Vatreni kolorist i ekspresionist Vatroslav Kuliš u novom ciklusu 'Herbarium Pictorium' razotkriva 'žensku' stranu svoje prirode“Ova mi je izložba posebna jer sam na tim slikama najbliži sebi“, kaže Vatroslav Kuliš (56), jedan od najvažnijih hrvatskih likovnih umjetnika srednje generacije, predstavnik apstraktnog ekspresionizam, poznat i kao slikar instinkta i vatreni kolorist, koji danas, u utorak, u Muzeju za umjetnost i obrt otvara izložbu najnovijih radova “Herbarium Pictorium“. Izložio je 18 slika uglavnom velikog formata, 2,5 x 3 metra, jer nije htio “natrpavati zidove radovima“, no u katalogu izložbe prikazan je cijeli ciklus - svih 75 djela. Radovi su izrađeni u kombiniranoj tehnici akrilika, krede i uljnog pastela na platnu, a izložio je i nekoliko kolaža. Po njegovu mišljenju ovaj se ciklus u mnogočemu razlikuje od dosadašnjih, i od “Riffova“, “Valova“, “Kornata“ i “Ključanja vode“: kompozicije su asimetrične, boja nije toliko gusto nanošena kao na ranijim radovima, ali i dalje je dominantna, a tonovi su prigušeniji.

“Ove slike pršte energijom, ali su puno nježnije od onih u ranijim ciklusima, kao da je na površinu izbila, kako su primijetile moje prijateljice, ženska strana moje prirode“, zaključio je Kuliš dodavši da je taj ciklus počeo raditi još prije dvije godine u Melbourneu kad je otkrio određene pomake u svom radu. Kad se vratio u Zagreb, napravio je jednu sliku i ostavio je po strani, da stoji, kako bi vidio je li njegov dojam iz Australije bio točan. Zatim je, nakon mjesec dana, napravio drugu sliku, pa treću, a zatim je počeo “žestoko slikati“, kao da su “iz njegova duha počeli izlaziti različiti oblici i materijalizirati se u tvar“.

“Kad sam 1980. imao izložbu u Studiju galerije Forum, pjesnik Danijel Dragojević rekao mi je da mi je najbolja slika ‘Morske trave za Kuzmu Kovačića’, koja se izdvajala jednostavnošću“, objasnio je Kuliš. “Dodao je da je najbolja zato što na njoj nisam htio reći ništa. S ovom izložbom događa mi se isto; prvi put nisam imao nikakav koncept nego sam radio neopterećno i uživao u slikarstvu. Naime, kod ciklusa ‘Kornati’, ‘Metamorfoze mora’ i drugih uvijek sam imao neku ideju vodilju, a sada sam bio u idili sa slikarstvom i samim sobom. Slikao sam za sebe, slike su postale psihografski zapisi do kojih sam dolazio ‘automatskim pismom’, direktnim bilježenjem unutarnjeg svijeta.“

VATROSLAV KULIŠ nedavno je završio mozaik u novoj crkvi Sv. Franje na Kladi u MetkovićuVatroslav Kuliš diplomirao je u klasi Šime Perića na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a zatim se usavršavao u Parizu i Münchenu. Prvi put je izlagao s 19 godina, a dosad je sveukupno imao više od 90 samostalnih izložbi i izlagao na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, primjerice, u Mainzu, Jakarti, Münchenu, Českim Budejovicama, Tel Avivu... Godinama je radio u svom ateljeu u Blatu, na staroj karlovačkoj cesti, koji je bio poznat po zatrpanosti i čarobnom umjetničkom neredu. Osim slika, radio je grafike, grafički dizajn i scenografije za HNK i kazalište Komedija, a godinama je bio likovni urednik u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža“, koji je napustio prije pet godina. Radi i mozaike. Za nedavnog posjeta Melbourneu, gdje je s ostalim kolegama slikarima bio gost Hrvatskog katoličkog centra sv. Leopolda Bogdana Mandića, napravio je i zapaženi mozaik u kapelici crkve, a slike nastale u Australiji za vrijeme njegova boravka ostavio je misiji. Prijatelji ga poznaju kao ljubitelja dobre kuhinje, druženja i povremenog majstora kuhanja. Osim francuske i talijanske kuhinje, koje su mu najdraže, poznavatelj je i kineske kuhinje; čak je i pohađao tečaj kineskog kuhanja.

Njegove slike kupuju galerije, banke, poduzeća i druge institucije, kao što su Deutsche Bank, Hrvatska gospodarska komora, Zagrebačka banka, Lura, Euroherc, ali ipak su mu glavni kupci ljubitelji njegova slikarstva. “Imam svoju klijentelu“, kaže Kuliš. “Taj se krug stvara jako polako; prođe puno vremena dok vas zapaze i prepoznaju i počnu kupovati. Prvo jedva prodajete, onda nešto malo bolje, a tek nakon određenog vremena postanete prepoznatljivi i traženi, što je moja iskustvo proteklih tridesetak godina. Moje slike kupuju najčešće ‘stalni kupci’, oni koji žele imati ‘novog Kuliša’, sliku iz mog novog ciklusa. Dolaze i oni koji kupuju slike za dar za razne prigode.“

Njegove slike nalaze se i u inozemnim kolekcijama, primjerice, kod bečkog predsjednika i gradonačelnika te kod predsjednice Irske.

SLIKAR VATROSLAV KULIŠ sa suprugom Danijelom, kćeri Martom i sinom Šimunom na dodjeli nagrade 'Vladimir Nazor' u Zagrebu 2000. godineGovoreći kronološki o svojim značajnim izložbama, Kuliš je prvo istaknuo izložbu priređenu 1985. u galeriji Galženica u Velikoj Gorici, koja je bila važna prekretnica u njegovoj karijeri. Kad je početkom 90-ih, početkom rata, u Klovićevim dvorima izložio radove iz ciklusa “More“, zagrebačka publika dobro je zapamtila te radove tako da ga i danas mnogi poistovjećuju s tim motivima. Zatim je uslijedila izložba radova iz ciklusa “Kornati“ u galeriji Arterija, koja mu je bila jedna od najvažnijijh. Posebno mjesto u njegovoj karijeri imala je velebna izložba u sakralnom prostoru galerije “Božidar Jakac“ u Kostanjevici na Krki u Sloveniji 2001. godine, poznatoj po najvećoj zbirci slovenskog ekspresionizma. U toj crkvi, preuređenoj u galeriju, izložio je 160 slika, pomalo reljefnih, koje je radio baš za taj prostor. Za tu je izložbu dobio Nagradu “Vladimir Nazor“. Prije četiri godine priredio je također zapaženu izložbu “Riffovi“ u Umjetničkom paviljonu.

Prije nego što počne slikati, Kuliš “dugo sjedi i mota se po ateljeu, razmišlja i smišlja“, no kad počne slikati, slika brzo i s lakoćom. Nikada ne pravi skice nego direktno nanosi boju na platno. “Ako prvo napravim gvaš ili skicu olovkom, tada se emocionalno potrošim i ne mogu isti motiv ponavljati dva puta s istom snagom pa radije započnem nešto novo“, objasnio je Kuliš metodu rada. Tvrdi da se bolje izražava na golemim platnima, dok se na malima “smota, kao avion na maloj pisti“. U rijetkim prilikama uspije napraviti poneki mali format, kaže, najčešće kolaže, no uglavnom su ti pokušaji na neki način alternativna intima.

U HEKTOROVIĆEVOJ palači na Hvaru s Hrvojem Šercarom za vrijeme Književnih susreta 2005.Vatroslav Kuliš počeo je slikati “još u kratkim hlačama“ u zagrebačkoj Dubravi gdje je odrastao. Kaže da je još u osnovnoj školi znao da želi postati slikar i da će se upisati u Školu primijenjene umjetnosti, a poslije na Akademiju likovne umjetnosti. “Svi klinci htjeli su postati piloti ili mornari, a ja sam znao da ću biti slikar“, objasnio je Kuliš. “Tu svoju želju osvijestio sam preko stripova objavljivanih u Kekecu i Plavom vjesniku, koji su u to vrijeme bili jedini kontakt s vizualnim jezikom. I počeo sam crtati likove iz tih stripova. Zatim sam se susreo s reprodukcijama tiskanim u kalendarima, koje su u to doba bile jedini kontakt s istinskim slikarstvom. I danas se sjećam nekih kalendara u kojima su bile reprodukcije Slavka Šohaja, Otona Glihe i Ede Murtića. Ostavile su na mene snažan dojam i tada sam shvatio da i ja želim slikati.“

Na Akademiji je na njega najviše utjecao slikar Ferdinand Kulmer, kaže, koji je po njegovu mišljenju bio najotvoreniji i mogao je s jednakom pažnjom pratiti sve studente bez obzira na njihov stil. U istoj klasi s njim bili su izraziti figurativac Željko Lapuh, zatim Dimitrije Popović, pa Igor Rončević i Breda Beban, koja je “otišla u video“. “Kulmer je bio čovjek velike širine, vrlo intelektualan profesor, koji je pratio naše senzibilitete“, kaže Kuliš i dodaje da je od njega najviše naučio i u teoriji i u praksi. “Nisam volio Salvadora Dalíja pa sam Kulmera pitao za mišljenje. On mi je odgovorio da je Dalí suha grana povijesti umjetnosti; po njegovu mišljenju Dalí je bio velik i vješt crtač, ali završio je u slijepoj ulici. Za razliku od Picassa, demijurga suvremene umjetnosti, koji je izazvao rađanje 15-ak različitih stilova.“ Svakako je značajnu ulogu odigrala i velika pedagoška tolerancija profesora Šime Perića.

VATROSLAV KULIŠ s portretom Stipe Mesića koji visi u Hrvatskom saboruKuliš je otkrio kako mu se u početku jako sviđao Eugène Delacroix, no za njega je bila posebno impresivna slika “Splav meduza“ Géricaulta. “Kad sam je ugledao u Louvreu u Parizu, nisam mogao odvojiti pogled od nje“, kaže. “Zatim sam počeo proučavati impresioniste, nakon toga van Gogha, a zatim sam se susreo s Picassom, no tada sam na akademiji shvatio da su Willem de Kooning, zatim pop artist Robert Rauschenberg, apstraktni ekspresionist Jackson Pollock i ostali američki ekspresionisti moj pravi izraz. Svakako mi je od svih najdraži Robert Motherwell. Tada sam se odvojio od figuracije u kojoj se nikada nisam našao.“

Kuliš smatra da njegova rana odluka za slikarstvo nije bila garancija da će jednom postati dobar umjetnik. Naveo je primjer svog prijatelja Gorana Petercola, koji je prvo bio pomorac, a tek je onda postao slikar, i to dobar. Kaže da je za uspjeh u slikarstvu važan “onaj drugi touch“. Zatim se prisjetio Gorana Trbuljaka, koji je svojedobno u Ilici anketirao prolaznike: “Ja sam završio Akademiju likovnih umjetnosti. Jesam li ja umjetnik?“ Devedeset posto anketiranih odgovorilo je potvrdno!

“To nije točno“, primijetio je Kuliš. “Nakon Akademije mi smo samo diplomirani slikari, ali ne i umjetnici. Jednako kao što ljudi koji diplomiraju književnost nisu književnici nego profesori književnosti."

Kuliš je prije nekoliko godina napravio portret predsjednika Stipe Mesića. Kaže da mu predsjednik nije pozirao jer nije imao vremena, nego ga je portretirao po fotografijama. “Svi su bili jako zadovoljni tim portretom, možda zato što je moj bio najslobodniji portret“, kaže. “Ostali su bili jako točni i korektni, a ja sam se malo šalio pa sam rekao kako je pisao Matko Peić za Vladimira Filakovca da je to slavonski iju-ju-kolorizam: naslikao sam ga ekspresionistički, vide se potezi kista, a stavio sam i crvenu pozadinu. Čuo sam da je i Mesić zadovoljan tim portretom, koji se sada nalazi u Saboru.“

Kuliš je otkrio da je on još za vrijeme akademije počeo kao portretist u Vjesniku. Portretirao je u ugljenu i olovci mnoge poznate ljude, primjerice, profesora Ivu Hergešića, arhitekta Slavka Lowyja, redatelja Andrzeja Wajdu i pjesnika Dragutina Tadijanovića. Ti su portreti ilustrirali članke Veselka Tenžere. “No tada me počela hvatati panika da će me ljudi pamtiti samo po portretima, a mene to zapravo nije zanimalo. Ja sam to odrađivao; nakon neke premijere Veselko i ja ostali bi do sitnih noćnih sati, a onda bih morao završiti portret, a on tekst do osam sati ujutro i zatim ga donijeti do devet u redakciju.

U GALERIJI 'BOŽIDAR JAKAC' u Kostanjevici na otvorenju izložbe 2001. sa slovenskim i hrvatskm ministrom kulture“Posljednjih godina također sam napravio nekoliko portreta, primjerice, jedan od njih bio je Nadana Vidoševića, koji mi je rekao da na portretu previše sliči sebi, dok bi on više volio da ga još malo ‘popravim’, tako da se više ja vidim na portretu. Rekao mi je: ‘Baci ti samo više piture onako kako ti znaš, bolje je da se više ti vidiš, a manje ja!’ To je bio divan kompliment. Ljudi su uglavnom tašti i žele svoje portrete poput fotografija, a Vidošević je htio slikarsku dominaciju.“

Kao predsjednik HDLU-a u dva mandata Vatroslav Kuliš je htio kompletno obnoviti zgradu udruženja. Za vrijeme mandata Antuna Vujića obnovljena je kupola na toj predivnoj zgradi - Meštrovićevu paviljonu, a nakon toga je presušio dotok novca i radovi su obustavljeni.

“Bili smo ogorčeni kako kod nas u financiranju kulture nema kontinuiteta, što je pogubna praksa za hrvatsku kulturu uopće“, rekao je Kuliš. “Svi su drugi projekti nastavljeni nakon Vujićeva odlaska 2003., i Muzej Narona, Moderna galerija i Muzej suvremene umjetnosti, jedino je Meštrovićev paviljon stopiran. U ukupnoj masi novca kojom raspolažu Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, kontinuirano financiranje ovog europski relevantnog spomenika moderne arhitekture ne bi se ni osjetilo. Tek smo prije godinu dana od Ministarstva kulture dobili 300 tisuća kuna i počeli završavati radove na galeriji i multimedijalnom klubu, ali novac je stigao prekasno tako da ne znam kad će to biti gotovo. A obnovu čeka još cijeli prsten zgrade.“

Razgovarajući o odnosu politike i umjetnosti, Kuliš je spomenuo slučaj nedavnog natječaja za spomenik Anti Starčeviću u Osijeku, na čijem se primjeru uvjerio u moć politike. “Natječaj je bio anoniman, a organizirao ga je HDLU, no kad su pristigli radovi“, ispričao je Kuliš, “odabrali smo rad dvoje mladih Splićana, koji se sastojao od zlatnih stepenica ispod kojih je bila Starčevićeva sjena. Tada nam se počelo prigovarati da se ne može hodati po Starčeviću, ocu domovine, i politika je srušila natječaj. Gradonačelnik Anto Đapić htio je odabrati jedan rad, koji po našim kriterijima ne bi mogao ući ni u uži izbor. Na kraju je ipak odabrao trećeplasirani rad Mire Vuce, najbolji od figurativnih, no ogromnih dimenzija i po senzibilitetu bliži 19. stoljeću. Pokušali smo mu objasniti da ne pristaje u ambijent osječkog trga, ali ništa nismo uspjeli učiniti. Nakon nesporazuma s Đapićem shvatili smo da će on učiniti po svome. Taj je natječaj još jedan pokazatelj nesporazuma između politike i umjetnosti.“

Na izravno pitanje koja bi politička opcija dala boljeg ministra kulture, Kuliš je odgovorio: “Koliko poznajem Vujića, mislim da bi SDP-ov program bio bolji, ali za mene i ostale umjetnike najbolji je onaj program koji će prepoznati i istinski podupirati kvalitetne i vrijedne programe.“