Vladimir Zagorec zapeo je za oko austrijskim policajcima tek 2003., iako je u tom trenutku već tri godine praktički živio u AustrijiNacional posjeduje tajni dosje austrijske policije o slučaju odbjegloga generala Vladimira Zagorca, kao i tajne dokumente austrijske policije o slučajevima generala Ante Gotovine iz vremena dok je on bio u bijegu i dokumente vezane uz slučaj otmice Zagorčeva tada malodobnog sina Tomislava. Riječ je o iznimno zanimljivim dokumentima koji otkrivaju kako je hrvatska policija surađivala sa svojim austrijskim kolegama, kako su austrijski policajci u raznim razdobljima posve drukčije percipirali Vladimira Zagorca, ali i koji otkrivaju neke dosad nepoznate detalje vezane uz protagoniste tih triju slučajeva.

Policijska dokumentacija vezana uz ta tri slučaja ima više stotina stranica. Prije nekoliko mjeseci ona je dospjela u austrijski parlament, čija je istražna komisija istraživala nepravilnosti u poslovanju Hypo grupe u Austriji. Budući da su se uz poslovanje te banke povezivali i neki poslovni projekti Vladimira Zagorca koje je ta banka, prema sumnjama hrvatskog Državnog odvjetništva, financirala s oko 260 milijuna eura, u austrijskom parlamentu našla se i sva dokumentacija austrijske policije i austrijskog ureda Interpola koja se mogla povezati s Vladimirom Zagorcem.

Dobri poznavatelji austrijskih političkih prilika tvrde kako je lako moguće da je sva ta dokumentacija dostavljena austrijskom parlamentu kako bi istražna komisija na njenoj analizi izgubila dragocjeno vrijeme. Ta je dokumentacija u parlamentu zapravo mogla imati i funkciju kontrole političke štete u kontekstu afera koje su potresale Hypo grupu u Austriji, a koje su mogle biti neugodne za neke austrijske političke krugove. U međuvremenu je parlamentarna istražna komisija zaključila svoj rad, Hypo grupa dobila je novog njemačkog većinskog vlasnika, a uvjetno govoreći stradali su samo neki dužnosnici Hypo grupe koje su povezivali s aferama, i to samo gubitkom svojih funkcija. No upravo zahvaljujući svemu tomu, dokumenti austrijske policije koji otkrivaju mnogo zanimljivih detalja o Vladimiru Zagorcu i suradnji hrvatske i austrijske policije postali su dostupni Nacionalu.

Austrijska policija sve do ljeta 2003. gotovo da nije imala pojma, niti ju je pretjerano zanimalo tko je Vladimir Zagorec, iako je on već tri godine, nakon umirovljenja 1. ožujka 2000., uglavnom boravio u Austriji, gdje je već bio dobio i dozvolu stalnog boravka. To otkriva dokument nastao u austrijskoj policiji 17. lipnja 2003., koji su sastavili policijski službenici Anhofer i Krobath. Dokument je nastao kao reakcija na pogrešne tvrdnje dijela hrvatskih novina, po kojima se tada odbjegli general Ante Gotovina zapravo skrivao u jednoj od vila Vladimira Zagorca u Austriji. Policijski službenici Anhofer i Krobath tada su vjerojatno prvi put i čuli za Zagorca. Oni su tada ustanovili da je Zagorec bio nominalno zaposlen u tvrtki Plank-bach Selten kao menadžer. Vlasnik tvrtke Plank-bach Selten je Andreas Plank, koji je ujedno vlasnik kuće u Sankt Marein im Mürztalu na adresi Gärtnerweg 57, gdje je jedna od Zagorčevih austrijskih adresa.

Ne ulazeći u istinitost Zagorčevih tvrdnji, oni su konstatirali da je Zagorec, prema njima dostupnim podacima, u svojoj molbi za dobivanje dozvole trajnog boravka u Austriji napisao da je u Hrvatskoj, među ostalim, bio i pomoćnik ministra obrane. Na kraju su napisali da su oni pogledali fotografije Zagorca i Gotovine, te da su zamijetili da su njih dvojica zapravo vrlo slični, i to toliko da su posumnjali da bi se moglo raditi o istoj osobi. Zato su zamolili svoje kolege da dodatnim provjerama isključe ili potvrde tu mogućnost. Tri tjedna poslije, 10. srpnja 2003. policijski službenik Dick Hofrat napokon je razriješio dvojbu svojih kolega. Poslao im je dopis s osobnim podacima Gotovine i Zagorca, te je podcrtao tvrdnju da su njih dvojica zapravo dvije, a ne jedna osoba.

Iz dokumenata austrijske policije, među ostalim, vidi se da je hrvatska policija provodila kriminalističku obradu nad Zagorcem još krajem 2005. U poruci elektroničke pošte koju je zagrebački ured Interpola poslao uredima Interpola u Beču, Pragu i Washingtonu 29. prosinca 2005. vidi se da je hrvatska policija provodila obradu nad Zagorcem, jer je kod njega pronašla oružje s najvjerojatnije lažiranim serijskim brojevima. U poruci stoji: “Specijalističkim ispitivanjem ustanovljeno je da određeni broj oružja ima lažirane serijske brojeve, dok se originalni serijski brojevi ne mogu pročitati.

Općinsko državno odvjetništvo informirali smo o rezultatima ispitivanja i ono je zatražilo da provjerimo kako su ti primjerci oružja prodani, jer je Zagorec tijekom razgovora tvrdio da je oružje kupovao izravno u tvornicama, te da su neki primjerci napravljeni upravo za njega.” Radilo se o puškama marke Steyr Mannlicher, krivotvorenog serijskog broja 97483; FN Browning, krivotvorenog serijskog broja 166PP01103, i Brno arms Hornet, krivotvorenog serijskog broja 36312.

Krajem travnja 2006. austrijski Interpol informirao je svoje hrvatske kolege da im je tvrtka Steyr Mannlicher Gmbh & Co KG rekla da u svom registru kupaca Zagorčevo ime nigdje nemaju registrirano. Do danas nije poznato je li u tom slučaju lagao Zagorec ili tvrtka Steyr.

Austrijanci su tada već bili bolje informirani o tomu tko je Vladimir Zagorec. To se njihovo znanje dodatno povećalo kada su hrvatske vlasti krajem 2006. poslale u Austriju zahtjeve da se provjeri više inozemnih računa preko kojih se kupovalo oružje za obranu Hrvatske. Ivica Maroš i Damir Bolta, djelatnici Ureda za sprječavanje pranja novca pri Ministarstvu financija, poslali su dva takva zahtjeva 11. i 19. prosinca 2006. U dopisu stoji: “Hrvatske vlasti provode opsežnu istragu nekoliko odgovornih osoba zbog sumnji u zloporabu položaja i pranje novca. Kako bi se novac oprao, u inozemstvu je otvoreno nekoliko računa. Kompletni period pranja novca nije poznat, ali prvi transferi novca u inozemstvo dogodili su se 1991-94.” Hrvatske vlasti tada su zatražile informacije o više tvrtki i osoba, uključujući RH Alan i Vladimira Zagorca. Tvrtke i osobe koje su hrvatske vlasti istraživale u ta dva zahtjeva su: Overseas Trade, Oblatio A.V.V., Bumar International Marketing, RH Alan, Scorpion International Services, Željko Mikulić, Monica Traub, Edokom, Ferdinand Jukić, Davor Buljan i Joshua Waldhorn. S njima su hrvatske vlasti povezale najmanje 13 računa u više raznih austrijskih banaka.

Nema sumnje da je Zagorec bio u središtu interesa hrvatskih vlasti. To potvrđuje dopis zagrebačkog ureda Interpola koji je u Austriju upućen 6. prosinca 2006., dakle nekoliko dana prije dopisa koje su svojim austrijskim kolegama uputili djelatnici Ureda za sprječavanje pranja novca. Naslov tog predmeta je Scorpion International Services. U dopisu hrvatske vlasti traže informacije o svim aktivnostima i bankovnim računima te tvrtke, ali i tvrtke Hemerson International Trading Company. U dopisu se mole informacije o transakcijama tih dviju kompanija, njihovim vezama s drugim kompanijama i bankama u Luksemburgu i Budimpešti. Dopis sadržava i sljedeću rečenicu: “Nužno je prikupiti informacije o mogućim vezama Vladimira Zagorca sa tvrtkom Scorpion i njegovom ulogom u toj tvrtki.”

Odgovor na taj zahtjev stigao je tek nakon nekoliko mjeseci, a pitanje je bi li uopće stigao da se u međuvremenu nije pokrenuo konkretan kazneni postupak protiv Zagorca. Da je po svemu sudeći tek pokretanje kaznenog postupka protiv Zagorca zbog krađe dragulja pospješilo motivaciju austrijskih vlasti za rad na tom upitu, neizravno pokazuje prepiska bečkog i zagrebačkog ureda Interpola od ožujka 2004. Bilo je to nedugo nakon otmice malodobnog Tomislava Zagorca. U njoj zagrebački Interpol svoje bečke kolege 10. ožujka te godine moli da provjere s kojih je računa odvjetnik Pero Lozica, na temelju Zagorčeve punomoći, podigao 750 tisuća eura za otkupninu za otetog Zagorčeva sina, jer je policiji bilo interesantno saznati porijeklo Zagorčeva novca. Samo dva dana kasnije austrijski Interpol informirao je svoje kolege u zagrebačkom uredu Interpola da se bankovni računi u Austriji mogu provjeravati samo na temelju sudskog naloga, te ih savjetovao da se obrate austrijskom pravosuđu.

IZGRADNJA EDEN ISLANDA već je u tijeku: na snimci gore stanje apartmanskih zgrada prošli tjedan; ekskluzivniji dio, na kojem je i Zagorčeva zakaparena vila, još se ne gradiZato je bilo potrebno pokrenuti formalni kazneni postupak kako bi se računi mogli početi provjeravati. To se dogodilo početkom 2007., kada je Državno odvjetništvo prikupilo pouzdane informacije da je Zagorec otuđio drago kamenje vrijedno najmanje 5 milijuna dolara. Državno odvjetništvo, policija i Ministarstvo pravosuđa idućih mjeseci razmijenili su sa svojim austrijskim kolegama brojne poruke, a u Hrvatsku su brže nego prije počele stizati i neke povratne informacije.
Bilo je i neočekivanih saznanja. Tako se Bank Austria 13. ožujka javila austrijskoj policiji dopisom u kojem ih informira da je neki Vladimir Zagorec otvorio u njihovoj banci račun broj 50070 288 801 u rujnu 2000. Od svog umirovljenja do proljeća 2007. Zagorec je samo na taj račun uplatio i podigao 900.389 eura. Budući da se Zagorca povezivalo s pranjem novca, Bank Austria dostavila je austrijskoj policiji kompletan promet po Zagorčevu računu.

Već krajem istog mjeseca austrijske vlasti primile su i službenu molbu hrvatskih vlasti za Zagorčevo izručenje, a preko zagrebačkog ureda Interpola u Austriju su dospjeli i svi podaci o Zagorcu, uključujući i otisak njegova desnog kažiprsta. Hrvatske vlasti iskoristile su kazneni postupak protiv Zagorca i zato da zatraže informacije i o nekim drugim bankovnim računima.

U međuvremenu su iz Austrije počele stizati i povratne informacije o računima. Iz Beča je 19. ožujka 2007. hrvatskim vlastima stigla i povratna informacija o računima za koje se u prosincu 2006. interesirao Ured za sprječavanje pranja novca. Uglavnom se radilo o informacijama da su računi zatvoreni, te tko je mogao raspolagati novcem s tih računa. Tek bi se trebalo vidjeti hoće li te informacije pomoći u rasvjetljavanju što se dogodilo s novcem za naoružanje Hrvatske.

GÜNTHER STRIDINGER, bivši čelnik Hypo grupe, bio je pod nadzorom hrvatskih tajnih službiDokumenti austrijske policije otkrivaju da su hrvatske službe u proljeće ove godine pod nadzorom imale i Günthera Stridingera, bivšeg visokog dužnosnika Hypo grupe, bliskog Zagorcu i Iviću Pašaliću. Tako se u kontekstu prepiske u Zagorčevu slučaju može vidjeti i da su Austrijanci dobili informaciju kako se Stridinger 27. ožujka u 18 sati u zagrebačkom hotelu Esplanade sastao sa Zagorčevim suradnikom Romanom Binderom, Harryjem Vladovićem, vjerojatno direktorom tvrtke Interkonzalting, i još nekim osobama koje smatraju bliskim Zagorčevoj grupi. Stridinger je, kao i Zagorec, tijekom ljeta dao svoj iskaz pred parlamentarnim istražnim povjerenstvom koje je ispitivalo poslovanje Hypo grupe. Uglavnom se pozivao na obvezu čuvanja bankarskih tajni, koje vjerojatno uključuju i one koje bi Zagorec u Hrvatskoj mogao početi razotkrivati kada ga izruče u remetinečki pritvor, u eventualnu zamjenu za povoljniji status u postupku.

Tajni austrijski policijski dosje o Vladimiru Zagorcu pokazuje da austrijska policija ni u jednom trenutku Zagorca nije tretirala kao osobu koja bi po bilo čemu Austriji bila posebno važna. Svojim kolegama u Hrvatskoj Austrijanci su brzo odgovarali na jednostavne tehničke upite, a odgovori su stizali i na složene zahtjeve, poput onih o provjerama bankovnih računa. U međuvremenu je Zagorec svojim manipulacijama kod austrijskih vlasti stvorio želju da ga se što prije riješe. Prošlotjedni intervju austrijskom Newsu u kojem je neke austrijske tvrtke i političare prokazao kao kršitelje embarga koji su pomagali u naoružavanju Hrvatske također ne ide u prilog tomu da će u Austriji on ubuduće biti dobro prihvaćen, pa čak i ako riješi pravosudne probleme u Hrvatskoj u svoju korist. Sve to pokazuje da niti sud za ljudska prava u Strasbourgu neće dugoročno spriječiti Zagorčevo izručenje Hrvatskoj.