KEIRA KNIGHTLEY kao Cecilia Tallis u filmu 'Okajanje'Kako se James Ivory bliži 80. godini, može se postaviti pitanje hoće li njegova filmska baština dobiti nasljedovatelja. Ivory je s iznimnim osjećajem dočaravao psihosocijalne sadržaje viših društvenih slojeva, najčešće s prijelaza 19. u 20. stoljeće te iz prve polovine prošlog vijeka, često oslonjen na klasična književna djela Henryja Jamesa i E. M. Forstera. Postao je sinonimom za kultivirane i suptilne “kostimirane” filmove smještene u povijesna razdoblja i klasno okružje što su zahtijevali “etiketu” i delikatne suodnose, ispod kojih su znale ključati bujice strasti. I prije Ivoryja i u njegovo vrijeme bilo je dakako autora koji su pojedinim filmovima iskazivali slične sklonosti i srodan senzibilitet, no ni jedan nije stvorio u tom smislu cjelovit opus.

Primjerice, Martin Scorsese je istoimenom adaptacijom romana Edith Wharton “Doba nevinosti” napravio “pravi ivoryjevski film”, ali on je ostao tek iznimkom u njegovu opusu, Ang Lee je anglofonim debijem “Razum i osjećaji” prema Jane Austen navijestio silan “kostimirano-delikatni” potencijal, koji je kasnije i potvrdio, ali u bitno različitim tematsko-žanrovskim okvirima, dok se Jane Campion, na žalost, nije proslavila svojim jedinim okušavanjem u “tipično ivoryjevskom materijalu” - Jamesovu romanu “Portret dame”. Patricia Rozema ostala je na jednom simpatičnom pokušaju (“Mansfield Park” prema Jane Austen), daroviti Douglas McGrath mnogo je obećavao prvijencem “Emma” (također prema Jane Austen), ali kasnije je otišao u drugim smjerovima. A onda se kao “nova bijela nada” pojavio Joe Wright.

Disleksičar iz Londona koji nikad nije završio srednju školu, ali mu to nije smetalo da upiše umjetničko-filmsku akademiju i postane jedan od najistaknutijih studenata, taj 35-godišnjak prvu je afirmaciju stekao 2003. hvaljenom mini serijom “Charles II: moć i strast”, o pretposljednjem muškom vladaru iz škotske dinastije Stuart na engleskom prijestolju. Dvije godine potom uslijedio je opravdanim hvalospjevima dočekan cjelovečernji filmski debi “Ponos i predrasude”, gdje je političku povijest s kraja 17. stoljeća zamijenio intimnom ljubavnom pričom s kraja 18., neodvojivo premreženom onodobnim društvenim kodovima. Nakon Leejevih “Razuma i osjećaja” te McGrathove “Emme”, književna ostavština Jane Austen još jednom se pokazala vrlo potentnim i senzibilitetom sasvim modernim poticajem za suvremenu (britansku) kinematografiju te potvrdila da ta sjajna autorica za određene sineaste srednje generacije anglofonih sineasta znači ono što su James i Forster značili za Ivoryja u njegovim zlatnim godinama. S najnovijim filmom, kritičarski odlično primljenim “Okajanjem”, prilagodbom možda najhvaljenijeg romana jednog od najuglednijih suvremenih britanskih spisatelja Iana McEwana, akcije Joea Wrighta nastavljaju rast.

U prvoj fazi svog djelovanja, McEwan je stekao kultni status kontroverznim pričama i romanima preplavljenima morbidnošću (/pred/tinejdžerski incestuozni seks i hladnokrvno ubijanje ženskih likova bili su mu osobito dragi motivi), da bi od druge polovine 80-ih počeo pisati konvencionalnije i unutar akademski priznatih tematskih obrazaca, što mu je zasigurno pomoglo da u zadnjih desetak godina bude uvršten u panteon suvremene britanske književnosti.

U “Okajanju”, objavljenom 2001., pozabavio se utjecajem “tendenciozne” subjektivne percepcije na tumačenje zbivanja, percepcije koja je istovremeno infantilno-adolescentska i umjetnička (vrlo znakovita veza), odnosno složenim odnosom umjetničke fikcije i zbilje, s erotskim kompleksom u središtu. Sama priča, podijeljena u tri dijela s epiloškim dodatkom, bavi se ljubavlju imućne djevojke Cecilije zvane Cee i njezina nižestaleškog, no iznimno darovitog vršnjaka Robbieja, koja počinje iznenadnom spoznajom međusobne erotske naklonosti vrućeg ladanjskog dana 1935. godine, a prekida je prisilno razdvajanje što ga je u noći istog dana prouzročila Cecilijina 13-godišnja sestra Briony, nadobudna spisateljska aspirantica, uvjerena da je Robbie, u kojeg je nekad i sama bila zaljubljena, seksualni nastrljivac i silovatelj. U drugom dijelu radnja se premješta u Francusku 1940., kad se Robbie, koji je po izlasku iz zatvora bio mobiliziran, s još dvojicom vojnika pokušava probiti do Dunkirka, gdje poražene britanske trupe očekuju spasiteljski transport na otok, dok u trećem dijelu, smještenom u Londonu koji očekuje njemačke zračne napade i invaziju, pratimo sada 18-godišnju Briony, koja je shvatila svoju zabludu i Robbiejevu nevinost te umjesto da se otputi na studij u Cambridge okajava svoj grijeh, u teškim uvjetima skrbeći se kao bolničarka o ranjenicima i planirajući posjet Ceciliji koja je prekinula vezu s njom i obitelji nakon što su se okrenuli protiv Robbieja. U epilogu dolazi potvrda onog što se u ranijim rijetkim trenucima sugeriralo, da je čitava priča zapravo Brionyn roman, čiji se svršetak presudno razlikuje od onog što se u zbilji dogodilo.

KEIRA KNIGHTLEY I James McAvoy kao Robbie TurnerJoe Wright i ugledni Christopher Hampton (“Opasne veze”) kao scenarist zadržali su McEwanovu romanesknu kompoziciju, ne želeći ignorirati originalni epiloški svršetak i u hollywoodskom stilu ponuditi happy end.
Izbacili su, međutim, podrobno opisano mukotrpno Robbiejevo probijanje do mora pod njemačkim zračnim naletima (odnosno Wright ga je poetično ilustrirao tek jednim, ali vrijednim prizorom ispunjenim mnoštvom sablasno lijepih mrtvih djevojčica u internatskim uniformama u visokoj travi), što je s jedne strane opravdano s obzirom na to da su to najkonvencionalniji dijelovi romana u kojima McEwan nije pružio ništa bitno novo nakon ratnog naturalizma “Golih i mrtvih” ili “Mladih lavova”, no s druge strane nije, jer je tim izbacivanjem anulirana i gledateljska strepnja - hoće li Robbie preživjeti i vratiti se Ceciliji? Daleko najbolji dio filma, kao i romana, jest uvodni, koji zapravo zauzima gotovo polovicu filma i knjige. Wright nije suptilan kao McEwan, ali pokazao se vrlo vještim i efektnim u transferu značenjske slojevitosti tog semantički najbogatijeg segmenta romana, a umješno je prenio i njegov trilerni erotizam. Izravnije i “gušće” postavio je izmjene perspektiva na sudbonosne erotske susrete Cecilije i Robbieja kod fontane i u knjižnici, finom je montažnom sponom, koristeći element vode (jako dobro proveden kroz veći dio filma), povezao Cee i Robbieja, potom brzim paralelnim izmjenama sugerirao njihovu svjesno-nesvjesnu erotsku usredotočenost, dosjetljivo uveo igru upaljačem kao metonimiju kolokvijalne metafore o igri vatrom kad Robbie piše, dramaturški ključno, lascivno pismo Cee, a vrhunsko je rješenje glazba s integriranim zvukovima pisaće mašine kao metatekstualni signal fikcionalnosti onog što gledamo (jer to je zapravo uprizorenje Brionyna romana, njezina pogleda na ono što se jednom davno dogodilo). U onom što bi se moglo nazvati specifičnim filmskim promišljanjem književnog predloška Wright je nesumnjivo jak, no u onim dijelovima u kojima roman pada, pada i film, iako su se Wright i Hampton trudili napraviti korisne izmjene, međutim neke bitne pomake nisu polučili. Vođeni političkom korektnošću, nisu propustili kao jednog od Robbiejevih suputnika postaviti vojnika crnca, simboličan signal da je već tada (a i ranije) britansko društvo bilo multikulturalno, o čemu kod McEwana nema ni riječi, kao što nema riječi ni o eksplicitnom povezivanju Robbieja i Krista koje film uspostavlja halucinantnom scenom majčina pranja sinovljevih nogu (uspjelija je scena u kinu, kad Robbie stoji tik uz platno na kojem se projicira Carnéov klasik “Obala u magli”, a zaljubljenici Jean Gabin i Michèle Morgan upućenom gledatelju sugeriraju sudbinu Robbiejeve i Cecilijine ljubavi). U cjelini, Joe Wright je “Okajanjem” dokazao kako je autor na kojeg valja računati, iako film nije onoliko dobar koliko bi se iz kritika moglo zaključiti. Je li baš Wright nasljednik Jamesa Ivoryja ostaje neizvjesnim, ali to je manje važno. Mnogo je važnije hoće li izrasti u vrhunskog autora. Čini se da potencijala ima, no prisutne su i značajne sumnje, i u ovom trenutku njegove stvarne domete nije lako odrediti.

OKAJANJE, brit.-franc. ljub.-ratna drama, 2007.
R: Joe Wright Gl: Keira Knightley, James McAvoy, Saoirse Ronan, Romola Garai, Vanessa Redgrave

ocjena: 3 i pol (tri i pol zvjezdice)