U prizemnu dvoranu nedavno izgrađenog poslovnog centra Hypo Expo XXI premješten je treći JAZZG³ festival. Za odlično ozvučen prostor i znalački korigiranu ječnu akustiku velike kutijaste dvorane, zasluge su pripale Mariu Mavrinu (inače i bas-gitaristu Boško Petrović Tria), dok je predanim organizacijskim radom Dražena Kokanovića i njegovih bliskih suradnika ove godine koncert nadmašio svačija očekivanja. Iako nas je Zagrebački Jazz Festival razmazio najzvučnijim imenima svjetske jazz scene (Ron Carter, Archie Shepp, Jack DeJonette, Wayne Shorter), malo tko je ove godine očekivao živuće legende poput Chicka Coreae i Ornettea Colemana, u društvu mlade i hvaljene jazz zvijezde Joshue Redmana.

Kulturološki šok

Velika je šteta što su se tako veliki koncertni nastupi održali u svega tri dana. U maloj zemlji poput naše, gladnoj i žednoj vrunskih svjetskih jazz manifestacija, to je rezultiralo kulturološkim šokom, iz kojeg se ljubitelji jazz glazbe nisu stigli oporaviti za (samo) jedan dan. Napominjem to iz vlastitog iskustva gdje sam pred svaki koncert namjerno “zaboravljao” umjetnički i stilski odjek koncerta izvedenog prethodne večeri.

Otvorenje festivala pripalo je duetu pijanista Chicka Coreae i bluegrass bendžo virtuoza Bele Flecka. Izuzetno ukusnim, pitkim i vještim aranžmanima, ponajprije ikone jazz-rock, pa i klasičnog pijanizma druge polovice 20. stoljeća Chicka Coreae, predstavljen je materijal s njihova zajedničkog ovogodišnjeg CD-izdanja “Enchantment”. Između skladbi obojice autora našao se i evergreen “Brasil” čijom je izvedbom bila oduševljena zagrebačka publika.

Opušteno i prirodno

Bela Fleck je pokazao zavidnu tehniku sviranja tipičnog američkog instrumenta, savršen tempo i snalaženje u duetu s predivnim glasovirskim instrumentom, ujedno i flag-ship modelom tvrtke Yamaha (CFIIIS), čiju je ogromnu moć izražajnosti do konačnih granica iskoristio svestrani američki pijanist. Posvemašnja kontrola izvedbe trenutnim promjenama načina sviranja (ovisno o ugođaju, jazz-bluegrass-klasične tehnike), dinamičkim podrškama uspješnih Fleckovih sola na bendžu, te nadopunama istih ili pak potpunim izostancima piano dionica, zadaća je s kojom se Coria nosio potpuno opušteno i prirodno u svoj raskoši vlastite virtuoznosti.

Otvarajući odgovarajuće registre bendžu, svirajući donje oktave s obje ili samo jednom rukom, prigušujući povremeno najdulje žice drugim dlanom s gornje, otvorene, strane instrumenta, ili pak šireći ruke u položaj krajnjih oktava, davao je Beli Flecku uvijek optimalan prostor za slobodno i kreativno izražavanje.

Mladi i progesivni

Središnji nastup, u subotu, pripao je triu mladog i progresivnog saksofonista Joshua Redmana. Sin nevjenčanog para, saksofonista Deweyja Redmana i plesačice Renee Shedroff, potvrdio je visoke kvalitativne procjene vodećih jazz autoriteta u pratnji mladih, agilnih i vrlo komunikativnih kolega Omera Avitala (kontrabas) i Grega Hutchinsona (bubnjevi).

Redmanovo sviranje tražilo je diskretnu harmonijsku pratnju (kontrabas), no najljepši detalji svih skladbi (Back East, Two Track Mind, Mantra #5, Trinkle Tinkle...) bili su upravo vezani za svježe, jednostavne teme, pametne aranžerske ideje i poletan, kreativan i vatren odnos prema improvizaciji. Besmisleno je razmišljati o gubitku kontrole uslijed prepuštanja temperamentu i glazbenom zanosu mladih ljudi, jer se ovdje radilo o vrlo iskusnim, školovanim i kvalitetnim umjetnicima.

Takvo sviranje, posebno u razvijenijim (kasnijim) fazama improviziranja, tražilo je malo više slušateljske koncentracije i suradnje koja je ponegdje i izostala.

Iste večeri prigodno je obilježena i proslavljena 1001. radio emisija zagrebačke Stojedinice - Jazz Štand. Za mikrofonom su se našli i dežurni jazz službenici svih ovih godina (od 1984.) Andrej Grimm i Davor Hrvoj s kratkim osvrtima i sjećanjima na burno razdoblje te zanimljive događaje vezane uz proslave vrijednih obljetnica minulih “Štandova”.

Nova stranica povijesti

Jedini logičan kraj najvećeg jazz festivala na ovim prostorima, a vjerujem i mnogo šire, bio je koncert “jazz proroka”, utemeljitelja free jazza, inovatora glazbenog idioma “Harmolodic” i općepriznatog zvukovnog pravopisa “Sound Grammar”, multiinstrumentalista (violina, truba, alto i tenor saksofon) i skladatelja 77-godišnjeg Ornettea Colemana.

Granice su za njega uvijek bile ishodišne točke interesa. Tako je već krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća odlučio krenuti s mjesta gdje je veliki saksofonist i (re)konstruktor jazza, Charlie Parker, stao.

Pokazujući nesklonost bilo kakvim ograničenjima i formama, na samim počecima nerijetko je bio kritiziran sa strane kolega-glazbenika kao svirač koji ne prati promjene tonaliteta, ili netko tko često nema odgovarajuću intonaciju. Uvjeren u svoju životnu misiju i uporan u istraživanju i promišljanju glazbe, pronašao je uskoro šačicu isomišljenika (D. Cherry, C. Haden, B. Higgins, E. Blackwell) i uz njihovu pomoć smjelo okrenuo novu stranicu u povijesti glazbe.

Upotrijebite mozak

Zagrebački nastup započeo je jednostavnom i najprigodnijom rečenicom; use your brain to think! ("upotrijebite mozak za razmišljanje!"). Potom je odsvirao kratak presjek svoje karijere u kojoj se ne može raspoznati datum nastanka bilo kojeg broja, upravo zbog besprijekorno komponiranog i uvijek avangardnog (pri)zvuka. Ovaj put je svoju kontrabas sekciju (Tony Falanga, Al MacDowell) obogatio i električnim basom (Chris Agovino), čime je stvorio izvanredan harmonijski prostor i uzak rascjep za svoja uvijek neočekivana, no perfektno intonirana i točna sola. Sa sinom u pozadini (Denardo Coleman) Ornette Coleman 3 Bass Quintet stvorio je neupitno najsjajniji zvuk festivala, još jednom pomaknuo granicu slobodnog, grupnog improviziranja i otvorio bezbroj pitanja u glavama predanijih i informiranijih slušatelja koji su znali što slušaju.

Krilatica festivala “Jazz is IN!” pokazala se vjerodostojnom. 800 mjesta bilo je premalo za broj zainteresiranih, tako da su sve karte bile unaprijed rasprodane. Čak su i sami glazbenici, navikli na prestižne svjetske jazz pozornice, oduševljeno reagirali na toliki broj zaljubljenika u jazz.

Jesmo li baš toliko svestrana i obrazovana nacija, ili samo mo(n)d(e)no orijentirano tranzicijsko društvo pokazat će JAZZG festivali idućih godina. Najtoplije se nadam da ovogodišnja kvalitativna razina neće izostati.