Zoran FerićČesto upotrebljavana izreka kaže da za sve u životu postoji prvi put. I taj prvi put obično se pamti. Prvi dan u školi, izgubljena glavica među drugim glavicama, prvi poljubac jezikom, recimo negdje uz šum valova, prvi ispit na faksu, prvi auto, prva ozbiljna veza, prvi stan, prvi brak… I tako u životu muške jedinke stigne i dan kad prvi put uzme viagru. Izvadi tableticu i drži je u dlanu kao da se netko jako drag smanjio do promjera od nekoliko milimetara. Drži i oklijeva. Pa ne treba to meni još, kaže sam sebi, ali ajde da malo probam. Za kasnije godine. Da vidimo djeluje li i ima li nade za dostojanstvenu starost. Međutim, nezgodno je ako se to dogodi baš na Dan mrtvih. A upravo to mi se dogodilo prošlog četvrtka. Naime, Dan mrtvih je praznik, a to, kao što se zna, ne znači prazan dan, nego samo dan ispražnjen od rada, a inače ispunjen ljepšim aktivnostima. Ove godine za mnoge je institucije i poduzeća i petak bio dan koji su dogovorno ispraznili od rada pa se odjednom nasmiješio dugi vikend. Čovjek se osjeća opušteno, može se ujutro duže razvlačiti po krevetu, pa ako je uz to još i dobra prognoza, ne bole kosti i ne žulja kičma, idealno vrijeme da se proba tabletica za slađi život. I tako sam kradom ustao nešto ranije, iščeprkao s dna ladice na pisaćem stolu dobro skrivenu kutijicu, držao u kuhinji tableticu malo na dlanu, izveo jedan hamletovski unutarnji monolog, na kraju izustio: “Što me ne ubije, ojača me!“ I zalio pilulu sokom od borovnice. Istuširao sam se da isperem loše snove, prao zube četiri minute, isprao usta mirišljivom vodicom, naparfimirao se na ključnim mjestima i vratio na prvu crtu bojišta.

U krevetu je, međutim, žena tvrdo spavala. Poljubio sam je nježno, onako usnulu, kao da sam ja princ, a ona Trnoružica i kao da upravo ulazimo u bajku. Nastavio sam s tim i kad se probudila, ali ona je, umjesto u mene, prvo pogledala pogledala sat. Ajme, već devet, rekla je, moramo na groblje. Možemo to i malo kasnije, rekao sam i nastavio se umiljavati, a ona čarolija dolje već je počela djelovati. Jesi ti lud, rekla je moja žena, moramo na Mirogoj, onda na Miroševac, pa gore u Šestine… Izjurila je iz kreveta i zaključala se u kupaonicu. A stvar se digla kao što nije već dvadesetak godina i stršala je jalovo u zrak kao da onim svojim kiklopolikim jednim okom pokušava vidjeti Boga. I tako smo se, umjesto da ugodno praznujemo u krevetu, svečano obukli. Ona prije, a ja dosta kasnije. Već se dugo nisam oblačio u tom stanju i potpuno sam zaboravio tehnike. Tableta je stvarno bila čudo. Stvar se donekle smirila, ali ne i splasnula dok smo hodali prema Mirogoju. Tek toliko da pomislim kako će ipak potpuno splasnuti i kako ova božja ironija neće biti tako strašna. Međutim, čim smo stupili blizu groblja, ne znam kako ni zašto, stvar se opet bolno ukrutila, posve neovisno o volji vlasnika. Kao u ranom pubertetu, kad su se erekcije događale baš onda kad ne smiju: pod satom matematike, u gostima, na priredbi, kad recitiraš svoju pjesmu čitavoj školi, u živom zidu na nogometu. I tako, s jednom zbunjenom i jednom svojeglavom glavom kupovao sam cvjetne aranžmane. Zapravo, kupovala je žena i trpala ih meni u naručje. Jedan, dva, tri… Pri tome bi me samo reda radi pitala: “Možeš li?“ Ja sam pak, onako pretovaren, šeretski odgovarao: “Mogu, mogu. I još kako mogu.“ A miris krizantema draškao mi je nosnice. Iza grobne ograde stvar se još pogoršala. Krenuli smo prema posljednjem počivalištu mojih roditelja, a u kurcu kao da sam imao sipinu kost. Ili kičmu vjeverice.

I tada mi je palo na pamet da sam u svojoj 46. godini prvi put s erekcijom na grobu svojih najmilijih. Dva prva puta u jednome danu. Sine, pusti to, sigurno nije zdravo, vjerojatno bi mi rekla mama. Da je barem toga bilo u moje vrijeme, rekao bi tata. A onda bi nastavio u svom stilu: “Zorane, mrcino, otkad se s dignutim kurcem ide u posjet pokojnom ocu.“ Na grobu tete D. koja je bila dosta stroga držao sam vrećicu s lampionima na inkriminiranom mjestu i, namjestivši anđeosku facu, gledao u njenu crno-bijelu fotografiju na kojoj je bila 20 godina mlađa od dobi kad ju je odnijelo. Pa iako mislim da nas mrtvi ne vide kao ni mi njih, iako sam načelno ateist, smatrao sam da se čovjek ipak nekako mora osigurati od farmaceutske blamaže pred dostojanstvenim faktom smrti i emotivnom težinom uspomene. Najteže mi je bilo na grobu bake I. jer je nisam upoznao za života pa ne znam što bi rekla. Umrla je od tuberkuloze 1930. Godinu dana nakon što je rodila moju majku. U vrijeme kad je većina bračnih parova vodila ljubav s ugašenim svjetlom. Što bi ta žena mislila o bradatom unuku srednjih godina koji joj, ni krivoj ni dužnoj, u punoj erekciji, pali svijeću na grobu?

Kad smo obavili rodbinu, laknulo mi je. Moja žena je željela malo prošetati Mirogojem i morao sam joj ispuniti tu želju. Sretali smo svečano odjevene ljude s cvjetnim aranžanima, obitelji koje bi se okupile i pozdravljale oko pojedinih grobova, usamljene starice u crnom s pokojim žutim cvijetom i političare. Dosta političara. Dan mrtvih pred izbore? Poslastica za pokazivanje dobrote i natjecanje u pijetetu. Čovjek stekne dojam da toga dana ništa drugo i ne rade nego jure od jednog važnog groba do drugoga kako bi ih ondje “uhvatile oči radoznalaca ili objektivi kamera. Uostalom, mrtvi su kod nas tradicionalno materijal za politička prepucavanja, a usred predizborne kampanje i mrtvaci su najebali. Dolaze im na grobove i oni koji ih vole i oni koji ih ne vole, a bome i oni kojima je svejedno. Takvih je najviše. To su ti s figom u džepu, političari. Oni i inače većinu stvari rade s figom u džepu, pa i odaju poštovanje mrtvima. Poneki pak, kao ja, u džepu, točnije, pokraj lijevoga džepa, imaju nabrekli kurac. Ustvari, kad se malo razmisli, tih s kurcem u džepu je najviše. Poneki jadnici ga imaju doslovno poput mene, a velika većina metaforički jer su se za Dan mrtvih toliko istrošili da tamo gdje se inače drži novac sada nemaju ništa drugo do kurca iz popularne izreke. Samo da tako ne bude i poslije izbora: da manjina u džepu drži figu, a velika većina ima samo kurac.