Srećko JurdanaU predizbornoj kampanji počela se napokon manifestirati puna raskoš imaginacije njezinih sudionika. Za Radimira Čačića, na primjer, publika je kroz usta njegovih priručnih uličnih glumica - dvije zrelije gospođe - mogla saznati da je ne samo pametan i sposoban, nego i zgodan, što ga u konačnici čini multiplicirano poželjnim za državne funkcije. Pljunuti Alen Delon, dodao bi raspoloženi narod. Ivo Sanader u svome televizijskome uratku odvažno korača na čelu kolone podanika i obavještava gledaoce da je ostvario sve, ali želi više, a odmah u narednome spotu na ulici ga prati Zoran Milanović, za nijansu demokratski povučen među ljudima “koji su snaga” (da ne bi ispalo kako se previše nameće), i govori nešto što je teško zapamtiti.

Ikonografija predizbornih reklama obilježena je kod svih sudionika profanom vizualno-retoričkom agresijom i traženje bitnih razlikovnih nijansi u toj agresiji zahtijeva specijalnu analitičku motivaciju kojom se odlikuju samo odabrani politoreklamolozi. Ovdje se usredotočujemo na prigodno impresionističko razmatranje scene, u kojem se razvija dojam da je HDZ po egzaktnosti poruka jači od SDP-a. Njegovi reklamoautori koncentrirali su se na bombardiranje uma, za razliku od SDP-ovih koji istražuju putove prema dobroti ljudske duše. HDZ je “protiv novih poreza”, SDP je “za nove poreze”, i pitomim konzumentima taj plakatski sažetak instantno ulazi u glavu, bez velikoga opterećivanja konotacijama i pojedinostima. Ako su HDZ-ove poruke i evidentno lažne - kao u slučaju “vraćenoga duga umirovljenicima” - ta činjenica u plošnome jednodimenzionalnome kontekstu Sanaderove kampanje, definirane trijumfalizmom nad stvarnošću, ne mora bitno utjecati na njihov opći propagandni efekt.

Zoran Milanović pojavljuje se u TV spotu lišen pratnje partijskih kolega, što je za njega dobro, kao što vjerojatno nije dobro da mu s desne strane korača invalidni starac, sućutnička pojava čija je komplementarnost s temeljnim partijskim sloganom prepoznatljiva tek nakon duljeg razmišljanja. Na plakatu se Milanović, međutim, slikao u društvu Ljube Jurčića - likovno sugerirajući da su približno isti po visini i po statusu - i preuzeo time na sebe dio Jurčićevoga birokratsko-dežmekastoga imagea. Kako smo već ovdje pisali, Sanader s razlogom hvata SDP na njegovoj liderskoj ambivalentnosti, i u tom je kontekstu opisana plakatska dramaturgija ulje na Sanaderovu vatru. Milanović je - otvoreno rečeno - lidera počeo glumiti s debelim zakašnjenjem, a i tada u maniri neodređenosti. SDP je Jurčića od početka trebao definirati kao ekonomističkoga zamjenika premijera i namijeniti mu funkciju kakvu kod Sanadera drži Damir Polančec, ne obazirući se na sugestije iz Račanovoga političkog testamenta. Problem, međutim, nije bio samo u Račanovim sugestijama, nego i u Milanovićevoj nesigurnosti. Sanader je u ranoj fazi bitke za vlast prilično dobro uočio da Milanović sa sobom nije na čistu može li operativno voditi državu, i Jurčić mu na tom planu dolazi kao strateška ispomoć koja u isto vrijeme implicitno ukazuje na njegove inhibicije i ograničenja.

U bitci lidera psihološki pobjeđuje Ivo Sanader, zato što je energičan, jezgrovit i pravocrtan, bez obzira na to što mu Milanović prijeti ispitivanjem porijekla imovine tražeći od njega da na televizijsko sučeljavanje - dođe li do toga - donese račune za satove i stambene prostore. Ishod bitke preko stranačkih lista neizvjestan je, i SDP-u se ovdje otvara prilika prije svega zbog HDZ-ovog teškog konzervativizma. Na Sanaderovim popisima dominiraju stara partijska imena - hadezeovski hard-core - kojih se publika u dobroj mjeri zasitila. Sve što su Šeks, Hebrang, Jarnjak, Kalmeta, Marina Matulović-Dropulić itd. bili u stanju ponuditi, odavno su već ponudili i realizirali, i javnosti je više nego solidno poznat monotoni politički standard kakav od njih može očekivati. Pozicioniranje Jadranke Kosor na prvo mjesto liste u Zagrebu možda je najveći paradoks u Sanaderovoj ponudi. Nejasno je čime se propovjednički obojena Radio-Madona, specijalizirana za braniteljsku populaciju i arhirodoljubnu tematiku, može suprotstaviti urbanome Milanoviću kojeg prate respektabilna građanska imena poput Antuna Vujića i Nevena Mimice.

Sanaderovo sklanjanje Kirina, Ljubičića, Rončevića, Ane Lovrin, Kolinde Grabar-Kitarović na niža mjesta na listama nije nikakav bitan pomak u njegovu doživljaju svijeta; radi se o degradaciji kadrova koji nemaju nikakve zasebne političke težine i funkcionirali su isključivo kao izvršitelji zadataka koje su im davali premijer i njegovi glavni ljudi poput Hebranga, s iznimkom Rončevića koji vjerojatno plaća račun za afere u MORH-u, a možda je i nepouzdan zbog ranije bliskosti s Glavašem. Sanader se, dakle, u svojoj selekciji oslanja na tradiciju i slavu HDZ-ovoga narodnoga imagea, pošteno otplaćuje dugove starim suborcima i pritom gubi korak s Milanovićem koji je - iako u neusporedivo slabijem liderskom položaju - pri izboru reprezentanata u SDP-u uspio proizvesti pravu malu internu revoluciju.

Preko predočenoga postupka indukcije dolazimo do enigme koja će se u psihologiji izbora vjerojatno pokazati ključnom: hoće li kod birača prevladati utjecaj Sanaderove liderske karizme koju podupiru stari glumci u starim ulogama, ili Milanovićevoga reformizma koji na nedorečene načine pokušava zadovoljiti apetite za promjenom.