Srećko JurdanaPrvi govor Ive Sanadera na aktualnim izborima - održan tijekom noći - bio je uravnotežen, prilično diplomatski i lišen euforije, što je razumljivo s obzirom na to da se pobjeda HDZ-a tada tek nazirala, uz spoznaju da će ona u svakom slučaju biti tijesna. HDZ je na kraju iz iznimno oscilirajuće procedure prebrojavanja izišao s deset mandata više od SDP-a, što mu daje nedvojbeno moralno, pa i materijalno pravo da sastavi vladu. Nema tu mjesta velikim kalkulacijama, iako su pokušaji natežućih nagodbi u tijeku. U SDP-u se nadaju da će koalicijskom kombinatorikom ostvariti ono što nisu uspjeli u izravnome sučeljavanju, ali predsjednik države trebao bi respektirati ishod spomenutoga sučeljavanja i uvažiti HDZ-ovu autonomnu numeričku prednost. SDP i njegovo vodstvo prokockali su priliku života. Nacija je bila spremna za promjenu, ali u njihovoj kampanji nije prepoznala vrijednosti za koje se može bezuvjetno uhvatiti, prije svega zato što joj takve vrijednosti nisu bile ni ponuđene.

Svojim utilitarno-kategoričkim nastupima i egzaktnošću poruka koje su pogađale cilj, pa makar bile i lažne, Sanader je Milanoviću održao propagandnu lekciju čije će efekte - budu li se događaji sljedećih dana odigravali linearno - šef SDP-a moći u miru proučavati sljedeće četiri godine. Cinik će zaključiti da su ovi izbori pokazali kako SDP na sljedećima pobjeđuje sigurno, što je, dakako, značajna utjeha za Milanovićevo naslijeđeno vijeće veterana obdareno kineskom strpljivošću, a perspektivu nudi i širem krugu novopridošlih partijskih anonimusa. Sjedenje u Saboru, pa makar i izvan vlasti, u Hrvatskoj nipošto nije karijera za odbacivanje. Za HDZ su - zanimljivo - u konačnici glasali i mnogi koji mu načelno nisu skloni, među ostalim i zato što su kontinuitet onoga što im je poznato odlučili nadrediti eksperimentu koji pati od manjka uvjerljivosti. SDP je definitivno porazio sam sebe, i u tom procesu autodestrukcije nekoliko faktora odigralo je odlučujuću ulogu.

Jedan od njih je liderska ambivalentnost, odnosno činjenica da su stranku predstavljala dva lika od kojih svaki pokazuje specifične nedostatke. Milanović je značajne simpatije osvojio na demonstraciji svojih poštenih namjera, pa i na određenim kadrovskim intervencijama u stranci, ali za njega se na kilometar vidjelo da mu nedostaje retorike i iskustva u visokoj politici. Jurčić je naciju pokušao fascinirati najavom promjena u fiskalnoj politici i državnome knjigovodstvu, o čemu bi na fakultetu mogao pisati vrlo čitana skripta. Čini se, osim toga, da je Jurčić sugerirao Milanoviću nepotrebno predizborno otvaranje teme poreza na dionice, čime se HDZ-u ponudila prilika da poentira na suprotstavljanju novim porezima i predstavi SDP kao stranku koja želi opelješiti ulagače. Bio je to svakako jedan od većih SDP-ovih gafova, koji je i Jurčića i Milanovića potvrdio kao političare ograničenih manevarskih sposobnosti. Nitko ih nije sprečavao da u kampanji prikriju svoju potencijalno ranjivu točku, i temu poreza nametnu tek nakon što osvoje vlast.

Osobno mišljenje autora ove kolumne je da je Milanović odmah nakon konvencije na kojoj je izabran za stranačkoga vođu s Milanom Bandićem morao provesti drugarsku diferencijaciju. Kategoričkim obračunom s visokim nositeljima korupcije u vlastitoj stranci uvjerio bi publiku da je istu stvar spreman provesti i u državi, ali kod njega je prevagnulo uvjerenje da mora taktizirati jer bez Bandića ne može dobiti izbore. O. K. Kao što se vidjelo, nije ih dobio ni s njim. Što je Bandić SDP-u na jednoj strani donio, na drugoj mu je odnio, a uzeo je možda i više od toga. Nadalje, činjenicom da u gradovima tradicionalno i dalje osvaja više glasova od HDZ-a SDP može ukrasiti partijski muzej, a isto se može ustvrditi i za njegovu principijelnost oko glasovanja dijaspore. Milanović je ljudima stavio na znanje da je - kad je riječ o isključenju dijaspore iz izbora - spreman umrijeti u ljepoti čvrstoće svojih načela, i oni su ga u tome podržali.

SDP nije iskoristio psihološku inklinaciju većine građana prema promjenama, zato što je čekao da mu vlast dođe na tanjuru i pri tome iz dana u dan gubio na uvjerljivosti. Kod nekih glasača možda je u tom kontekstu proizveden i kontraefekt averzije: ako oni vjeruju da ćemo glasati za njih samo zato što se to od nas očekuje, onda iz inata ne ćemo glasati za njih. Kako već bilo, HDZ je ostvario relativnu pobjedu, ali ne će mu biti lako, jer materijalizacija te pobjede ovisi o vrlo nepouzdanim koalicijskim partnerima koji će tražiti mnogo ustupaka, a i glavni protivnici bitno su jači nego prije, i vrebat će svaku priliku za Sanaderovu destabilizaciju. Za Hrvatsku možda nije loše da uđe u razdoblje nestabilnoga režima, jer time se katalizira društveno vrenje koje - optimistički promatrano - može dovesti i do nekih realnih civilizacijskih pomaka.

Novi sastav Sabora bit će za nijansu uljuđeniji od prijašnjeg već i zbog toga što je na izborima napokon eliminiran HSP, tako da će Đapić moći sam sa sobom osnovati klub (čemu je oduvijek i težio). Što je dobro za Hrvatsku, ne mora - međutim - biti dobro za Osijek, gdje spomenuti Đapić mete sve pred sobom, ali to je već specijalan problem lokalnoga svjetonazora. Taj lokalni svjetonazor izbacio je u parlament i trojicu pripadnika pokreta suspektnoga ratnoga zločinca Glavaša, što je podatak koji se može ostaviti bez komentara. Demokracija često daje legalitet i mentalitetima izuzetim iz pojma društvenoga ukusa.