Veljko BarbieriSlavni i moćni Mitra, Atarov prijatelj, kojeg su obožavali perzijski i rimski kraljevi, carevi i vojnici, kako piše u svetoj ahmenitskoj knjizi Yašt, “gospodar svih pašnjaka i voda, onaj koji govori samo čistu istinu, naš bog s tisuću ušiju, koji sve čuje, s deset tisuća očiju, koji sve vidi, jer je sam Nebo i Sunce, naš silni i moćni Mitra, Besani vladar svemira, Onaj koji nikada ne spava“, rodio se, kako su izračunali zoroastranski zvjezdoznanci, u prosincu, neki kažu, baš kao i Isus, 25. prosinca, prije neizmjerno tisuća godina iz stijene svete planine Hara, današnjeg gorja Alburz u Iranu. A prema istoj svetoj knjizi izišao je iz stijene: “Prije negoli je svesjajeće, besmrtno, hitro i konjoliko Sunce u svojoj blistavoj odori obasjalo vrhunce svete Hare i prigrlilo svoje nahoče koje neprestance svojim blagonaklonim pogledom motri i skrbi se za sudbinu perzijskog naroda. Kad je izišao iz stijene mladolik i snažan, sav sjajan kao plamteće sunce, noseći na glavi frigijsku kapu, nož za pasom i luk s tobolcem na leđima, prvi su mu se poklonili govedari i pastiri, nimalo prestrašeni od zvijeri koje su urlale i vrebale u klancima, jer ih je štitio sveti orao koji je uzletio s Mitrine glave. Od trenutka bogova rođenja njegovi su simboli i pratioci bik, lav i orao i svi ih slave kao glasnike velikog Mitre, onog koji bdije nad poretkom svemira i država, gradova i ljudi, a carevima i kraljevima udjeljuje mudrost i zaštitu nebeske slave.

No, ma koliko bio gotovo svemoćan bog, ni njegov život nije bio bez bremena. Jer svesjajeće Sunce, koje je svjedočilo njegovu rođenju u stijeni, postalo mu je zavidno i zapodjenuli su boj u zlatnim dvokolicama, oboružani do zuba. I Mitra je pobijedio Svesjajećeg i otad se smatra i bogom Sunca. Ipak, Mitrina toljaga i buzdovan bili su podjednako moćno oružje protiv zlog demona Angri Mainua, koji je stalno prijetio ljudima i poretku svemira, pa ga je Mitra tjerao do kraja svih stvari svaki put kad bi pokušao svladati snage dobra, kako je zapisano u svetoj knjizi Yašt: “Svojim buzdovanom s tisuću šiljaka i tisuću oštrica kojim kosi sve zlikovce, a onda diže toljagu okovanu crvenom mjedi, nepobjedivo oružje, od kojeg strepi Angra Mainu, koji i nije ništa drugo nego smrt i mračno zlo koje bježi pred Mitrom, glavom bez obzira.“ Nakon tih pobjeda Mitra je po nalogu vrhovnog boga Ahura Mazde izvršio mnogo teških zadaća, od kojih je najteže bilo hvatanje i ubijanje golemog bika nesavladive snage. I to je Mitri pošlo za rukom, ali bik svake godine uskrsava jer toliko snažan da ne može umrijeti, a Mitra ga svake godine ubija i tako obnavlja rađanje svijeta. Iz njegova sjemena, tvrde Mitrini sljedbenici, bog je stvorio svijet prije nego mu je udahnuo Sunčev poredak. Stoga se Mitri na žrtvu prinose govedai, a razna jela od njihova mesa jedu seu žrtvenom obredu. I u Perziji, i u sjeni hramova uklesanih u stijene diljem Rimskog Carstva, jer su Rimljani, porazivši Ahmenide, svojim neprijateljima oteli i njihova najmoćnijeg boga. I oni jedući govedinu slave Mitru, dok im nad žrtvenicima i stolovima bdije kip snažnog Sunčeva mladića s frigijskom kapom i isukanim bodežom koji se zabija u bikov vrat. I svijet se iznova rađa.