BARBARA NOLA I FRANJO DIJAK u filmu 'Pravo čudo' Lukasa NoleTijekom 90-ih, u najmračnijem razdoblju hrvatske kinematografije, sva nadanja filmske kritike bila su usmjerena prema skupini mlađih sineasta koji su tada privodili kraju svoje školovanje na ADU. Nakon ekspresnog odlaska Gorana Dukića u Ameriku i odustajanja od autorskog rada Ivana Salaja, Lukas Nola učinio se najpotentnijim autorom tog naraštaja. Nola je već srednjemetražnim studentskim filmom ”Dok nitko ne gleda” iz 1993. osvojio kritičarsku nagradu Oktavijan, a iz tog vremena pamti se i njegova simpatična izjava u kojoj se ”odrekao” vječnog lieblinga hrvatskih filmaša i kritičara Johna Forda, pretpostavivši tom simbolu konzervativnosti aktualnije autore modernijih senzibiliteta, poput recimo De Palme ili Verhoevena. I doista, ranim filmovima - spomenutim trilerskim krimićem ”Dok nitko ne gleda”, intimističkom obiteljskom tv-dramom ratnog smještaja ”Svaki put kad se rastajemo” te kriminalističkim kinoprvijencem ”Rusko meso” - Nola se predstavio kao suvremeni postmodernistički autor koji radi unutar žanra, ali se i poigrava s njim, a osobitu je sklonost pokazivao narativnom meandriranju, profiliranju ekscentričnih karaktera te erotsko-violentnom kompleksu. U to vrijeme Nola i drugi predvodnik generacije, Hrvoje Hribar, izašli su u javnost sa sintagmom ”film za publiku”, koju su ponudili kao čaroban štapić za rješenje svih nacionalnih kinematografskih problema. S visoka gledajući na starije hrvatske sineaste čiji su filmovi, opterećeni širenjem famozne ”istine o Hrvatskoj”, propadali u kinima, Hribar i Nola bili su uvjereni kako će upravo oni ”inteligentnim žanrovskim filmovima suvremenog senzibiliteta” vratiti publiku i svima trijumfalno pokazati ”kako se to radi”.

No onda je došlo otrežnjenje - njihovi kino debiji ”Puška za uspavljivaje” i ”Rusko meso” polučili su porazne rezultate, a u prvi plan izbio je dotadašnji dokumentarist Vinko Brešan hitovima ”Kako je počeo rat na mom otoku” i ”Maršal”. I dok Hribar nije odustajao od filma ili bar tv-serije ”za publiku”, rezignirani Nola okrenuo se artu.

Noseći orijentir postao mu je ni više ni manje nego Tarkovski, što je solidno funkcioniralo u poetično-naturalističko-alegorijskom ratnom ostvarenju ”Nebo, sateliti”, no svelo se na puko umjetničarenje u sljedećem art-uratku ”Sami”. Njega je sintagmom ”kopija kopije” najbolje opisao selektor jednog međunarodnog festivala obrazlažući odbijenice koje je to djelce redovito dobivalo od festivalskih uprava; bio je to jezgrovit opis filma ”koji je oponašao Sokurova koji oponaša Tarkovskog”. Nolini art izleti doista jesu usporedivi sa Sokurovom: vizualno (i zvučno) dojmljiva fasada u službi idejno-značenjske (ultra)pretencioznosti koja pokušava prikriti ispraznost sadržaja. S bitnom razlikom u tome da Nola posjeduje neosporan vizualni dar, ali ne i vizualnu ingenioznost Sokurova kojom potonji zasljepljuje pretenciozne filmofile (uz to, Rus je puno upućeniji u repertoar ”velikih /osobito političkih/ tema”).

MILAN PLEŠTINA i Ivana Roščić u filmu 'Pravo čudo'Nakon potpunog fijaska ”Samih”, kojima doduše, pored blistavog dizajna, valja priznati i iznimnu erotsko-seksualnu hrabrost unutar hrvatskih okvira, Nola se našao u slijepoj ulici. Dok su ”Nebo, sateliti” hrvatski kritičari nagradili Oktavijanom, a s uspjehom je prikazan i na nekoliko međunarodnih festivala, ”Sami” ne samo da svojom erotskom provokativnošću nisu izazvali gotovo nikakav interes publike, nego su im i vrata internacionalnih festivala ostala zatvorena. Prihvativši ponudu novog ravnatelja Zagreb filma, Vinka Brešana, da postane umjetnički direktor te kuće, Nola je došao do nužno potrebnog predaha, a nedavni komercijalni i kritičarski uspjeh njegova suborca Hribara s filmom ”Što je muškarac bez brkova?” vjerojatno ga je usmjerio prema omekšavanju tvrdog art-koncepta. Umjesto elitističkih metafizičara poput Tarkovskog ili Sokurova, Nolin orijentir postali su majstori tzv. artističko-populističkog miksa poput Bertoluccija i Zafranovića, s kojima uostalom dijeli snažne erotofilske sklonosti. Tako je nastalo ”Pravo čudo”, film koji je, kad ih već spominjemo, bliži Zafranoviću nego Bertolucciju, odnosno bliži kreativnoj efemernosti nego ozbiljnosti (iako ni Zafranović nije uvijek bio efemeran, niti Bertolucci seriozan).

U okvirno komponiranoj priči, jezgra radnje smještena je na jadranski otok izrazitih prirodnih ljepota (uključujući i one djevojačke), gdje dokazani iscjeljitelj (Rade Šerbedžija) i njegov sin (Franjo Dijak), potaknuti lokalnim ulagačima, namjeravaju izgraditi čudotvorno lječilište koje bi ekonomski preporodilo otok. Dok otac u sebi spaja stvarnog iscjelitelja i hedonističkog opsjenara čiji je glavni cilj konzumirati što više sočnih djevojaka i namaći što više novca, sin je senzibilac u potrazi za pravom ljubavi, koju i pronalazi u mjesnoj pekarici (Barbara Nola), izopćenoj majci šestero djece neznanih očeva.
Opozicija otac - sin jedna je od dvije glavne dramaturške okosnice filma, dok je druga sukob patrijarhalno-konzervativne otočke dominante i nekonvencionalnosti, odnosno modernosti koju predstavljaju pekarica i njezina obitelj na jednoj strani, te došljački otac i sin na drugoj. Poznavatelji eksjugoslavenske kinematografije shvatit će da je ”Pravo čudo” zapravo parafraza ”Čuda neviđenog” (čini se da naslovom Nola na to i upućuje), jednog od kultnih filmova ”crnogorskog Fellinija” Živka Nikolića, glavnog Zafranovićeva konkurenta na jugoslavenskom artističko-populističkom tlu nastanjenom spletom erosa i tanatosa.

I kod Nikolića radnja je bila smještena u malu patrijarhalnu primorsku zajednicu, u ambijent koji je, kao i Nolin, povezivao jezero i more, ključni dramaturški okidač također je bio dolazak tuđinca (preciznije tuđinke, Savine Geršak koju je Nikolić pretvorio u jednu od seksualnih ikona jugoslavenskih 80-ih) koji se koristi erotskom manipulacijom, a također je prisutan i motiv poduzetništva koje izoliranoj zajednici treba donijeti prosperitet. No iako Nolin film ima svoje adute, teško da će steći takvu sljedbu kakvu ima Nikolićev, koji se na imdb-u diči nevjerojatnom ocjenom 9,2.

Govoreći o adutima ”Pravog čuda”, glavni je svakako Rade Šerbedžija u prvoj nosećoj ulozi u nekom hrvatskom filmu od uspostave državne samostalnosti. Na Puli je njegova izvedba uglavnom skeptično dočekana, zbog nerazumijevanja koncepcije lika iscjelitelja. Šerbedžija u filmu, naime, utjelovljuje svoj ikonski (fiktivno-zbiljski) lik ”velikog jebača”, najvećeg ”fuckera” kojeg je jugoslavenska kinematografija ikad imala. Drugim riječima, glumi prevladavajuću predodžbu o samom sebi s očitom dozom ironije i još očitijim užitkom. Usput je tom naglašeno manirističkom izvedbom, poput Jacka Nicholsona, lakoćom pojeo glumačke partnere, osobito onog najbližeg, Franju Dijaka, koji se pored Šerbedžije doista doima kao dijak iliti đak. Ipak, odnos oca i sina Nola je dobro profilirao, za razliku od odnosa sina i pekarice; kao i u ”Samima”, muško-ženska erotska relacija lišena je svake sadržajnosti i svedena na šuplje dijaloge (te razgledničke kič prizore). Iako je Nola seksualnu scenu između Dijaka i svoje supruge Barbare režirao gotovo podjednako nevješto kao i Zafranović stjenovitu interakciju Nede Arnerić i Ranka Zidarića u ”Haloi - prazniku kurvi”, tretman seksualnosti ide u bolje strane filma: erotsko-seksualna nesputanost slavi ljepotu ženskog tijela i mušku spolnu moć s eksplicitnošću rijetko viđenom u hrvatskoj kinematografiji, što je svakako velik plus. No u cjelini uzevši, ”Pravo čudo” dominantno je trivijalan rad (posebno bode oči diletantski režirana scena u kojoj sin, poput Kingove i De Palmine Carrie, otkriva svoje moćne parapsihološke sposobnosti) čija povremena ironijska intonacija više djeluje kao autorov alibi za nemogućnost ostvarenja pravih namjera - kreiranja ozbiljnog i vrijednog filma koji spaja obiteljski i erotski intimizam s kritikom tranzicijskog poduzetništva i konzervativizma, nego kao ”viši”, pomno smišljen i sustavno proveden koncept. Nola je s ”Pravim čudom” još jednom promašio i morat će dobro pripaziti da se od dečka koji je obećavao ne pretvori u definitivnog gubitnika.

PRAVO ČUDO

Pravo čudo, hrv. erot. drama, 2007.
R: Lukas Nola GL: Rade Šerbedžija, Franjo Dijak, Barbara Nola, Ivana Rošćić, Leon Lučev

ocjena: 2 i pol (dvije i pol) zvjezdice