Bubnjevi plemena u eteru

Nada Zgrabljić Rotar Radio; Mit i informacija, dijalog i demokracija, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Volim slušati radio. Međutim, jako sam izbirljiva u pogledu sadržaja, glasova i glazbe koja dolazi iz etera. Volim slušati Treći program Hrvatskog radija: ne samo zato što ima program koji mi ne vrijeđa inteligenciju i glazbu koja ne vrijeđa elementarna estetska načela, nego i zato što u govornim emisijama ipak donekle njeguje uporabu kultiviranih glasova i lijepoga govorenja. Donekle! Na žalost. Jer sve je manje kultiviranih glasova na svim domaćim frekvencijama (nekultiviranost glasova ljudi koji se glasom javljaju na Hrvatskoj televiziji uglavnom je toliko van svih kategorija da ne može poslužiti ni za kakvu usporedbu - u neko, u realnom vremenu, ne tako davno doba, takvim glasovima ne bi dopustili ni da najavljuju prolazak vlakova kroz željezničku postaju Piškorevci), a zavladali su tzv. ruralni glasovi, "čudnih" i sirovih naglasaka, zapravo bez dikcije, piskutavi, kreštavi, mucavi i onanijski (to su oni koji se samozadovoljavaju vlastitim glasom pred mikrofonom) raznijeh vrsta. No, da se negdašnji Radio Zagreb ofucao samo u glasovima, bio bi to minoran problem, sve u svemu estetske naravi, a ne esencijalno sadržajne.

Međutim, kad bi me netko probudio u po' noći i pitao što mi simbolizira radio, bio bi to glas spikera Željka Tomca. Ne samo što ima gensku glasovnu predispoziciju, nego je i sam usavršavao vlastiti glasovni aparat. Savršena dikcija, modulacija, istančanost u nijansama, golemi raspon interpretativnosti, sve baršunaste dubine učinile su glas Željka Tomca eterskom institucijom našega doba, kao što je u vrijeme generacije naših roditelja to bio glas Gordane Bonetti ili Vladimira Mahovlića. A da nisam pretjerala, dokaz je i to što mu je nedavno skladatelj Dubravko Detoni rekao kako mu duguje kompoziciju za njegov glas. Bila bi to sjajna stvar: npr. skladba za glasovir, saksofon i glas Željka Tomca. Svojedobno se pak u eteru Hrvatskoga radija mogao čuti i baršunasti, elegantan glas Tomčeve kolegice Nade Zgrabljić Rotar, koja je iz spikerske karijere otišla u akademsku. Budući da sam i sama nekoć radila na Radio Zagrebu, mogu reći kako je kolegica Nada pravi i sjajan dokaz da spikeri nisu "puke glave koje čitaju tuđe tekstove", kakvima ih smatraju poneki neuki radijski novinari i nesigurni urednici (postoje brojne anegdote o tome kako spikeri katkad od gluposti i sramote spašavaju kakav tekst ili vijest, ali nije red da sad širim priču i na to). Naime, Nada Zgrabljić Rotar, danas profesorica na Odjelu za informatologiju i komunikologiju Sveučilišta u Zadru, još je 1990-ih u trošnom spikerskom studiju koji je bio staroj zgradi Radija u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici krenula istraživati medij na kojem je zarađivala za egzistenciju. Na temelju tih je istraživanja nastala i knjiga Radio; mit i informacija, dijalog i demokracija. Da stvar bude zanimljivija, urednica joj je negdašnja kolegica s posla: nekoć vrsna spikerica, Mirjana Paić-Jurinić, na čiju je inicijativu od magisterija, doktorata i brojnih radova, autorica i krenula stvarati udžbenik o teoriji i praksi radija. Jamačno jedna od najboljih i najinventivnijih urednica u našoj nakladničkoj djelatnosti (u kojoj se istinski urednici mogu na prste nabrojati, a ostali su puki agenti ili skauti koji se samo potpisuju na otisnute knjige, a pojma nemaju o tome što zapravo uređivanje podrazumijeva i uključuje), Mirjana je sjajno "nanjušila" potencijal građe koju je kolegica Zgrabljić godinama prikupljala te je izvrsno odradila oblikovanje kako rukopisa, tako i samog finalnog proizvoda: knjige koja je mišljena kao udžbenik pa je ustrojena prema svjetskim standardima - pregledna, pitka, jezično dotjerana, zanimljivih grafičkih rješenja i privlačnog likovnog oblikovanja. Eto što bude kad se slože dvije suptilne i pametne žene, krasnoga glasa. Kao bivšoj radiotkinji (nekoć smo one koji su se "zarazili" radijskim poslom /samo/ironično nazivali radioti), dvije su mi bivše spikerice darovale knjigu o radiju. Jest da bi mi prije više od dva desetljeća to štivo bilo korisnije u smislu praktične primjene, a da mi sada pobuđuje nostalgiju na neke mlađe godine, ipak sveobuhvatnost pristupa i široka teorijska utemeljenost obuhvaćenih tema (npr. koncepti radijskog emitiranja, radijski programi i žanrovi, radio kao medij rituala, dijalog i demokracija u eteru, dijalog i monolog na Hrvatskom radiju, analiza informativnog programa i radijskoga govora) čine ovaj udžbenik lektirom pogodnom ne samo medijskim stručnjacima nego i običnim slušateljima koji ne žele da im se (u eteru) prodaje rog za svijeću. Naime, ako je istinita McLuhanova tvrdnja da je "radio bubanj plemena", čini se da mi počesto slušamo i kakofoniju i falšne ritmove i neuke bubnjare i odveć buke bez pokrića. Tu tvrdnju najlakše je uočiti slušanjem informativnog programa Hrvatskog radija - jasno se razabire kakva nam je plemenska svijest. Pametnome jedna dosta. Volim slušati vijesti na radiju. Slušam ih prvo na Prvom programu, a potom na Radiju 101 pa uspoređujem kakvi su nam "bubnjevi plemena", mitsko vrijeme i plemenska svijest, koliko ima dijaloga i demokracije, kako se konstruira stvarnost govorom i pravljenjem vijesti, kako se tko služi govorom kao oruđem i oružjem. I zamalo uvijek čujem ono što je kolegica Zgrabljić zapisala u svojoj knjizi: "Govor u elektroničkim medijima je društveni model objektivizacije stvarnosti subjektivnim djelovanjem nekih aktera u sklopu određene institucije." Da, mediji nam oblikuju govor, mediji iskorištavaju govor u ideološke svrhe i propagandne ciljeve, radio je medij govora, pisanje za govorenje je vještina koliko spontana, toliko i naučena, kao i standardni jezik i standardni se govor mora naučiti… Eterom buče glasovi koji o tome pojma nemaju. Zato volim slušati glas Željka Tomca - podsjeća me na dane kad se na radiju vodilo računa o tome da izgovorena riječ ima veću ekspresivnost od napisane, da radijski govor mora biti jednostavan i pripremljen, da postoje pravila prema kojima se piše za uho (što je drukčije od pisanja za oko), da ozbiljan radijski novinar poznaje sustav naglašavanja hrvatskog standardnog jezika. I sjećam se tamnog, blagoga glasa Nade Zgrabljić Rotar koja će valjda svojim studentima uspjeti utuviti omiljenu joj Bahtinovu rečenicu o tome kako je sve sredstvo, a dijalog cilj.