih odvjetnika nije ništa znao.
Naime, svi su oni, osim samoga Pedišića, koji je bio potpuno na mojoj strani, bili za varijantu da se ne traže nemoguće koncesije Haaga kao što je bilo odbacivanje optužnice pa tek onda Gotovinino pojavljivanje na Sudu. Brother je jedna od osoba koje su prisustvovale mojem susretu s Gotovinom u Veneciji, jednoj od europskih kulturnih metropola, od kuda datira i ova zajednička fotografija, koju objavljujem prvi put. Kao pametan, praktičan i duboko realan čovjek, Brother je zastupao tezu da je Gotovinin bijeg postao besmislen i da je težak teret kako za njega osobno, tako i za obitelj i cijelu zemlju. Taj bijeg u perspektivi ništa nije rješavao, nego je jedino pogoršavao situaciju i prolongirao konačno rješenje. Stoga je Pedišić bio za miran dogovor s Haagom o Gotovininu dolasku i prešutnom dogovoru da se njega nakon mjesec i pol do dva pusti iz pritvora da početak suđenja čeka na slobodi.

Da je došlo do realizacije našega plana, danas bi Gotovina već davno bio na slobodi, ne bi doživio sramotu uhićenja, suđenje bi za njega, Markača i Čermaka bilo prebačeno u Zagreb, a Hrvatska bi zajedno s Rumunjskom i Bugarskom već bila u Europskoj Uniji. No zahvaljujući njegovim ostalim odvjetnicima, čija imena ne bih spominjao, Gotovina je “hranjen” lažnim nadama i pogrešnim informacijama, te je na kraju donio krivu odluku. A svaka odluka, osim odluke koju su mu sugerirali ostali njegovi odvjetnici, bila bi bolja. Zbog takvog stava za mirno rješavanje “slučaja Gotovina”, kao i zbog toga jer je od njih skrivao moj susret s odbjeglim generalom, ostali odvjetnici su ga umalo izbacili iz odvjetničkog tima. To su i učinili u trenutku kada je Pedišić postao “persona non grata” zbog optužbi da je sudjelovao u nabavi lažne putovnice na ime Kristijan Horvat za odbjegloga generala. U tome trenutku gotovo je ostao na ulici, svi su izbjegavali dati mu bilo kakav posao, kako se ne bi izvrgli Sanaderovu represivnom aparatu.

Marijan Pedišić ipak je ostao Gotovinin odvjetnik zahvaljujući isključivo strogoj Gotovininoj naredbi da je on bio i ostat će dio njegova odvjetničkog tima. Toj odluci, iako njome nezadovoljni, morali su se pokoriti svi ostali odvjetnici, koji su u Brotheru gledali uljeza, koji ne dijeli njihov životni i politički svjetonazor. Danas, kada je sve iza nas, kada Brothera više nema, vidi se koliko je on bio u pravu. Ja sam to znao od prvog trenutka, no nisam mogao javno reći, kako ga ne bih ugrozio. A da su to znali još neki, za ovu državu vrlo važni ljudi, svjedoči informacija da je obitelj Marijana Pedišića među prvima izraze sućuti primila upravo od samoga Ante Gotovine i predsjednika Stipe Mesića. Moj Brother živjet će vječno u srcima onih koji su ga poznavali, onih koje je osvojio svojom pažnjom, dobrotom i neiskvarenom dušom. Da se drugima što manje događaju nesreće kao što se dogodila njemu, prema njegovoj posljednjoj želji, učinit ću sve da se osnuje “Fondacija Marijan Pedišić” koja će pomoći mladim hrvatskim onkolozima da se specijaliziraju u najboljim klinikama, kako bi se izbjegle ovakve strašne sudbine kakvu je doživio moj Brother. Dobrotu i poštenje, koji su se širili iz njegovih plahih, plavih očiju, nikada nećemo zaboraviti. Brother, zauvijek ćeš ostati naš Brother.